Home / KOLUMNE / DUBRAVKO LOVRENOVIĆ / Kolumna: Historeska – Kodrićeska

Kolumna: Historeska – Kodrićeska

HISTORESKA – KODRIĆESKA
„Statist-medijevalist“ u epizodi: „Stećci u raljama UNESCO-a“
Ovaj tekst ne pišem kao odgovor Sanjinu Kodriću jer bi to s moje strane bilo neozbiljno, budući da spram sebe, sportskim rječnikom kazano, nemam dostojnog protivnika. Tekst je kao „historeska-kodrićeska“ odgovor kodrićima, čiji je on samo glasnogovornik, što najbolje pokazuje sadržaj njegovog teksta. A sadržaj je takav da jasno upućuje na izmanpuliranog „subjekta“ (što, pretpostavljam, i nije bilo teško) pretvorenog u „objekt“.
Goti, stećci od stoljeća šestog, Atila i Vuk Stefanović Karadžić
Tek što se jučer poslijepodne odlučio proglasiti medijevalistom, impresioniran tim činom vlastite lude hrabrosti koju u filmu „Štefica Cvek u raljama života“ nije pokazao ni čuveni glumac-„medijevalist“ Bata Živojinović, objavio je danas prijepodne dr. Sanjin Kodrić, profesor bošnjačke književnosti i teorije književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, „raklamaciju“ na uvrštenje stećaka na Listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a (starobosanski: „Neretvanska reklamacija“). Detaljno se pozabaviti svim markantnim nesuvislostima, počevši od naslova, što ih naš „statist-medijevalist“ na medijskom „filmskom platnu“ ležerno iznosi da bi dokazao „svebosanski“ karakter stećaka i relativizirao UNESCO-vo priznanje, nadilazi ambiciju ovog teksta. Upuštati se u to značilo bi izložiti se svim rizicima i opasnostima što ih sa sobom nosi Kodrićevo „pretjerano tumačenje“. Takva „tumačenja“ moguća su jedino u zemlji sa 15% nepismenih stanovnika, prema Bloombergu drugoj najbijednijoj zemlji u svijetu, u kojoj se automobili peru pitkom vodom koja se onda, u višemilionskim iznosima, uvozi. Ko bi onda ispravio (sve)bosanske krive kodriće? I krive kurikulume?
Ono što je očito i bez serioznih analiza to je da Kodrić sa svojim serioznim, decenijama skupljanim neznanjima o stećcima, superiorno ignorira činjenicu da smo na početku XXI. vijeka. Što o temi o kojoj raspravlja i arbitrira ex cathedra nema objavljenu ni jednu kakvu-takvu bibliografsku jedinicu, govori samo za sebe. A Kodrić je, kako ga se predstavlja u jednom intervjuu, „naučnik mlađe generacije koji uspješno obavlja svoj posao uz dozu samozatajnosti i ne čestog pojavljivanja u medijima. Uz nove u pripremi, autor je naučnih knjiga ʻKnjiževna prošlost i poetika kultureʼ i ʻKnjiževnost sjećanjaʼ, kao i većeg broja pojedinačnih naučnih radova. Bavi se prvenstveno novijom bošnjačkom bh. književnošću i savremenim književnim i kulturnim teorijama“. Ja bih, ako mi je dopušteno, u ovu hagiografsku glosu dodao samo jednu rečenicu: „U slobodno vrijeme, dok ne ʻpriprema nove knjigeʼ, posvećeno i ʻsamozatajnoʼ se ne bavi stećcima“. Jer Kodrić se i ne mora baviti mramorovima da bi o njima nešto saznao i tek onda to eventualno prenio drugima, o kojima su generacije naučnika različitih usmjerenja ispisale nepreglednu literaturu, on o svemu tome, kao da se takav rodio, apriorno zna, te hrabro, „uspješno“ i „nesamozatajno“ iznosi svoje „stavove“ i „sjećanja“. Tek u tom kontekstu donekle je razumljiv niz diletantskih materijalnih grešaka koje je uspio ugurati čak i u jedan novinski tekst, među kojima i tu da se „sporadično javljanje stećaka u drugim područjima [izvan srednjovjekovne Bosne i Huma] tumači kao posljedica migracija, odnosno naseljavanja bosanskog stanovništva u te krajeve“. Bilo bi lijepo da nam je Kodrić, bez dodatne doze samozatajnosti, prvenstveno otkrio ko i s kakvom argumentacijom to i tako „tumači“. Ako to nije samo njegov stav. Inače bi neko neupućen mogao pomisliti da su prilikom tih, samo Kodriću znanih „migracija“, bosanski srednjovjekovni „muhadžiri“ sa sobom nosili i stećke? Svjedoči o tome toponim „Plazaljke“ u Cetinskoj krajini, samo što ovaj srednjovjekovni „kalk“ nije u skladu sa novovjekovnim terminom „Kazaljke“ (na satu povijesti). Vraćajući („plazeći“) stećke iz Cetinske krajine u BiH, isplazio je Kodrić jezik svakom iole znanstvenijem pokušaju da se stećke racionalno objasni.
Inače, kaže Kodrić u intervjuu, da „nerado govori o onome čime se najuže ne bavi“. To je samopotvrda njegove znanstvene ozbiljnosti vrijedna svakog poštovanja, ali o onome o čemu „nerado govori“ i „čime se najuže ne bavi“ ima kontradiktoran običaj „rado“ pisati. Zato je nadmašio samog sebe iznoseći da postoji i „stav prema kojem je riječ ʼstećakʼ kalk neslavenskog, odnosno gotskog porijekla“. Nije, znači, u pitanju hipoteza, mišljenje, slutnja, pretpostavka nego – stav!. Budući da „kalk“ ima dva značenja – lingvističko i figurativno – ostat ću u nedoumici na šta je mislio. U prvom slučaju taj termin označava „reč ili izraz načinjen običnim kopiranjem načina na koji su odgovarajuću reč ili izraz napravili u nekom stranom jeziku“, dok u drugom slučaju to podrazumijeva „slepo, potpuno podražavanje, obična patvorina“. Bilo kako bilo to znači da su Goti (Germani) najmanje jedno stoljeće prije dolaska „svebosanskih“ Južnih Slavena u „Jugoslaviju“ anticipirali razvoj koji će uslijediti tek nekih tričavih 700-800 godina kasnije. Iz toga se može zaključiti jedino to da je „kalk“ s pokoljenja na pokoljenje Kodrićevih heretičkih i manihejskih predaka stoljećima prenošen kao „tajna“ da bi, od konca XII. stoljeća, „mehanizmom koordinacije“, konačno iz narodnog predanja u pisanoj formi ušao u svijet nadgrobnih spomenika (O tome detaljno: „Reformska agenda“). Jedini problem u svemu tome je taj što se izraz „stećak“ u literaturi ne javlja prije sredine XIX. stoljeća, kada se u svijetu znanosti još nije ni začela rasprava o tim nadgrobnim spomenicima. Znači li to da je problem duže od jednoga milenija čekao na Vuka Stefanovića Karadžića da ga on riješi tako što ga je zvanično uveo u opticaj? Ovaj paradoks moguće je prevladati samo novim „stavovima“. Ako se Kodrić vratio do Gota – do stoljeća šestog – da bi objasnio stećke, onda tu nikakva zdravorazumska kotraargumentacija ne pomaže (usporedi obimnu literaturu o „iranskom podrijetlu“ Hrvata od „stoljeća sedmog“ p.n.e.). Svakim danom zaoštrava se, ionako bespoštedna, konkurencija (iz)rođena na slobodnom tržištu (etno)nacionalnih ideja srednjovjekovnog konfesionalnog predznaka s kraja XIX. stoljeća, u dokazivanju „nulte tačke“ porijekla i „podrijetla“. Nije šija nego vrat, nije televizija nego dalekovidnica, nije hiljada nego tisuća, nije srednjovjekovna bosanska nego hrvatska ćirilica, nije ustaša nego pristaša, nije Tuta nego Štela, nije Glavaš nego glavuša, nije hljeb nego hrvatski perec, nije Bosanac nego Zagorec, nije četnik nego početnik, nije lopta nego hlopta… nije eros nego thanatos, sve usklađeno sa nasušno potrebnim i potrebitim jezičnim standardizacijama i nacionalnim komemoracijama novonastalih paradržava. Istina ima tu jedan remetilački faktor koji deharmonizira ove životvorne jezične harmonizacije. Sa svih strana, na sva usta jezično harmoniziranih, standardiziranih i refeudaliziranih podanika-vazala, odjekuje vapaj: „Hljeba, hljeba, gospodaru, ne vidjesmo davno hljeba“ (O tome vidi obimnu literaturu posvećenu izučavanju novoštokavskih kriminogenih patokratskih struktura).
To nas, vratimo se našem „objektu“, dovodi do sadašnje „mrtve tačke“. Zato Kodriću i kodrićima do neke mjere možda bude od pomoći to da se Gotima suprotstave Huni sa Atilom iz stoljeća petog, u svijetu medijevalistike poznatijim pod „kalkom“ „Bič božji“. „Statistima-medijevalistima“ jedino bi takav „akademski“ autoritet eventualno ulio dovoljno „znanstvenog“ razuma u kosti. Ne pomogne li ni to, nastavljamo naprijed vraćajući se u vrijeme Ustanka Bagauda iz stoljeća bogtepitokojeg. Naše progresivno napredovanje u prošlost, kao na krajnjoj destinaciji, „remizi“ ovog živopisnog vremeplova, završit ćemo u prahistorijskoj pećini Badanj kod Stoca, datiranoj između 13.000 i 12.000 godina p.n.e. Naprijed a nazad, oslanjajući se na „tajna znanja“, ne može! Osim glavom u pećinu! Uvjeren sam da će to potvrditi i pećinari iz plemena babe Obradunke. Nastavi li Kodrić i poslije toga svoje nezaustavljivo napredovanje u prošlost to je već pitanje za Darwina i njegovo „Porijeklo vrsta“. Tu ga prepuštam njegovoj sudbini u „uspješnom“ izučavanju evolucije organskog svijeta. Dosad Ga nisam spominjao, ali otad „nekʼ mu je Bog na pomoći“. Ako je takav slučaj uopće u sklopu Njegovih uobičajenih „ingerencija“.
„Samo Sanjin Sanjina Spašava“
Prije nego što Kodrića i slične novopečene kalkologe i unescologe, među ostalima i jednog „medijevalistu novog srednjeg vijeka XIX. i XX. stoljeća“, savjetujem šta im je „činjeti“, da bi kako kaže Kodrić „stećku vratili njegovo stvarno – bosansko ime“, da bi dakle UNESCO-m poremećene vrijednosti napokon došle na svoje, biću slobodan, ako treba i drzak, postaviti pitanje: Gdje su Kodrić i kodrići bili tokom šest i po godina koliko je od novembra 2009. do aprila 2016. trajao mukotrpni rad na Nominaciji? ( Usput: „medijevalisti novog srednjeg vijeka XIX. i XX. st.“ preporučujem da, koristeći vlastiti znanstveni autoritet, osmisli i koordinira projekt uvrštenja kulturnih spomenika na Listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a iz perioda kojim se bavi. Onda sigurno ne bismo postavljali pitanje: „Čiji su to spomenici“? Odgovor bi glasio: „Malo tuđi, malo [sutra] naši“!
Skupljali su, dok se odvijao proces Nominacije stećaka, pretpostaviti je isto tako mukotrpno, „tajna“ neznanja koja danas demonstriraju osporavajući jedan rezultat, o kojem oni nisu mogli, niti će ikad, ni u najluđim snovima, moći sanjati. Bilo ih je istina, u širokom spektru od sitnih seoskih lukavstava i podmetanja do respektabilnih pakosti i zloće, koji su činili sve da Nominacija propadne. Oni su bar nešto pokušavali, što javno što tajno, i taj napor ne treba podcijeniti, ali gdje je za sve to vrijeme bio Kodrić? Ako već ne tekst o stećcima sa znanstvenim aparatom, mogao je (iz)dati bar saopćenje, motivirano besanim noćima u kojima se „samozatajno“ nije bavio, u nebosanski pretvorenim, kulturnim epifenomenom nesmotreno uvrštenim na Listu svjetske kulturne baštine. Jezgrovito – poput epitafa: Hude besane noći, tmača, vražda i beznađe, laži, korupcija i krađe, šta nas ovo sa UNESCO-m snađe. Ase pisa Veseoko Kukulamović a zovom mirskim Kodrić.
Njegova pomoć naročito bi mi bila dobrodošla u decembru 2013. kad sam na sastanku u Republičkom zavodu za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske (скраћено: Републичком заводу Републике) u Banjoj Luci (српски: Западном Београду), u krajnje „prijateljskoj atmosferi međusobnog uvažavanja, razumijevanja i tolerancije“, narogušenim predstavnicima jednog našeg konstitutivnog naroda, mentalnog sklopa sličnog Kodrićevom, morao objašnjavati da A nije jednako B – tj. da Crkva bosanska nije srpsko-pravoslavna, nego šizmatička. Zbog toga je, već poodmakla, Nominacija visila o – конопцу. Zato mi je valjda tokom sastanka (српски: зборовања) i došlo da, iz dubine svoje napaćene „svebosanske“ duše, u očaju zavapim: „Profesore, doktore, Sanjine, Kodriću, pomagaj – izgibosmo na zemlji tuždi“!
A kako mi je tek Kodrićeva pomoć bila životno potrebna prilikom „ugrozbe“ koju sam u maju (hrv. svibnju) 2014. doživio u glavnom gradu svoje bivše „matične domovine“, kad su pojedini „lukavi (Para)Latini“, sedam dana ranije postignut dogovor, „lucidno“ nastojali izigrati! Gdje je tada bio Kodrić da me spašava od „proljetne uljudbe“?! U toj spasilačkoj akciji mogao se udružiti sa jednom tadašnjom članicom „Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH“ koja se, opravdano iritirana činjenicom da sam sastanak telefonski dogovorio sa aktualnom ministricom, dosljedno pozvala na naš Poslovnik (starobosanski: Jelovnik) prema kojem sam to mogao uraditi jedino tako da u bivšu „matičnicu“ prethodno uputim fax, koji bi, razumije se, još prethodnije njoj dao na uvid. Prijetila je uvažena „doktorica“ i „sankcijama“, što nisam do kraja razumio jer nam je nedostajao simultani prevodilac (žednih preko vode) sa gotskog na starobosanski. Sjećam se samo, kao kroz maglu, sve nešto u stilu da je Bosna i Hercegovina (ras)pravna (para)država, u kojoj svako ne može raditi šta hoće (osim onih koji su, poput nje, to pravo uzurpirali), odnosno da su nam procedure, o čemu drevna povijest svjedoči, važnije od očinjeg vida. Čak i od elementarnog stida!
Šta tek kazati za sastanak u Podgorici, gdje je u junu 2012. jedna ovdašnja „medijevalistica“, koja je to postala u trenutku kad je iz Sarajeva krenula put Podgorice ili se na to odlučila negdje usput, možda inspirirana živopisnim ušćem Pive i Tare, autoritativno objašnjavala da o Crkvi bosanskoj postoje različita gledišta i da to svakako treba uvažiti. Ne reče samo misli li na gledište Vase Glušca o „svesrpsko-pravoslavnom“ karakteru stećaka od prije nekih stotinjak godina. Budući da se, čak ni zbog stećaka, nisam mogao odreći zdrave logike, vidjevši da ona ne samo da ne pomaže nego i da šteti, zauzeo sam distancu tako da je projekt sljedećih 10 mjeseci, kao da je na „Mirogoju“ uz grob „oca hibernacije“, mirovao – do sastanka u Beogradu aprila 2013. gdje je u ulozi „visokog predstavnika bh. srpstva“, a na zahtjev u stećke dobro „upućenih“ (српски: неупућених) kolega iz Banje Luke, jedan tamošnji medijevalist po kratkom postupku „presudio“ u korist logike. Vjeruju „od pamtiveka“, u srpskoj i multikulturnoj Banjoj Luci jedino Beogradu, „bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost“. A to što je uvaženi kolega samo potvrdio ono o čemu sam govorio u Banjoj Luci, prije toga se začuđeno pitajući u čemu je problem? – nikom ništa: predano je selektivnom „svetom zaboravu“. Propade deset mjeseci, jer „Samo Srbin Srbina Sʼjetuje“. Tako je nekako ispalo da bez Srpkinja i Srba nema ni problema ni rješenja, ili što bi rekao naš narod: „Samo Sanjin Sanjina Spašava“ (Sa beogradskim kolegom sam inače, nakon sjednice, u obližnjem ugostiteljskom objektu opušteno proćaskao, kojom prilikom nam prevodioci sa gotskog na srpski nisu bili potrebni. Jako, jako dobro smo se razumjeli).
Bilo je tih i takvih marifeta i „melodrama“ u duhu „političke korektnosti“ a na uštrb znanosti i logike, i bilo je nepotrebnog rasipanja vremena, ali nije bilo Kodrića. Javio se „statist-medijevalist“ nakon godina, „a godine su prošle pune muka“.
„Prijedlozi Radnoj trupi za reviziju neprimjerene odluke UNESCO-a“
Da bih ipak nekako pomogao Kodriću i kodrićima zabrinutim nad zlom sudbinom stećaka uvrštenih na Listu svjetske baštine UNESCO-a, biću slobodan predložiti im poduzimanje sljedećih neophodnih mjera, što sa sobom povlači i opasnost odgovarajućih logičkih konsekvenci. Da krenemo ovim (ne)redom.
1. Preko „Radne trupe za reviziju neprimjerene odluke UNESCO-a“ izvršiti uvid u geografsku kartu iz čega postaje jasno da se, osim u BiH, stećci nalaze i u susjednim državama: Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Više od 10.000.
2. Nakon što članovi „Trupe“ razumski prihvate ono što oči vide, trebali bi doći do nepobitnog zaključka da se stećci, hoćeš-nećeš, zaista nalaze u navedenim susjednim državama, što znači da je srednji vijek za nama, iako je, kako se čini, u svojoj maladaptivnoj verziji, još uvijek duboko u nama (vidi: napomena 2).
3. Sljedstveno tome, doći će do sljedećeg, važnog zaključka: Da bi nominacija stećaka samo sa teritorija BiH, bez stećaka susjednih zemalja, bila „krnja“ nominacija, nešto poput nekadašnje „krnje Jugoslavije“ ili današnje dvoentitetske BiH pretvorene u psihijatrijsku kliniku otvorenog tipa.
4. Ako im to ipak ne pođe za rukom, uputiti protestnu notu Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori s rezolutnim zahtjevom da svoje državne granice (rok 24 sata) usklade s kartom rasprostiranja stećaka novog srednjeg vijeka XXI. stoljeća. Oni bi time, istina, izgubili značajan dio državnog teritorija, ali bi dali neprocjenjiv doprinos Kodrićevom stavu o „svebosanskom“ karakteru stećaka i Hercegovini kao južnoj Bosni. Teze i „stavovi“ su vječni – granice i države su promjenljivi. Ili što bi, u rijetkim trenucima predaha od pljačke i paljevine, dok su intelektualizirali o kalkovima, s dozom melanholije rekli Kodrićevi Goti: „Narod voli da ga se vara, dakle varajmo ga“.
5. Ako zahtjev bude arogantno odbijen, razmotriti primjenu drugih demokratskih sredstava. Jednostavno: Anschluss stećaka, a povijesno pravo, od svega ostalog važnije, za to daje njihova gotsko-germanska prasuština o kojoj, g(r)oteskno i (sk)učeno, zbori Kodrić. Dakle: nakon (pod)zakonski provedene tenderske procedure iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore vratiti (starobosanski: uzvući) stećke u BiH. Sve to dalo bi se popratiti jednom vrstom „tenderskog“ epitafa u stilu: A ovo mramorje, sʼpomoću tenderskog roda moga, uzvukoh natrag u Bosnu i Hercegovinu, njihovu matičnu gotsku domovinu. (O „tenderskim epitafima“ detaljno: Izvještaj o financijskom „poslovanju“ Predsjedništva BiH iz vremena zaboravu nikad predanog „predsjednika“ Paravca, čiji je službeni automobil istovremeno trošio i benzin i dizel, a prema kojem je na toalet papir – indikativno! – potrošeno 500.000 km).
6. Ako i to krene po zlu i propadne pokrenuti proces Antinominacije pod geslom „Antinominacijom na Nominaciju“ s neupitnim „stavom“ da su stećci „svebosanski“, što, naravno, neće biti teško znanstveno dokazati, posebno imajući u vidu „Bosansku tajnu knjigu“ na koju se Kodrić u ignoriranju stvarnih izvora referira (koju, valjda zato jer je „tajna“, još niko nije vidio), a koju prema „nekim historicima“, vezuje za Crkvu bosansku. Budući da se bosanskim srednjim vijekom od jučer poslijepodne bavi kao „tajnom“, nije ni imao vremena znati, kako kaže Umberto Eco, da „snaga velikih tajni dolazi iz njihove praznine“. Ima mlađahni Kodrić vremena – za prazninu! Ona je iza njega, u njemu i ispred njega. I svakog koga njegova „medijevalistika“ dotakne bit će ispunjen istom prazninom.
7. Kao tzv. „prethodnu mjeru“ uputiti protestnu notu Komitetu za svjetsku baštinu UNESCO-a koji čini 21 država sa svih kontinenata, a koji je 15. VII. u Istanbulu, da stvar bude skandaloznija, pred svjetskom kulturnom javnošću jednoglasno donio odluku o uvrštenju stećaka na Listu svjetske kulturne baštine. Ultimativno i uz indignaciju zahtijevati da se ova odluka „kolonizacije i autokolonizacije“ stećaka preispita i da se, u cilju postizanja „mirnog i pravednog rešenja“ stećci proglase „svebosanskim“ jer će inače, kaže Kodrić, ostati „tek neki tamo ʻsrednjovjekovni nadgrobni spomeniciʼ”.
8. Ako i to ne upali, nakon tri (neradna) dana sveopšte žalosti, pokrenuti proces restauracije Jugoslavije kao jedinog, povijesno utemeljenog i funkcionalnog, državno-političkog okvira za tužni južni slavenski svijet, koji je njezinim raspadom ponovo vraćen u izvanvremensko državno-političko „bestežinsko“ stanje, opisano neprebolnim Milasom – muhurdarom „Tisućljetne Uslužne Republike Hrvatske“: „Kilogram mozga, jedna ʻdojčʼ marka“ (vidi: napomena 2). (Za ubitačnu elaboraciju sintagme „Uslužna Republika Hrvatska“ vidi: Boris Dežulović, „Hrvatski san“ ). Ako ništa drugo u Jugoslaviji čovjek ne bi morao uzimati neplaćeno odsustvo da bi pročitao tomove Kodrićevih sabranih funkcija.
9. Tako bi se umjesto morbidne „Bitke za (sah)ranjenike“, u što Kodrić – „statist-medijevalist“ – pretvara odluku kojom su stećci uvršteni u vrh svjetskih kulturnih dostignuća, rasprava o stećcima vratila u znanstveno i civilizacijski utvrđene norme, pa tako nešto što je SVJETSKO kulturno dobro ne bi podlijegalo voluntarističkim palanačkim parametrima, paraznanosti i kriterijima srednjovjekovno zabrinutih diletanata popraćenih retoričkim pitanjem: „Čiji su stećci“? A odgovor od 15. VII. 2016, bar dok ne budu poznati rezultati „Antinominacije“, glasi: „Svjetski“.
10. Konačno: ako je stećcima već oduzet njihov „svebosanski“ karakter tom bih činjenicom prije Kodrića koji se izjašnjava nacionalnim Bošnjakom, daleko više morao biti pogođen ja kao nacionalni Bosanac. Ako su, prema Kodriću, stećci „svebosanski“, onda pravo na njih prije svih ostalih imaju Bosanci. Što znači, ne budimo iracionalni: „Stećci su moji“. To je moj „stav“. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što fiktivne avnojevske granice reaktivirane od „Badinterove komisije“ plitkoumne individue lišavaju obaveze na logiku, navode na zlo i pisanje „učenih“ gluposti. Istina, za razliku od Kodrića, ja nisam konstitutivan, ali jesam u pristojnoj mjeri upoznat s fenomenom u čije sam izučavanje uložio godine rada i truda, kilometražu pređenu prilikom obilaska nekropola da zaobiđem, a u koji se fenomen, riječima Borisa Dežulovića, Kodrić razumije „kʼo Mara u krivi kurikulum“ (vidi: napomena 2).
Stećci su moji, iako su gotski (njemački)
„Neretvanska reklamacija“ se dakle odbija. S obzirom na Kodrićev dosadašnji respektabilan doprinos u zamagljivanju izučavanja stećaka, koji mi je u cijelosti poznat, kao što su samo njemu poznati njegovi budući „znanstveni“ rezultati vezani za istu temu, treba očekivati pravu provalu znanstvenosti i „stavova“. To će voditi daljnjem rapidnom razvoju nove subdiscipline u proučavanju stećaka – „epitafologije“ (O tome vidi: „Bibliografija nepostojećih radova prof. dr. Sanjina Kodrića o ʻsvebosanskimʼ stećcima“. Detaljno: „Nepostojeća bibliografija jadova o ʻsvebosanskimʼ stećcima medijevalista novog srednjeg vijeka XIX. i XX. stoljeća“).
Zato iznosim rezolutan „stav“: „Stećci su moji, iako su gotski (njemački)“. Samo što ovo rekoh, u pamet mi dođe da stećci, unatoč silne „svebosanske“ argumentacije na žalost nisu ni moji nego – germanski, tj. njemački. U skladu je to sa sadržajem presretnutog telefonskog razgovora, u kojem Radovan Karadžić kaže Dobrici Ćosiću: „Evo, kod nas, istorija radi, radi istorija, radi punom parom“. I to u tri smjene! To je možda i jedini „znanstveni“ jezik koji Kodrić i kodrići razumiju, tim više što ga tragikomično nastoje oponašati i na velika vrata uvesti u političku i obrazovnu praksu.
„Radi istorija“ do međusobnog istrebljenja i to ne kalk(ulantski), imajući uvijek pred sobom ono što je u iskrivljenom ogledalu iza nas, da kojim slučajem ne bismo vidjeli kuda srljamo (O tome vidi potresnu izjavu Roberta de Niro: „Vratit ću se u Sarajevo“).
„Tmača i beznađe“
Da rezimiram citirajući „samozatajnog“ eksperta za tajne svebosanskih stećaka – jedinim
„stavom“ u kojem se s njim slažem:
„Ne želim zvučati odveć sumorno i pesimistično (jer i ovako je puno tmače i beznađa u svemu ovom oko nas!), no bojim se da je naš obrazovni sistem, kao i nauka i kultura također, urušen i uništen skoro do samog kraja – kad bi postojalo stvarno dno, mi bismo ga vrlo brzo mogli dotaći, ali njega nema, tako da tonemo i tonut ćemo sve dublje i sve to brže. A posljedice jesu i tek će biti strašne – mi već sad jesmo jedva obrazovano društvo u suštinskom smislu, mada je među nama sve više ʻintelektualacaʼ i njihovih diploma, od onih za početne akademske stepene pa sve do diploma doktora nauka. Ovakvo, što, naravno, učinak je svega onoga o čemu sam upravo govorio, a iz svega ovog jasno je i šta bi to trebalo uraditi da se ovo stanje promijeni nabolje“.
Ova dijagnoza, kao da je pred sobom imao sebe, rječitije od svih „historeski“ i „kodrićeski“, ocrtava hiperadaptabilnu Kodrićevu „znanstvenu“ prazninu i njegov nesaglediv „znanstveni“ doprinos stvaranju „tmače i beznađa“. I ne samo oko stećaka!
„Ne sam Safete, ne sam“
Da završim onako kako sam i započeo – u sportskom duhu. Iako sam krajnje skeptičan glede Kodrićevih znanstvenih mogućnosti, imajući u vidu ono što pojedine njegove kolege s Filozofskog fakulteta u Sarajevu o tome pišu, a na što on još uvijek nije odgovorio, naročito s obzirom na njegovu znanstvenu etiku, o stećcima kad je riječ, dat ću mu savjet. U tom mi pomaže, a nadati se da će i njemu, nezaboravni sportski komentator Mladen Delić koji u tv prenosu jedne utakmice nogometne reprezentacije Jugoslavije (hrv. „tamnice naroda“) trenerski-dramatično savjetuje virtuoznog Safeta Sušića Papeta: „Ne sam Safete, ne sam“! A bude li nastavaka tj. sudijskog (starobosanski: saudijskog) vremena, ponovo ću morati posegnuti za Mladenom Delićem koji je pobjedonosni gol nogometne (српски: фудбалске) reprezentacije Jugoslavije u zadnjim sekundama jedne presudne utakmice na splitskom Poljudu euforično prokomentirao: „Ljudi moji, pa jeli to moguće, ludnica, šta je ovo“!?
O sponi gotskog kalka i „bošnjačkih porodica, starog,
srednjovjekovnog plemenitaškog porijekla“
Kodrićeske se međutim u novom broju „Stava“ (broj 76, godina 2, 18. VIII. 2016.) nastavljaju. Osokoljen „Neretvanskom reklamacijom“ Kodrić se bacio na tumačenje povelje Kulina bana od 29. VIII. 1189. Naročito me dojmio sljedeći njegov stav: „Kao i bosanski jezik, bosančica je, stoga, svojevrsna spona između bosanske srednjovjekovne pismenosti i pismenosti u Bosni osmanskog vremena, a pod imenom ʻbegoviceʼ ili čak ʻženskog pismaʼ sačuvat će se kod Bošnjaka i u postosmanskom dobu, tokom cijelog 19. stoljeća, pa i još kasnije, u prvim desetljećima 20. stoljeća, naročito u bošnjačkim porodicama, starog srednjovjekovnog plemenitaškog porijekla, ali i šire“. Mislio sam i potajno se nadao da je sa gotskim kalkom Kodrić „do zgorenja svijeta“ nadmašio samog sebe, međutim ovim dokazuje da može još puno, puno gore ili što bi on rekao „i šire“. Ovoliko gluposti sabrati u jednoj rečenici i to potpisati pa objaviti, to je više nego impresivno (starobosanski: depresivno). Možda nekad njegove najnovije medijevalističke humoreske-kodrićeske popratim naslovom meni za srce zanavijek priraslih feralovaca: „Bogu-mili a ni vragu nisu mrzski“. Iako je strijelac „Delićevog“ pobjedonosnog gola bio Radanović (starobosanski: Veseoko), ne znam da li bih se radovao novoj utakmici sa medijevalističkim trećeligašem iz znanstvenog predgrađa Umoljana. Jer mu tada ne bi pomogao ni „čudotvorni“ (gotski: miracleworking) Pepe Gvardiola, također svjetski priznat kalkolog i unescolog. Ne bi, deklasiran, vidio ni pretkolo Umoljanske znanstvene lige šampinjona.
Što bi rekli Goti: „Dragi kolega Kodriću, ne podižite sebi za života još jedan medijevalistički pseudoznanstveni ʻkenotafʼ“, inače ostat ćete za sva vremena u znanstvenoj „zemlji tuždoj“. „Ne sam Safete“, pustite da tako sami sebe „driblaju“ oni koji su Vas naveli na ovakvu glupost. To je prva mjera, kako sami kažete, „šta bi to trebalo uraditi da se ovo stanje promijeni nabolje“. Zato će za Vas biti najbolje da ostanete u pripremi.
„Slovo Kodrića“: Badanjska tajna srednjovjekovna obzorja
Kodrić međutum ne ostaje na pripremi novih knjiga. Sudeći prema novom tekstu u „Stavu“ odlučio se na privatizaciju ne samo stećaka nego i cjelokupnog bosanskog srednjeg vijeka po vlasničkom principu jedan kroz bijedan. Čini se da je otvorio Radionicu za popravak bosanskog srednjovjekovlja s mogućnošću doplate: „Staro za novo“. Uzalud je dobronamjerno ga savjetovati, odlučan je „statist-medijevalist“ prerasti u „kaskadera-medijevalistu“ i virtuozno preskočiti sve vremenske i znanstvene prepreke na putu mentalnog povratka u Badanj.
Ako se Kodrić, nezaustavljivo napredujući prema znanstvenom Badnju, odluči proširiti djelatnost svoje „Radionice“ i otvoriti novi pogon – „Servis za brzu popravku tehnički neispravnih stećaka“ – to neće biti za čuđenje, ako se zna da je svaki deseti automobil u BiH tehnički neispravan (O tome vidi: Statistika saobraćajnjih nesreća u BiH). Čini se da sve ovo vodi prema „Studiji slučaja“ i novom „Času lobotomije“.

Dubravko Lovrenović

About Ekran

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Powered by keepvid themefull earn money