Home / VIJESTI / BOSNA I HERCEGOVINA / Devet razloga da Vlaisavljevići postanu Topalovići

Devet razloga da Vlaisavljevići postanu Topalovići

Nesvakidašnji događaj obilježio je kraj januara 2018. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Naime, posljednjih dana januara na mail adrese profesora ovog fakulteta stiglo je pismo u kojem se neki navodni Nihad Topalović osvrće i secira knjigu Adnana Foče. Ništa u tome ne bi bilo interesantno, niti problematično da napad na autora knjige nije u stvari napad na dekana Fakulteta Saliha Foču i, što je još interesantnije, napad na recenzente prof. dr. Ivu Komšića i prof. dr. Nijaza Ibrulja. To je bio razlog da naši suradnici istraže ovaj nesvakidašnji događaj i dođu do vrlo interesantnih opservacija osoba upućenih u dešavanja na ovoj visokoškolskoj ustanovi. O čemu se radi?
Prije svega, vrlo je indikativno da se neko bavi radom osobe koja nije posebno javno eksponirana. Doktorat Adnana Foče, kao i njegova knjiga (koja je navodno identična doktoratu) nije nikada bio predmet rasprava ni na Filozofskom fakultetu, ni u medijima. Postoji, međutim, doktorska disertacija koja je i javno oglašena kao najveći skandal u povijesti fakulteta, u kojoj se ispoljava neuporedivo veće neznanje od onog koje imputira navodni Nihad Topalović i koja, što je gore čak i od neznanja elementarnih stvari, promovira fašističke ideje, pritom polazeći od teze koja je poznata čak i srednjoškolcima. Ekran je pisao o tome, radi se o kriminalnom udoktoravanju Sanje Vlaisavljević. Dakle, zašto bi neko, ko se pritom vezuje za Pariz, pisao o Adnanu Foči, pored žive, zdrave i debele (kako bi rekao Bora Đorđević) Sanje Vlaisavljević?! Naši sugovornici i novinarski izvori kažu da nema razloga za to, izuzev samo jednog: da iza imena Nihada Topalovića stoje Sanja i Ugo Vlaisavljević! Da li su, dakle, Vlasavljevići postali Topalovići?! I zašto bi Vlaisavljevići imali razloga da postanu Topalovići?!
Prema svim informacijama odgovor na ova pitanja nalazi se u činjenici da je knjiga mlađeg Foče samo povod za napad na dekana Foču i profesore Ivu Komšića i Nijaza Ibrulja. Neki “neutralni kritičar iz Pariza, porijeklom iz Travnika”, sasvim sigurno se ne bi bavio recenzentima i dekanom, niti bi znao ko šta predaje na Filozofskom fakultetu. Posebno se ne bi bavio skoro anonimnim Adnanom Fočom, pored javne žene Sanje Vlaisavljević i njenog supruga Uge, čiji su kolege sjedili u komisiji za odbranu njene “kriminalne škrabotine” koja je proglašena doktoratom. Time su se, bez dvojbe misle naši izvori, mogli baviti samo oni kojima je ovaj trojac nešto “ostao dužan”. Budući da se u ovom slučaju radi o nekonfliktnim osobama, postavlja se pitanje kome su oni mogli ostati toliko “dužni” da bi taj neko pisao pisma profesorima Filozofskog fakulteta sa očitim ciljem diskreditacije.
Svi izvori koje smo kontaktirali kažu da su to mogli biti samo Vlaisavljevići. Razlog je taj što Sanja Vlaisavljević nije, nakon udoktoravanja, zaposlena na Filozofskom fakultetu. Do drugog logičnog objašnjenja nismo došli, a ako ga neko slučajno zna, molimo “poštenog logičara” da nam ga dostavi. Ova se molba odnosi i na Vlasavljeviće, pa makar i kao Topaloviće.
Drugo, način na koji je pismo pisano, način na koji je predstavljeno, argumentacija i cinizam koji je iskazan, jasno su prepoznatljivi u drugim podmetanjima i napadima na javne ličnosti koje su radili Vlaisavljevići. Pored jasnog motiva, “rukopis” ovog pisma, za poznavaoce prilika na Filozofskom fakultetu, nedvosmisleno je ispisan rukom Vlaisavljevića. Dovoljno je samo podsjetiti se klevetničkog bloga “Antiekran” na kojem je ovaj bračni dvojac, nesmetano od nadležnih institucija i uz pomoć mafijaških udruženja poput “BH novinari”, prosipao laži i uvrede. Isti stil, iste metode, isti vokabular nalazimo i u tekstu lažnog Nihada Topalovića.
Treće, potreba za korištenjem “drugog identiteta”, koja je zaista seriozno pokazana u jednom tekstu koji se nalazi dostupnim javnosti u Općinskom sudu i koji će, prema našim informacijama, ubrzo postati i dostupan putem interneta, karakteristika je Vlaisavljevića. Prema nepotvrđenim informacijama, koje u kuloarima kruže već više od dvije decenije, ova potreba dolazi iz psihičkog oboljenja muške polovine Vlasavljevića. Kako Ekran saznaje, na Fakultetu je od javnosti sakriven zahtjev dvojice profesora koji traže da se utvrdi da li na Odsjeku za filozofiju ima onih koji su psihički bolesni. Pod krivičnom odgovornošću to nije teško provjeriti u nadležnim institucijama, budući da psihički bolesnici prema Zakonu o visokom obrazovanju ne mogu raditi u nastavi, odnosno kao profesori na fakultetima, ukoliko je ova informacija tačna radi se o krivičnom djelu. Zataškavanje činjenica vezanih za ovaj zahtjev, a koje se po svemu sudeći odnose na Ugu Vlaisavljevića, kod upućenih se razumijeva kao potvrda tačnosti informacija o Vlaisavljevićevoj (Topalovićevoj) psihičkoj bolesti.
Četvrto, činjenica da se u tekstu nigdje ne spominje najveći skandal u povijesti Filozofskog fakulteta, kao i da su autoru dobro poznati detalji vezani za privatne odnose onih koje napada, jasno govori da je autor neko sa Fakulteta, neko ko ima osobni interes za blaćenjem spomenutih profesora i neko kome ne odgovara da se sve što je negativno rečeno veže za udoktoravanje samozvane heroine, inače bizarne direktorice ekspoziture nacionalističkih i antievropskih političkih opcija u BiH. Uz sve to, uprkos silnim nastojanjima, nismo uspjeli doći do bilo kakvih indikacija o motivima nekoga sa Filozofskog fakulteta da piše protiv kolega. Ali smo došli do informacija o krokodilskim suzama koje je prosipao Vlasavljević jer mu nije uspjelo da zaposli ženu na fakultetu na kojem i sam radi. Valjda je to vezano i za harmoniju u braku, pa nije mogao ne iskazati frustriranost neudovoljavanju njegovoj želji od strane Dekanata.
Peto, Ivo Komšić je profesor emeritus i više nije neko ko učestvuje u odlučivanju. Ali, javnosti je nepoznato da je Ivo Komšić bio prvi mentor Sanje Vlaisavljević. Nakon što je vidio kakvo smeće Vlaisavljevići žele proturiti kao doktorat i nakon što se uvjerio da su kapaciteti samozvane heroine daleko ispod onoga što je neophodno da bi neko postao doktor znanosti, on je odustao od mentorstva i nije želio čak ni biti u komisiji. To je, očigledno, uz činjenicu da je i Komšić protiv zapošljavanja bizarne doktorice, bio razlog izljeva netrpeljivosti i napada na Komšića. Uz sve napore, nismo uspjeli doći do druge osobe i drugih motiva zbog kojih bi neko danas napadao ovog umirovljenog profesora.
Šesto, Sanja Vlaisavljević je u Dnevnom avazu već najavila ono što će se desiti u pismu Topalovića. U istoj ravni stoje i neutemeljene optužbe rukovodstva Filozofskog fakulteta koje su se pojavile u režimskim medijima. Neophodnu podršku za objavljivanje ovakvih stvari, prema svim informacijama koje imamo, imaju jedino Vlaisavljevići. Imamo puno pravo ovo da kažemo, budući da je Ekran prvi kritikovao neke pojave na ovom Fakultetu. Razlika između naših kritičkih tekstova i napisa koji su se pojavili na režimskim medijima, nalazi se u tome što potonji predstavljaju harangu zasnovanu na konstrukcijama, dok se naši tekstovi bave informacijama i činjenicama. Tako se govori o nezakonitim zapošljavanjima u istom pasusu, takoreći u istoj rečenici u kojoj se navodi da nadležna inspekcija nije otkrila nikakve nezakonitosti. Na temelju čega je onda utvrđena nezakonitost? Valjda na temelju opsjena Vlaisavljevića pretvorenih u Topaloviće?
Kako Ekran saznaje, prijave inspekcijskim organima takođe su bile anonimne i po svemu sudeći su djelo “Topalovića”. Političko zaleđe Vlaisavljevićima je omogućilo da nadležni organi, koji inače bježe od posla, na po svemu njihove anonimne prijave ekspresno i revnosno reagiraju. Tako čak i Tužilaštvo KS, koje nije reagiralo na očito sumnjive, da ne kažemo kriminalne radnje bračnog para, skaču na anonimne prijave za koje upućeni sa sigurnošću tvrde da su njihove. Ali, to je već predmet drugog istraživačkog teksta. Nije to ni čudno budući da Sanja “prijateljuje” sa Elvirom Kazazovićem, popularnim Cvajom, ali i sa čuvenim Elmedinom Dinom Konakovićem, kao i drugim predstavnicima centara političke i medijske moći.
Sedmo, Topalović(i) u svom pismu profesorima koristi upravo one argumente koji su, između ostalih, korišteni u dokazivanju nekompetentnosti teksta kojim je Sanja Vlaisavljević udoktorena. Sve što je Topalović(i) napisao, već je, samo mnogo argumentiranije, kompetentnije i vjerodostojnije napisano o sramnom doktoratu bizarne direktorice. U sudskoj dokumentaciji do koje smo došli, u jednoj od tri knjige o Vlaisavljevićima, vrlo argumentirano je opisana jedna od karakteristika javnog djelovanja bračnog para: optužiti i osuditi druge za ono što oni sami rade. Dakle, potpuno neovisno o ovom skandalu, način rada, rukopis Vlaisavljevića je već elaboriran. Ovdje se samo ponavlja već viđeno. Pritom je potpuno jasno da tekst knjige o kojoj imaginarni Topalović govori, služi samo kao poluga za napad na recenzente i dekana Foču.
Osmo, Nihad Topalović iz Pariza i Travnika ne postoji, barem ne postoji na internetu. Nemoguće je da neko ko ima potrebu kroz kvaziakademsko pisanje ne postoji u cyber svijetu! Ali je zato sasvim izvijesno da neko ko je imao opsesivnu potrebu da postane profesoricom Filozofskog fakulteta sada napada sve one koje smatra krivim jer su otkrili (neko prije, neko kasnije) njenu nekompetentnost! Budući da je i to već viđeno, postoje osnovani razlozi da se misli kako su Topalovići u stvari Vlaisavljevići.
Deveto, i posljednje za ovu priliku, ali nipošto i posljednje u kontinuiranom višegodišnjem skandaliziranju UNSA od strane Vlaisavljevića, samo neko čija je “doktorska disertacija” kompetentno ocijenjena kao “shit of the century” može imati potrebu masakrirati (svejedno da li s razlogom) druge disertacije. To je bez sumnje jedini način da se baci zaborav na dokazanu nekompetentnost i moguću kriminaliziranost u načinu sticanja vlastite doktorske titule. Ovo je stara, oprobana metoda bacanja u zaborav velikog skandala time što se proizvode novi skandali. Pravi istinski i jedini skandal i neizbrisiva sramota Filozofskog fakulteta u Sarajevu je udoktoravanje Sanje Vlaisavljević! Steći doktorat na elementarnom neznanju i uz zastupanje fašisoidnih ideja, zaista je jedinstven slučaj na svijetu. Zato je svaki drugi mogući skandal, samo posljedica rušenja svih normi udoktoravanjem bizarne samozvane heroine.
I na kraju, nije li čudna i znakovita koincidencija da se (po svemu sudeći) Vlaisavljevići potpisuju kao Topalovići? Podsjetimo se, Topalovići su u legendarnom filmu Slobodana Šijana Maratonci trče počasni krug bili grobari. Nije li Ugo Vlaisavljević bio jedan od grobara UNSA? Prije njegovog nelegalnog dolaska u Rektorat Univerziteta, ova je institucija bila rangirana između 700. i 800. mjesta na Webomatricsovoj listi. Nakon njega, UNSA se nalazi na 2002. mjestu, sa daljom tendencijom pada. Nije li ovo što sada radi Topalović dalje narušavanje Univerziteta? Nije li blaćenje međunarodno poznatih i priznatih profesora i promoviranje supruge-neznalice za doktora znanosti takođe akt nastojanja uništavanja akademskih odnosa i vrijednosti?
Konačno, nije li znakovita sličnost između Topalovića koji u Maratoncima iskopavaju mrtvačke sanduke i prodaju ih kao nove i Vlaisavljevića koji iskopava svoje stare tekstove, pretvara ih u knjige, a onda iste te tekstove – škrabotine po nekoliko puta prodaje kao nove, mijenjajući samo naslove pod kojim ih objavljuje? Ne simboliziraju li ovim Topalovići stanje u univerzitetskim krugovima čiji slikoviti predstavnici su Vlaisavljevići? Nije li dovoljno, čak i previše razloga da mislimo da su Vlaisavljevići postali Topalovići?
Istraživački tim
Ekran.ba

About Ekran

Check Also

sve-na-struju-u-svedskoj

Švedska: Otvorena prva cesta koja puni baterije električnih vozila

Prva elektrificirana cesta koja može puniti baterije električnih automobila i kamiona otvorena je u Švedskoj. …

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Powered by keepvid themefull earn money