Home / VIJESTI / BOSNA I HERCEGOVINA / “Znanstvene nebuloze” Uge Vlaisavljevića

“Znanstvene nebuloze” Uge Vlaisavljevića

Kao što smo najavili, donosimo nove rezultate našeg istraživanja,
slobodno se može reći, ujedno afere i fenomena Vlaisavljević. Prema
onome što smo uspjeli saznati, konsultirajući se sa stručnim licima iz
BiH, ali i izvan naše zemlje, prosto je nevjerovatno kako neko kao Ugo
Vlaisavljević može sloviti za stručnjaka u bilo čemu. A nisu rijetki
oni koji su ovog Čovićevog, Dodikovog i Radončićevog zvučnika
proglasili intelektualcem i “filozofom“, za kojeg bi se prije moglo
reči da je “fulozof“. Izdvajamo nekoliko mišljenja i pokazatelja o
kakvim se “znanstvenim nebulozama“ radi u slučaju redovnog profesora
Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Napominjemo, da se
ovdje nismo bavili Vlaisavljevićevim falsificiranjem tzv. “autorskih
znanstvenih djela“ i podvalama vezanim za njegov izbor u zvanje
redovitog profesora. Osvrćemo se samo na neke detalje njegovog rada,
kojeg su intelektualni pajaci proglašavali “važnim“.
Pođimo od onoga o čemu postoje i pisani tragovi. Knjiga “Ontologija i
njeno nasljeđe“ već u naslovu sadrži diletantsku grešku, otkrivaju nam
na Filozofskom fakultetu. Naime, ontologija kao filozofska
poddisciplina ne može imati nasljeđe! Stručnjaci kažu da se ono što
Vlaisavljević naziva “nasljeđem ontologije“, zapravo zove “nasljeđem
filozofije“ ili “nasljeđem metafizike“! Da li je moguće da jedan
redovni profesor ne zna takvu notornu stvar?! Da li je moguće da takvo
neznanje ispoljava već u naslovu rada?! Očigledno, moguće je! Ali
moguće je i još dosta toga drugog!
U najpoznatijoj Vlaisavljevićevoj knjizi, Lepoglava i univerzitet, on
govori o socijalističkom univerzitetu kao robijašnici! Ne treba biti
puno informiran da bi se shvatilo kako se “socijalistički univerzitet“
misli kao Univerzitet u Sarajevu, jer je on nastao u vrijeme
socijalizma i iz Vlaisavljevićevog je neposrednog okruženja. Ni
Univerzitet u Beogradu, ni Sveučilište u Zagrebu nisu socijalistički
univerziteti i postojali su daleko prije SFRJ. Doduše, možda je
Vlaisavljević mislio i na neke druge univerzitete koji su nastali u
socijalizmu, ali je to malo vjerovatno.
On želi pokazati da je UNSA u stvari politička, komunistička
institucija, nastala po uzoru na robijašnice. Upetljava Vlaisavljević
tu i Korčulansku školu kao “posvećeno“ mjesto (ali nije spomenuo, na
primjer, frankfurtsku školu!), istovremeno sakrivajući da to posvećeno
mjesto nije bilo i obaveza! Tamo se nije moralo ići, što je njemu jako
dobro poznato budući da njegovi profesori tamo nisu išli, ali upravo
to on želi sakriti, kako bi oni koji su išli i učestvovali u radu ove
internacionalne škole bili obezvrijeđeni! Isto kao što omalovažava
okupljanje filozofa tog vremena, on želi od UNSA napraviti
robijašnicu, predstavljajući rad na ovom Univerzitetu paradigmom rada
komunističkih robijaša u Lepoglavi! Nigdje veze, jer da je samo malo
bolje poznavao historiju univerziteta, znao bi da se isti
paradigmatski obrasci koje on aplicira na vezu robijašnice i
univerziteta, mogu naći, naravno puno argumentiranije, u slikama
srednjovijekovnih učenjaka, uglavnom crkvenih, skolastičkih mislilaca,
koji su nametnuli sliku asketskog života znanstvenika još u srednjem i
novom vijeku!
Uostalom, koji je to od rektora UNSA bio robijaš? Da li je to bio Vaso
Butozan, prvi rektor UNSA? Koji je od rektora UNSA uopće imao neki
robijaški partijski staž, koji je crpio kao uzor za Univerzitet? Niti
jedan! Vlaisavljevićeve tvrdnje u ovom uratku su najobičnije
proizvoljnosti, koje su onim plićim od njega izgledale “značajnim“.
Onima koji su nešto znali i znaju o univerzitetima, to je još tada
izgledalo kao najbezveznija nebuloza.
Da li to Vlaisavljević ne zna, ili svjesno sakriva nije ni važno.
Važno je da su neki, što iz neznanja, što iz namjere omalovažavanja
UNSA, prihvatili Vlaisavljevićeve nebuloze kao ozbiljne teze. Takvi
danas, htjeli to ili ne, moraju šutnjom braniti Vlaisavljevića, jer
time brane svoje “oduševljenje“ njegovim plitkim omalovažavanjem
“socijalističkog univerziteta“.
Treba se prisjetiti i Vlaisavljevićevog ponašanja kao upravnika
kaznionice za vrijeme obnašanja nelegalnog mandata prorektora. On je u
to vrijeme, kao što smo već pisali, saslušavao profesore UNSA za koje
je smatrao da trebaju biti podvrgnuti ispitivanju, preinačivao
komisije, onemogučavao doktorante, kolege nazivao fašistima i
izbacivao ih iz komisija zbog “političke nepodobnosti“ … Sve u stilu
jednog ozbiljnog kaznioničkog upravnika i čuvara. Neki se još sjećaju
kako je prije više godina na jednom skupu izjavio kako ga je stid što
je profesor UNSA!
O plagiranju Fukoa u ovoj knjizi, doslovnom preuzimanju i krađi ideja
ovog velikog filozofa, nije potrebno ni govoriti. Danas svi znaju za
ovaj plagijat, naravno ukoliko žele da znaju! Baš kao što i svi koji
žele da znaju, znaju da je ovaj Vlaisavljevićev uradak bio podržavan
od tadašnjih šovinističkih glasila, poput beogradskog NIN-a i sličnih
naci-biltena.
Jedna od nebuloza Uge Vlaisavljevića bila je i ona o ratu kao najvećem
kulturnom događaju na našim prostorima! To da rat, svaki rat, nužno sa
sobom ima i neke pokušaje “kulturologizacije“, znaju i oni koji nisu
ni fakultet završili. Ali samo je Ugo Vlaisavljević iz toga izveo
tvrdnju da je rat “najveći kulturni događaj“! Da se takva tvrdnja ne
odnosi na područje na kojem su nedavno počinjeni stravični zločini i
da sa sobom ne povlači konotacije opravdavanja zločina, sve skupa bi
bila jedna jeftina komedija!
Ali, budući da ispucavanje tvrdnje o ratu kao kulturnom događaju
istovremeno ukida odgovornost (ko može odgovarati za nešto što je
iznjedreno iz “kulture i tradicije“) za počinjene zločine, ova
Vlaisavljevićeva teza je sve samo ne naivna i smiješna. U znanstvenom
smislu ona je besmislica, ali u društvenom kontekstu i stvarnom
životu, ona predstavlja opasno relativiziranje zločinstva i uvijanje
pokolja u oblandu, ni manje ni više, kulture! Strašno!
Pored toga, ovakva budalaština sa sobom nosi i implicitnu tvrdnju
(koja je sama po sebi korektna) da tamo gdje je rat najveći kulturni
događaj, tu kulture nema! Ovakve neutemeljene i besmislene teze to
jasno i podržavaju kao konačni zaključak.
Naravno, bilo je onih koji su meditirali nad ovim Vlaisavljevićevim
besmislicama! To su uglavnom oni koji nisu upućeni u literaturu iz
koje je ovaj turbo-znanstvenik UNSA “pozajmljivao“ ideje i pretvarao
ih u provincijske besmislice. O kulturološkim aspektima rata pisali su
mnogi poznati i manje poznati autori! Nije nepoznanica izopaćenost
kulture u ratu! Ali samo je Ugo Vlaisavljević izbacio glupost o ratu
kao kulturnom događaju! Da li slučajno, da li ne, ostavljamo čitaocima
da sami zaključe!
Baš kao što mogu zaključiti i o Vlaisavljevićevoj besmislenoj tezi o
kolektivnom pamćenju naših prostora vezanom za rat! Prema ovoj
Vlaisavljevićevoj tvrdnji, rat je osnova pamćenja naroda bivše
Jugoslavije! Takva glupost, prema mišljenju upućenih, višestruko je
netačna i predstavlja neku vrstu otvorenog diletantizma! Ukoliko je
rat centar pamćenja, kako onda da se još uvijek kao najjača sjećanja
pojavljuju zaklinjanja u Tita, veličanja događaja kao što je zimska
olimpijada u Sarajevu, slavljenje i sjećanje na blagdane iz vremena
komunizma (1. maj, na primjer), reaktualiziranje događaja iz vremena
vladavine socijalizma, pamćenja događaja kada je bivša zemlja bila
međunarodno respektirana i sl. Takva pamćenja su i danas znatno
intenzivnija nego ratna, koja su obično inicirana nacionalističkim
ideologijama i potrebama dnevne politike.
Pored toga, Vlaisavljević bi, kako kažu stručnjaci koje smo
kontaktirali, morao znati da ne samo rat, nego svaki traumatičan
događaj za sobom nužno nosi i pamćenje. Stoga je sasvim normalno da
postoji ratno sjećanje, ali nije normalno tvrditi da je to jedino ili
apsolutno najvažnije pamćenje koje neko ima! Da li ima neko ko se ne
sjeća svojih trauma, ko ih ne pamti? Nema! Postoje li “evropska ratna
pamćenja“? Ne sjećaju li se i građani evropskih, prosperitetnih
zemalja svojih trauma? Da li ta pamćenja možemo nazvati ratnim?
Nipošto! Možda traumatičnim, poput i svih drugih trauma koje nisu
ratne.
Pa zašto onda Vlaisavljević rat stavlja u kontekst pamćenja i gradnje
kulture na tom i takvom sjećanju. Da li zato jer rat treba
legitimirati? Ili zato jer kulturu treba delegitimirati? Ili zato jer
u jednom treba učiniti oboje? Da li zato da bi bio opravdan neki novi,
dolazeći sukob? Ili zato da bi bile opravdane politike koje podržavaju
takve sukobe? Ostavljamo čitaocima da zaključe!
Ono što nama ostaje da zaključimo jeste da teze o pamćenju fokusiranom
na rat, u znanstvenom smislu, predstavljaju najobičnije besmislice,
koje može opovrći svako kome su poznati nezaobilazni primjeri pamćenja
“sretnijih vremena“ na ovim prostorima. Takvih primjera je barem duplo
više od onih koji pamćenje vezuju za rat. Ali takvi primjeri ne
trebaju “znanstveniku“ Vlaisavljeviću! Njemu trebaju samo oni primjeri
koji govore da je rat normalno stanje na ovim prostorima, da nema nade
za normalan život i da je iluzorno čak i pokušati ove prostore
normalizirati i približiti naprednom svijetu.
Predavanje koje je Ugo Vlaisavljević ove godine održao na Čovićevom
znanstveno-stručnom (?!) skupu u Neumu, samo je potvrdilo mišljenja
onih koji kažu da se radi o turbo-znanstveniku, koji ne raspolaže čak
ni elementarnim znanjima. A upravo to je vidljivo iz Vlaisavljevićeve
teze da narodi imaju primarno pravo u odnosu na građane! Ova teza
izraz je ne samo brutalnog neznanja, nedostatka znanja koje moraju
imati čak i prosječni gimnazijalci, nego predstavlja i nevjerovatan
primjer zastupanja fašističkih ideja. Vlaisavljević je ove nebuloze
izvaljivao kao profesor Filozofskog fakulteta i Univerziteta u
Sarajevu, što zaista predstavlja nečuven slučaj narušavanja ugleda
ovih institucija. Šta neko može misliti o nekom univerzitetu čiji
profesori danas govore o tome da je pravo naroda iznad prava
pojedinca?
U tvrdnjama o tome da pravo naroda stoji ispred prava građana,
Vlaisavljević je pokazao ne samo nedopustivu sklonost totalitarnim
idejama, nego i elementarno neznanje iz oblasti moderne teorije države
i prava. Kako je moguće da neko ko se u javnosti predstavlja “velikim
znanstvenikom“ ne zna da niti jedna moderna i prosperitetna država ne
počiva na pravu naroda, nego na pravu građanina! Kako je moguće da ne
zna da sva moderna teorija podržava isključivo koncepciju građanskog
društva?! I to još od početka devetnaestog stoljeća! Toliko, dakle,
profesor Vlaisavljević kasni sa svojim spoznajama. Ili, možda, ne
kasni, samo želi nametnuti mišljenje da ono što je odbačeno svuda u
svijetu, u BiH treba biti prihvaćeno?!
Nije, međutim, problem što on kasni, nego što kasne i drugi koji su se
divili njegovim nebulozama. Neznanje nije grijeh, ali je grijeh
insistirati na neznanju i podržavati lupetanja kakva se u našoj
javnosti često mogu čuti. Ugo Vlaisavljević je prednjačio u tome.
Danas mnogi profesori, političari i javne ličnosti šute pred otvorenim
neznanjem, manipulacijama i zastupanju fašističkih teza Uge
Vlaisavljevića. Šute zato jer su do jučer, u svom neznanju (najčešće)
ili zloj volji (manje često), veličali nebuloze koje smo ovdje u
najkraćim crtama predstavili. Činjenica da se Ugo Vlaisavljević
sakrivao prilikom posjeta uglednih znanstvenika iz inozemstva i da
niko ne pamti da je sudjelovao u radu nekog znanstvenog skupa u
Sarajevu, gdje bi svoje “ideje“ morao sučeliti sa znanjem po zvanjima
njemu ravnih profesora, sama za sebe već dovoljno govori. Nije li
krajnje vrijeme da se ovakve lažne veličine UNSA i često stvarni
zastupnici fašisoidnih teza raskrinkaju? Nije li krajnje vrijeme da se
otvoreno kaže da zastupanje fašističkih teza u svojstvu profesora UNSA
predstavlja narušavanje ugleda ove institucije? Treba li reći da
sudjelovanje na skupovima koje organiziraju i na kojim sudjeluju
bliski suradnici presuđenih ratnih zločinaca također predstavlja
narušavanje ugleda UNSA?! Nije li upravo to učinio Vlaisavljević 29.
3. 2018. kada je sudjelovao na skupu na kojem je glavnu riječ vodio
Aleksa Buha, bliski suradnik ratnih zločinaca i jedan od suradnika u
organizaciji presuđenog zločinačkog pothvata? Nije li sramotno da
jedan profesor UNSA (sudjelujući sa suradnicima ratnih zločinaca)
raspravlja o tome da li nešto treba nazvati “srpskom filozofijom“ ili
“filozofijom u Srba“? I nije li krajnje vrijeme da se kaže da neko ko
je liječen (i još uvijek se liječi?) od teškog psihičkog oboljenja ne
može raditi u nastavi, sa studentima, pa makar to bio i Ugo
Vlaisavljević?
Fenomen Vlaisavljevića, koji naš portal istražuje, kao što smo
istraživali i još uvijek istražujemo i druge fenomene, pokazatelj je
odnosa i stanja u kojem se naše društvo nalazi. Zato nam je taj
fenomen interesantan. Baš kao što bi nadležnim institucijama moralo
biti interesantno da Vlaisavljevići na svom blogu, otvoreno kradući
naše tekstove, sve što sami rade, a mi objavimo, pripisuju drugoj
osobi. Ne govori li i to dovoljno o patološkom stanju o kojem se u
kuloarima govori već više od dvije decenije?
Oni koji mogu vjerovati otvorenom falsificiranju novinarskih
informacija našeg portala, nemaju problema da vjeruju i “znanstvenim“
falsifikatima Uge Vlaisavljevića. Zato smo ovdje naveli nekoliko
“znanstvenih nebuloza“ ovog turbo-znanstvenika, koje stručnjaci
smatraju dokazom neznanja i otvorenog manipuliranja činjenicama.
Takvih nebuloza je mnogo više, ali nemamo dovoljno prostora, a ni
potrebe, da ih sve objavljujemo. Neke su i očiglednije od navedenih,
ali zahtijevaju stručno poznavanje stvari, kojim nismo željeli
opterećivati čitaoce. O politiziranju, manipuliranju, plagiranju i
falsificiranju, kao i o već odavno počinjenim sumnjivim finansijskim
poslovima koji su obavljani, ovoga puta nećemo govoriti.

Istraživački tim
Ekran.ba

About Ekran

Check Also

pehar

„Vlaisavljevići“:o skandalu koji to nije, na sveučilištu kojega nema, u državii etničkim zajednicama kao privatnim dobrima

 Objavljujemo autorski tekst doktora Dražena Pehara koji predstavlja analizu javnog djelovanja bračnog para Vlaisavljević i …

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Powered by keepvid themefull earn money