Home / VIJESTI / BOSNA I HERCEGOVINA / Reagiranje profesora Arnautovića na klevetničke navode bračnog para Vlaisavljević

Reagiranje profesora Arnautovića na klevetničke navode bračnog para Vlaisavljević

NASILJE KAO ARGUMENTACIJA ESTRADNOG ZNANSTVENIKA UGE VLAISAVLJEVIĆA

 

U novoj knjizi Estradna znanost i kultura konflikta, objavljenoj prije nekoliko dana, između ostalog sam analizirao porijeklo nasilja u estradnoj znanosti. Manjak sposobnosti argumentiranja, nedostatak znanja, odsustvo duha i impotencija u rasuđivanju, estradnim znastvenicima ostavlja jedino nasilje kao odgovor na različno mišljenje koje najčešće zastupaju oni koji nisu marionete u rukama političkih i medijskih moćnika. Nasilje se pojavljuje u različnim formama, ali je uvijek motivirano samo jednim ciljem – nanošenjem štete onome ko zastupa drugačije stavove i pritom iskazuje konzistentnost u argumentiranju i mišljenju. Jedna od formi općeg nasilja jeste medijska haranaga na neistomišljenike.

Upravo toj formi ovih dana pribjegava estradni znanstvenik Ugo Vlaisavljević, pokušavajući optužiti mene za sve što mu se dešava i dokazati da i laž može biti istina, ukoliko se dovoljno puta ponovi na dovoljno različnih mjesta i uz podršku dovoljnog broja različno motiviranih podržavatelja. U cilju skrivanja istine, on ovih dana sebe predstavlja žrtvom izmišljenog progona. Jedini njegov motiv u ovoj medijskoj harangi protiv mene, jeste sakriti istinu da izricanje disciplinske mjere protiv njega nije nikakav politički akt, nego obaveza nadležnih institucija da zaštite uposlenike od nasilja koje provodi već dugo vremena.

Ugo Vlaisavljević posljednjih dana tvrdi da je žrtva napada na Filozofskom fakultetu zbog iznošenja stavova o „hrvatskom pitanju“. Radi se o bezočnoj laži! Nikada se na Filozofskom fakultetu u Sarajevu nije raspravljalo, niti se spominjalo Vlaisavljevićevo izjašnjavanje o ovoj temi, kao što se nikada nikome od kolega nije spočitavalo pripadanje bilo kojem narodu ili političkoj opciji.

Sasvim sigurno ne bih reagirao na ni na kakve objavljotine koje plasira bračni par Vlaisavljević, da u njima nisu iznesene monstruozne laži protiv mene. A prva od tih laži jeste njihova tvrdnja da sam „presuđeni plagijator“. Tačno je, međutim, da je u sramnom i prema mišljenju svih upućenih, do bola korumpiranom sudskom procesu, odbijen moj tužbeni zahtjev po osnovu klevete. O kakvom se sudskom procesu radilo, najbolje pokazuje činjenica da sudija Pavle Crnogorac u svojoj sramnoj presudi nije obrazložio niti jedan uloženi dokaz!

Zašto sudija u ovom koruptivnom procesu nije obrazlagao dokaze? Samo iz jednog razloga: Sanja Vlaisavljević nije imala niti jedan jedini dokaz za svoje tvrdnje, tako da nije imao šta obrazlagati, izuzev dokaza koje smo iznijeli moji odvjetnici i ja, a to, očigledno, nije želio, jer bi morao presuditi klevetu! Tužena je kao dokaz svojih tvrdnji nudila – svoje tvrdnje. Politički sudija Pavle Crnogorac je, nasuprot mišljenjima pet redovitih profesora, od kojih su čak tri članovi akademija znanosti, donio presudu da je klevetanje Sanje Vlaisavljević njeno pravo na govor. I to je jedina i potpuna istina u vezi sa procesom koji Vlaisavljevići sada žele iskoristiti da bi se u javnosti predstavili žrtvama, te da dezavuiraju moje i zahtjeve drugih uposlenika Filozofskog fakulteta u Sarajevu za zaštitom od njegovog nasilnog ponašanja.

Javnost svakako nije dovoljno upoznata sa onim što se stvarno dešava i što se dešavalo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a tiče se odnosa Uge Vlasivaljevića prema kolegicama i kolegama na Odsjeku za filozofiju i drugim uposlenicima Fakulteta. Poštujem stav dekana Fakulteta da cijeli slučaj ne treba komentirati prije okončanja disciplinskog postupka, ali mislim da javnost treba da zna da uposlenica pravne službe Fakulteta nije iscenirala njegov napad na nju, i svakako nije bila neljubazna prema njemu, kako tvrdi Vlaisavljević, već je istina savim drugačija. Kolegica je završila u hitnoj pomoći jer ju je Ugo Vlaisavljević izvrijeđao kako samo on zna, a sve zbog toga jer je trebalo da ispoštuje proceduru obaveznu za sve profesore. Potom joj je nelegalno, izvan radnog vremena, u kancelariji ostavio materijal koji se može kvalificirati kao prijetnja, a za što također postoje dokazi. Nije to bilo ni prvi ni posljednji put da Vlaisavljević vrijeđa, prijeti i izdire se na uposlenike, kolegice i kolege. Tome svjedoče disciplinske prijave protiv njega, koje su samo vrh ledenog brijega i dolaze nakon godina toleriranja nasilništva koje je Ugo Vlaisavljević demonstrirao na Fakultetu.

Mora se, međutim, postaviti pitanje, nije li krajnje monstruozno službenicu koja je nakon Vlaisavljevićevog napada završila u hitnoj pomoći, optuživati za nekorektnost u komunikaciji sa njim? Nije li ova vrsta učitavanja krivice žrtvi nedvosmisleno obilježje sadizma? Nisu li na isti način optuživani građani Sarajeva kada su se branili od onih koji su ih svakodnevno granatirali ili su snajperistima služili za uvježbavanje smrti u opkoljenom gradu?

Činjenica da Odsjek za filozofiju mjesecima nije funkcionirao jer je Ugo Vlaisavljević sve koji su iznosili mišljenja različna od njegovog brutalno vrijeđao i svaku raspravu pretvarao u svađu, dok sada, nakon njegovog odsustvovanja, funkcionira u najboljem redu, dokazuje da je on bio isključivi krivac  za nefunkcioniranje jedne podorganizacione jedinice Fakulteta. Od njegovih uvreda nisu bili pošteđeni čak ni članovi moje porodice. Da li je to ono što podržavaju oni koji daju podršku Vlaisavljeviću? Da li oni koji iznošenje istine o Ugi Vlaisavljeviću nazivaju „medijskim napadom“, istovremeno podržavaju bolesne uvrede koje na anonimnom blogu (Antiekran), skrivajući se iza „slobode govora“, protiv mene iznose Vlaisavljevići? Da li je neko od njih ikada pomislio da osudi takvo diskreditiranje u javnosti, ili smatraju da je normalno da Vlasavljevići vrijeđaju i blate neistomišljenike, da je to demokratsko pravo na govor, a svaka odbrana od njih politički progon i ogromna nepravda prema njima? Da li to znači da je za Vlaisavljevićevu publiku fašizam opravdan onda kada ga provode oni sami, a deklarativno neprihvatljiv, na teorijskoj razini, onda kada se predstavljaju „nezavisnim intelektualcima“?!

Samo oni koji su nedopustivo naivni i oni koji žele biti „naivni“ mogu povjerovati u politički progon Uge Vlaisavljevića, koji je miljenik političkih vlastodržaca. Da je Ugo Vlaisavljević nekim slučajem politički progonjen, sasvim sigurno njegova supruga Sanja nikada ne bi mogla doktorirati na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, zastupajući civilizacijski nedopustive teze, koje su čak i institucije Evropske unije proglasile segregacijskim stavovima. Gdje je taj politički progon kada je Sanji Vlaisavljević bilo dopušteno da, u najvećem skandalu u povijesti Filozofskog fakulteta, dobije doktorat upravo iznoseći teze političkog programa Dragana Čovića? Na primjedbe koje sam tom prilikom uputio Nastavno-naučnom vijeću Fakulteta, komisija za udoktoravanje Sanje Vlaisavljević nikada nije odgovorila! Nije ni mogla odgovoriti, jer se radilo o neoborivoj argumentaciji kojom sam dokazao da su teze Sanje Vlaisavljević civilizacijski neprihvatljive, baš kao i iskazano neznanje čak i elementarnih činjenica iz oblasti sociologije, primjerice razlike između naroda i nacije, koju svaki ozbiljan gimnazijalac zna.

Nesumnjivo je cilj kampanje koju Vlaisavljevići vode sa svojim pomagačima vaninstitucionalno onemogućavanje nadležnih organa da, po osnovu više podnesenih prijava, provedu disciplinsku proceduru i zaštite žrtve nasilja. Proglašavajući sebe žrtvom, Ugo Vlaisavljević i njegovi pomagači zapravo njegove žrtve žele stigmatizirati za pretrpljeno nasilje, baš kao što se radi i sa stvarnim žrtvama rata u BiH.

Konačno, budući da ne obnašam niti jednu funkciju na Fakultetu, niti utičem na procedure rada institucije, postavlja se pitanje zašto Vlaisavljevići kao glavnog krivca svojih lažnih nedaća određuju mene. Ja niti izričem disciplinske mjere, niti provodim disciplinske postupke. Zašto bih ja bio „krivac“ za izricanje zaslužene mjere? Patološka fokusiranost koju su prema meni nebrojeno puta već pokazali mi je poznat, mada ne i dovoljan razlog. Kao jedini motiv ostaje ono što mi se u njihovim objavljotinama dodatno spočitava – politička angažiranost. Budući da ne pripadam nacionalističkim političkim kružocima i da mi nije problem kritizirati fašisoidne teze o dominaciji kolektiviteta nad pojedincem, očigledno je zgodno proglasiti me nekakvim „inicijatorom“, uz obaveznu upotrebu prostačkih termina koji i doliče autorima teksta i medijima koji ih objavljuju.

Zaključimo, Ugo Vlaisavljević svoje nasilno ponašanje ne samo da želi opravdati, nego ga nastoji učiniti legitimnim. Zar zaista neko može vjerovati u budalaštinu o kolektivnom mobingu nad Vlaisavljevićem i spremnosti svih uposlenika da ga lažno optužuju, posebno kada se zna da postoje i dokazi o njegovom ponašanju? Zar neko zaista može vjerovati da bi dekan Filozofskog fakulteta izrekao disciplinsku mjeru protiv jednog redovitog profesora bez ikakvog osnova i bez dokaza? Nije li već na prvi pogled mnogo izglednije da Vlaisavljević manipulacijama u javnosti želi sebe predstaviti žrtvom i pritiskom na nadležne institucije amnestirati svoje nasilno ponašanje? Svaka podrška Vlaisavljeviću, stoga nije ništa drugo do podrška nasilniku da nastavi sa tlačenjem svojih žrtava.

About Ekran

Check Also

pehar

„Vlaisavljevići“:o skandalu koji to nije, na sveučilištu kojega nema, u državii etničkim zajednicama kao privatnim dobrima

 Objavljujemo autorski tekst doktora Dražena Pehara koji predstavlja analizu javnog djelovanja bračnog para Vlaisavljević i …

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Powered by keepvid themefull earn money