Home / VIJESTI / BOSNA I HERCEGOVINA / „Vlaisavljevići“:o skandalu koji to nije, na sveučilištu kojega nema, u državii etničkim zajednicama kao privatnim dobrima

„Vlaisavljevići“:o skandalu koji to nije, na sveučilištu kojega nema, u državii etničkim zajednicama kao privatnim dobrima

 Objavljujemo autorski tekst doktora Dražena Pehara koji predstavlja analizu javnog djelovanja bračnog para Vlaisavljević i njihovih podržavaoca.

„Vlaisavljevići“: o skandalu koji to nije, na sveučilištu kojega nema, u državi i etničkim zajednicama kao privatnim dobrima
Dražen Pehar

Nedavno se (03. svibanj ove godine, o čemu su, zanimljivo, mediji informirani čak 20 dana kasnije), na Filozofskom Fakultetu (FF) Univerziteta Sarajevo, zbio događaj koji bi, na nekom drugom mjestu, vjerojatno brzo stekao status prvorazrednoga skandala nad kojim bi se javnost morala dugo, intenzivno, i plodotvorno, zamisliti.
U Sarajevu, nažalost, to nije bio slučaj. Ne zbog toga što je Sarajevo grad-slučaj, nego zbog nesposobnosti ovdašnje javnosti, u cijeloj BiH, da uopće misli u terminima javnoga dobra.
Naime, na FF se, u neodređeno vrijeme, dogodio jedan incident zbog kojeg je jedan profesor dobio vrlo brzo Opomenu pred otkaz ugovora o radu od strane Dekana Muhameda Dželilovića (potpisanu upravo 3. svibnja – objavljeno u Dnevnom Avazu 23. svibnja). Naime, ne znamo što se točno dogodilo, ali znamo za posljedice i za ono zbog čega je Dekan Dželilović optužio dotičnog profesora, u zvanju redovnog profesora, Uge Vlaisavljevića. Znamo da je jedna tajnica Dekanata potražila pomoć u Hitnoj pomoći. Znamo također da je Ugo Vlaisavljević optužen za ulazak u dekanat izvan radnoga vremena, a također i za upućivanje prijetnji osoblju. Nadalje, znamo da se dijelom optužbe odnose i na Vlaisavljevićev rad na nekim drugim univerzitetima bez odobrenja dekanata svog fakulteta, onoga na kojem realizira svoj radni odnos.
Kroz ovaj incident, i njegove posljedice, mogli bismo, kada bismo htjeli, mnogo naučiti o nekoliko važnih aspekata bosansko-hercegovačkog društva te o njegovim ljudima, kao i kvaliteti javne debate u tome društvu. Nažalost o svemu tome ne učimo. Jer nismo sposobni malo se primiriti i razmisliti o onome što se ovdje događa.
Ugo Vlaisavljević ovdje me zanima samo i isključivo preko svojstava njegovih javnih iskaza, ni manje ni više. Dakle, kao dio javnoga diskursa. Ne zanimaju me priče, ili bajke, o nekoj veličini koja je navodno strašno priznata kod nas i u svijetu. Jer, niti ovdje niti u svijetu nitko nije posebno priznat. Postoje samo oni koji su više, i oni koji su manje čitani. Ovisno o ukusima, filozofskoj školi, i stilu argumentiranja.
U nastavku teksta fokusirat ću se na nekoliko faktora, i oni će, dokle je to naznačeno, biti u središtu moje pozornosti. Pokušat ću, preko javnih iskaza Uge Vlaisavljevića, i njegove supruge Sanje Vlaisavljević, također javne osobe koja za život zarađuje kao ravnateljica
Centra za kulturu dijaloga (vidi www.ckdbih.com sa impresivnom listom donatora), a koja u cijelome ‘ne-skandalu’ igra također važnu ulogu, izreći nekoliko stavova o nama, kao društvu, i o našim diskursima.
Pravno-institucionalno-obrazovni mikro-kontekst
Zanimljivo je da ‘incident’, nakon kojeg je uslijedilo Pismo (Opomene pred otkaz) dekana Dželilovića Vlaisavljeviću, čini se traje već godinama. Neprocjenjivo vrijedan uvid u sam incident dao je, zanimljivo, upravo sam Vlaisavljević. Naime, on je rekao kako, u vrijeme incidenta, iako radno vrijeme jest prošlo, na fakultetu se događala konferencija o ‘kolektivnom sjećanju’ „na koju ja nisam bio pozvan iako imam objavljenih par knjiga na tu temu“ (Intervju za Naša TV; s Mariom Vrankićem; vidi https://www.hercegovina.info/vijesti/hercegovina/mostar-hercegovina/vlaisavljevic-postojeasimilirani-hrvati-srbi-i-bosnjaci-koji-se-koriste-po-potrebi-147138 ).
Prvo što uočavamo ovdje jest ‘taština’, odnosno, osjećaj povrijeđenosti. Vlaisavljević smatra da ga kolege žele poniziti. On zaslužuje da bude pozvan, dapače, on sebe smatra jednim od većih autoriteta za tu temu, međutim, kolege mu ne žele dobro. Dakle, žele mu zlo. Njega se ignorira, njega se šikanira (Vrlo je bitno odmah imati na umu da je tvrdnja o „par knjiga na tu temu“ neistinita).
Kada ovo povežemo sa kasnijim činjenicama, posebno o tajnici koja je završila na Hitnoj pomoći, čini se da sam Ugo Vlaisavljević skoro neuvijeno priznaje da je ‘eksplodirao’ ili, bolje rečeno, ‘abreagirao u modusu značajno povišene egzaltacije.’ ‘Eksplozija’ nije usmjerena na akademske kolege (u smislu ‘peers’), primjerice, na organizatore konferencije koji Vlaisavljevića nisu pozvali, nego na jednu tajnicu Dekanata, koja je naravno posve nevina.
Dobro. Možda se stvar nije u potpunosti razvijala na ovaj način; međutim, pokušavam misliti o onim činjenicama koje, za ovaj slučaj, i za Pismo o Otkazu, jedino jesu relevantne. Zapravo, nijedna druga činjenica nije relevantna. Jedina tri pitanja, koja jesu relevantna, jesu sljedeća: Misli li Ugo Vlaisavljević o sebi kao o intelektualnome Bogu? Jeli, zbog toga, sklon maltretiranju niže rangiranih djelatnika FFa? I treće, jeli, zbog toga, on sklon sebe tretirati kao nekoga tko se može u svojoj radnoj sredini ponašati kako mu padne na um, uključujući potpisivanje ugovora o radnim angažmanima na drugim fakultetima, bez obzira na obveze prema instituciji koja je njegova matična, odnosno, s kojom on ima ‘radni odnos’?
To su bitne činjenice. I bitna pitanja. Sve ostalo – politika, mentalitet Sarajeva, nacionalni ili etnički odnosi, BiH, kvaliteta filozofije….znatno je manje važno. U vezi s ovim navodnim ‘incidentom,’ racionalnost se treba pokazati primarno u mikro-kontekstu. I u tome smislu, Dekan Dželilović, pokaže li dovoljno senzibilnosti prema javnim konotacijama ovoga problema, može zapravo mnogo uraditi na dobrim međuljudskim odnosima ne samo u Sarajevu, nego i šire.
Primjetit ću još samo tri bitne, zdravome razumu lako pristupačne, dimenzije problema. Prvo, Vlaisavljević već godinama tvrdi kako njega na tome radnom mjestu maltretiraju. Pretražujući Internet, vidio sam podatke o tome od prije najmanje osam godina (vidi https://hercegbosna.org/forum/politika/sanja-vlaisavljevi-kolumnistica-i-predsjednicacentra-za-kulturu-dijaloga-sarajevo-t3967.html). Dakle, već skoro desetljeće, Ugo Vlaisavljević navodno je žrtva politički motiviranoga mobinga. Nešto tu ipak ne štima. Naime, sam Vlaisavljević došao je čak do pozicije Pro-rektora, pa čak i vršitelja dužnosti Rektora sarajevskog Univerziteta. To meni uopće ne izgleda uskladivim sa navodima o ‘mobingu.’
Drugo, nije normalno da čovjek izdrži čak skoro desetljeće u poziciji žrtve mobinga. To psihički nije moguće izdržati (Osobno, izdržao sam u takvoj situaciji, na turskome IUS, neka 2 mjeseca, i to jedva – osjećaj odvratnosti vrlo brzo preraste u potrebu urgentnog rješavanja problema ‘sporazumnim prekidom radnoga odnosa.’) No, s druge strane, ako dotični profesor već godinama fingira status ‘žrtve (politički motiviranoga) mobinga’, kako objasniti ponašanje samoga Fakulteta? Nije li Fakultet već trebao pokrenuti neke sankcije protiv Vlaisavljevića? Jer, spomenuti Vlaisavljevićevi javni iskazi o mobingu očevidno škode ugledu fakulteta?
Treće, i još važnije, postoji jedna skupina koja okuplja upravo one koji su najpozvaniji dati svoj stav o Ugi Vlaisavljeviću; riječ je o Odsjeku za filozofiju FFa. Oni i Vlaisavljević surađuju, ili se možda sukobljuju (ne znam), već desetljećima. Prema tome, ti ljudi moraju imati formirano neko mišljenje o Vlaisavljevićevim radnim navikama, i o njemu kao osobi koja profesionalno, ili ne, ispunjava svoje radne obveze. U izvještajima javnih medija o ovome incidentu, vidljiv je upravo nedostatak glasa tih ljudi. Oni, koliko vidim u medijima, nisu izrazili javnu podršku Ugi Vlaisavljeviću, i to je ono što bi samoga Vlaisavljevića možda najviše trebalo zabrinjavati (Primjerice, Damir Marić i Nijaz Ibrulj, kolege Uge Vlaisavljevića, meni ne izgledaju niti kao posebno pristrani ili ostrašćeni karakteri niti kao nekim etničkim, ili političkim, predrasudama posebno sklone osobe).
Podršku je pak zato izrazio nesretni Mile Lasić, politolog sa Politologije mostarskog sveučilišta (na „hrvatskome“ jeziku), koji sa Ugom nema povijest dugotrajne suradnje, i to izrazio ju je na najmanje prikladan, zapravo bezuman, način. Naime, on je Ugu Vlaisavljevića (koji nema nijednu knjigu objavljenu na nekome od svjetskih jezika) usporedio sa ‘Derridom’ i ‘Habermasom’ (!) Uradio je stvar koju bih od bilo koga, kada bih bio u okolnostima usporedivim sa onima Uge Vlaisavljevića, najmanje priželjkivao: da me usporedi sa nekim ‘povijesnim veličinama’ koje figuriraju kao ‘paradigme filozofije’, ili kao ‘bezgrešni i nenadmašni učitelji generacija studenata.’ Besmisleno. Jer nijedan od ove dvojice nije bezgrješni, ili savršeni, ili čak dominantni, epohalni lik filozofije. Dapače, derridijanci ne podnose habermasovce, i obratno, a osim Derride i Habermasa, imamo još na desetine suvremenih, poprilično inteligentnih, i u sličnome opsegu utjecajnih, ili mnogo utjecajnijih, filozofa (npr. Bertrand Russell, ili Ludwig Wittgenstein, ili Donald Davidson, ili Richard Rorty itd. itd.) Međutim, mi koji nešto znamo o filozofiji, i društvenim znanostima, također znamo da su putevi Božji vrlo čudni, i da filozofi i znanstvenici rijetko proizvode cijeloga života znanstveno ili duhovno djelo posve ujednačene kvalitete – no, nema smisla o tome posebno
podučavati Milu Lasića, on je u oblasti filozofije svakako neobrazovan i očevidno neobrazovljiv.
Mediji
Između Vlaisavljevića i medija, koji su se bavili uglavnom Pismom Dekana Dželilovića, stvoren je nažalost savršen nesporazum. Naime, u igru su se vrlo brzo uvukli tzv. ‘pro-hrvatski mediji.’ Oni su, naravno, cijeli problem interpretirali u totalno neprikladnome okviru: Sarajevo kao „Sarajstan“ (Veselin Gatalo), odnosno kao grad sa fašističkim mentalitetom koji ne pokazuje minimum tolerancije prema ne-bošnjačkoj većini. Gatalo je, primjerice, slučaj Vlaisavljević odmah povezao sa praznim katoličkim i pravoslavnim bogomoljama, i pričom o „fikcijama multikulturalnosti“ u Sarajevu. Također, evidentna je brza identifikacija sa tzv. „žrtvom,“ ili sa onim koji je „nezasluženo ignoriran“: Gatalo je Uginu sudbinu usporedio sa svojom i naglasio kako se, eto, „nitko nije osvrnuo na činjenicu da je meni [Gatalu] knjiga objavljena u Bugarskoj.“ (?!)
Takvo medijsko predstavljanje problema nije fer. Posebno nije fer zbog toga što problem ‘Vlaisavljević na FF’ možda je, smatram dapače da je vjerojatno, potpuno neovisan o bilo kakvome etničkom, ili političkome, profiliranju i raspravljanju. Naprosto, nije fer čovjeka braniti zbog navodne ‘etničke (ili političke) diskriminacije’ ako onaj koji ga napada, u ovome slučaju, čini to zbog čisto profesionalnih, ili etičkih, razloga. Dodatno, zašto portali poput dnevnik.ba, ili Poskok.info, tvrdnje o ‘Sarajstanu’ ili ‘sarajevskome netolerantnom mentalitetu’ ne iskazuju u svezi sa kćerkama Bože Ljubića koje rade za RAK, ili u svezi sa kadrovima HDZa koji svakodnevno žive i rade u Sarajevu? Smeta li potonjima takvo Sarajevo, i ako smeta, zašto se protiv istoga javno ne bune? Jeli takvo Sarajevo smetalo Mariu Vrankiću dok je obnašao dužnost Ravnatelja TV BiH? Drugim rječima, takvo medijsko predstavljanje ustvari je iracionalna, pseudo-društvena, i štetna konstrukcija ‘značenja’ koje u realnosti ili ne postoji, ili postoji ali ne na onome mjestu na kojem ova konstrukcija to tvrdi.
Vlaisavljević Ugo sa pravednom i ljudskom borbom za, primjerice, prava Hrvata zapravo nema nikakve veze. On je, preko tzv. ‘hrvatskog pitanja’, sebi samo i isključivo otvorio vrata na FF mostarskoga sveučilišta, i takodjer vrata ka Draganu Čoviću i HDZu. Međutim, ništa od toga ne znači da Vlaisavljevića kolektivna jednakost Hrvata uopće brine, kao što je to, očevidno, godinama slučaj sa HDZom i njegovim vođstvom – sudeći po njihovom dugogodišnjem političkom djelovanju, njih jednakost Hrvata također posebno ne brine (osim čisto na verbalnoj, deklarativnoj razini koja nije praćena niti specifičnom strategijom niti programom pa čak niti javnim argumentiranjem o svakodnevnim javnim, pravno-političkim pitanjima i problemima; primjerice, Dragan Čović već je Hrvatima obećao u Federaciji nastavak koalicije sa SDA, starim federalnim partnerom, unatoč ‘komplikacijama’ oko izbornog zakona). U Vlaisavljevićevim sljedećim rečenicama, ja ne vidim nikakav racionalan prijedlog da se položaj Hrvata popravi:
„(Pitanje: Jelena Čevra: Je li treći entitet način da se ostvari ustavna norma o konstitutivnosti naroda, odnosno je li treći entitet rješenje?)
Odgovor: Vlaisavljević: Kada netko analizira na ovaj način uvijek se postavlja ta vrsta pitanja, međutim kad bih vjerovao da treba dati konačan odgovor na to pitanje, predstavljao bih neku političku snagu ili zainteresiranog aktera u političkoj areni, uživio bih se u ulogu nekakvog savjetodavca stranačkim liderima. Istina je, treba riješiti hrvatsko nacionalno pitanje, jer je ono goruće u najvećoj mjeri, ali ne znači da druga dva nacionalna pitanja kao pitanja konstitutivnih manjina nisu jednako tako prisutna. Otvorit ćemo pitanje Sarajeva. Glavni grad ne smije biti nacionalno i etnički određen u toj mjeri u kakvoj je sada slučaj, jer ga druga dva naroda automatski ne osjećaju kao svoj glavni grad. Međutim, ja nisam taj koji će reći da je naprosto teritorijalizacija (u onom smislu gdje imate većinu vi ćete povući granicu) rješenje pitanja u Bosni i Hercegovini. Ja ću samo upozoriti da se svako zalaganje za rješenje u vidu trećeg entiteta odmah podmeće da je to nacionalistički pristup, dok se za rješenje u ime „građanskog pristupa“ slijepog za nepovoljni položaj manjina kaže da je to kozmopolitski, normativno čist, liberalan pristup, da predstavlja istinsko rješenje na putu europeizacije. Reći ću da je u dominantnom političkom i društvenom kontekstu i to rješenje nacionalistički određeno zato što možemo primijetiti da je ono, od tipičnih iskaza najobičnijeg građanina preko stranačkih rukovoditelja do intelektualaca, u stvari bošnjačka pozicija.“ (izvor: http://www.hspf.info/kolumne/ugo-vlaisavljevic-zasto-rjesavanje-hrvatskog-pitanjaugrozava-bih/ )
Drugim rječima, gore iskazanim stavom Vlaisavljević se ničim ne obvezuje na bilo kakav poseban stav o samome ‘hrvatskom pitanju.’ Ono je za njega, naprosto, jedno od tri podjednako važna nacionalna pitanja u BiH. Najvažnije, sam Ugo Vlaisavljević ovdje iskazuje jednu jedinu tezu: „ja nisam zainteresirani akter, i ne dajem konačni odgovor na to pitanje. Ja nisam taj koji će ponuditi neko specifično rješenje.“ Dobro. Ali, koja je korist onda od ruminacija Uge Vlaisavljevića?
Također, još zanimljivije, na drugim mjestima i tekstovima Vlaisavljević je iskazivao drugačije stavove. Primjerice, u vrijeme svojih kolumni objavljenih u Dnevnome Avazu, on je tvrdio da je bošnjački nacionalizam inherentno bolji, pozitivniji, za BiH nego bilo srpski bilo hrvatski nacionalizam. Drugim rječima, to znači da kod Vlaisavljevića politički stav vrlo često ovisi o društvenome kontekstu u kojem ga on izriče. Kada je svjestan da ga čitaju uglavnom Bošnjaci, govorit će u terminima koji zvuče ljepše Bošnjacima, u prosjeku, nego ostalima.
Još 2006. godine, u časopisu Status br. 10, Vahidin Preljević objavio je tekst o postmodernističkome diskursu Uge Vlaisavljevića, diskursu u kojem jedan dan važi A. A drugi dan važi ne-A; jedan dan stvari izgledaju na jedan način, a sutradan izgledaju bitno drugačije. Vlaisavljeviću su paradoksi, proturječja, dileme, otvorena pitanja, nesporazumi, mnogo draži od rješenja problema, jasnih teza, uvjerljivih teorija, dobro argumentiranih teza. Ništa se od 2006. do danas nije promjenilo. Nemojte se stoga šokirati kada, među Vlaisavljevićevim javno prezentiranim argumentima, pronađete tvrdnju „ali, on mene plaća, stoga ga ja podržavam.“
(Vidi https://mojlaboratorij.wordpress.com/2014/12/03/dubravko-lovrenovic-protiv-ugekarleuse/ – ovo ne implicira da se ja slažem i sa stavovima Dubravka Lovrenovića o ‘hrvatskome pitanju’). Preljevićev tekst i danas je aktualan, a svaka rečenica u njegovu tekstu rasvjetlit će jedan dijelić istine o našoj društvenoj sredini. Možda najvažnije, u društvu koje nije iskusilo razdoblje moderne, u znanstveno-tehnološkome, kulturalnom, i političkom, smislu, post-modernizam Vlaisavljevićev, sparen sa feudalno-rodijačko-kapitalističkim matricama društveno-ekonomske transakcije i „politikama“ povremenog ‘skandaliziranja’ društvene javnosti, ima siguran i dobar prolaz.
S druge strane, pogledate li u vokabular kojim je Sanja Vlaisavljevic opisala „nesretni usud“ svojega supruga, postat će vam vrlo brzo jasno da, iz perspektive medijske prezentacije problema, u osnovi postoji ipak jedan veliki nesporazum. Naime, ona je svog supruga u različitim medijskim prilikama opisivala različitim vokabularima. Još gore, ti su vokabulari zapravo nespojivi. Dakle, Sanja je svojega supruga dovela u lošu poziciju u smislu da je stvorila upravo konfuziju glede njegove primarne diskurzivne intencije. I to je posljedica postmodernističkog odnosa prema diskursu, i to za samoga Ugu vrlo neugodna: naime, Sanja je u tzv. pro-hrvatskim medijima Vlaisavljevića prikazala kao ‘dio manjine’ koja je žrtva tlačenja od strane netolerantne i nacionalistički nastrojene većine (Ugo kao usporediv sa ‘neasimiliranim Hrvatom’ u Sarajevu, nešto poput „neasimiliranoga“ Tvrtka Milovića, ili ranije, Vuka Bačanovića). Međutim, njen donekle apokrifan tekst o ‘žrtvi’ svog supruga, objavljen nedavno u samome Dnevnome Avazu (dakle, usmjeren prema uglavnom bošnjačkoj publici; vidi https://avaz.ba/vijesti/bih/384440/nemir-koji-progoni-progonitelja ), Uga predstavlja kao ‘heroja obrane Sarajeva’, kao osobu koja je ‘ostala u opkoljenome Sarajevu 1992-1995’ i ondje, naravno, branila ideale.
Drugim rječima, sada Ugo iznenada postaje duhovni pripadnik duhovne „Armije Republike BiH,“ one upravo početne forme te armije koja se bori ‘za idealnu, multietničku Bosnu.’ Ona, sada, svojega supruga medijski prezentira kao ne samo člana sarajevske većine, nego ‘Građanina BiH’ u punome smislu te riječi, nekoga tko u sebi objedinjuje sve nacije BiH, odnosno, tko sam predstavlja proto-Bosanca, pra-Bosanca, nositelja autentične ‘sarajevske civilizacije’, za razliku od „barbarskog brđanina-Četnika koji Grad drži opkoljenim.“ Nije čudo da je u posljednjoj kolumni Sanja Vlaisavljević napisala i panegirik Prvome danu Bajrama, naglasivši da
„Još se uvijek osjeća miris Bajrama na čardaku, miris djetinjstva.“ (vidi https://avaz.ba/vijesti/kolumne/389186/stara-nanicka )
Vrlo brzo, ta je žena shvatila da je dobro „u Rimu se ponašati kao Rimljanin,“ odnosno, da je ideologija Vlaisavljevića (u pluralu) zapravo najbliža onome koji ih najviše plaća, i kojemu njih dvoje najviše duguju, a riječ je o lideru Stranke za Bolju Budućnost, nesuđenome ‘cunamiju’ bosansko-hercegovačke politike (tako je, naime, glasila metafora iz predizbornoga slogana same SBB 2014. godine).
Bračni odnosi i država
Tijekom proteklih 30ak godina Vlaisavljevići se drže skupa, i dobro im, zapravo jako dobro ide.
Nije bilo lako preživjeti u ratnome Sarajevu, no, završiti kao jedan od vodećih kadrova na Odsjeku za filozofiju, koji je zbog odlaska srpskih kadrova bio desetkovan, donijelo je Ugi značajne profite u više smislova. Prije svega, u smislu profiliranja budućih kadrova. Tijekom 1995. i 1996. vidio sam neke od prvih poslijeratnih magisterija obranjenih na Odsjeku za filozofiju Filozofskog Fakulteta u Sarajevu: ti su uratci, osim Kurana, Haditha, i nekoliko pomoćnih islamskih hermeneutika, neznatno navodili ostalu relevantnu, filozofsku literaturu.
Sanja je Vlaisavljević svoju karijeru počela kao profesorica na Drugoj Gimnaziji, Sarajevo, koju je tisuću-devetsto sedamdesetih pohađao i sam Jugoslav Vlaisavljević, koji će kasnije promjeniti ime u ‘Ugoslav’, skraćeno ‘Ugo.’ Sanjino napredovanje usko je vezano uz perjanicu Stranke za BiH, Melihu Alić, dugogodišnju Ravnateljicu Druge gimnazije, u čijim je prostorijama najviše vremena i bio smješten Centar za Kulturu Dijaloga. Meliha je jedno vrijeme uvela licencirani tzv. English Track, dvije posljednje gimnazijske godine predavanja na engleskome jeziku (za djecu sarajevske elite koji su željeli studij nastaviti u inozemstvu, na engleskom jeziku), jedno vrijeme u Drugoj Gimnaziji (a Ugo je, uz Sanjino posredovanje, bio zadužen za predavanja iz filozofije/logike na engleskom jeziku – kako je on to radio, nikome ne može biti jasno jer njegov je engleski na vrlo niskome, vrlo pasivnom nivou; također, poznajem ljude koji su bili zamoljeni da Ugine radove prevode na engleski; to znači da Ugo iskazuje neistinu kada svoje radove predstavlja kao ‘izvorno pisane na engleskome jeziku’ ovdje : http://old.unsa.ba/s/images/stories/AMOB/PUV.pdf , što nije jedina neistinita samoprezentacija u ovome Životopisu).
Ugina profesorska karijera morala je ići uzlaznom putanjom počev od 1995e. On sam tu je karijeru zamislio kao, naprosto, preuzimanje nekoliko vrlo raznorodnih katedri pod svoju kontrolu. Prvo je zamislio da bude nadležan za povijest filozofije, kao nasljednik Abdulaha Šarčevića, a bavljenje Derridom (i u manjoj mjeri Husserlom kroz Derridinu prizmu) zauvijek će odrediti i obojiti njegov postmodernistički diskurs. No, onda je odlučio postati nadležan i za epistemologiju pa je nabrzinu napisao nekoliko radova, doduše u lakšoj oblasti „političke epistemologije,“ u kojima naprosto prepisuje Foucaultove ideje, o disciplini, zatvorima, i režimima moći koji proizvode istinu i društveno znanje; iz toga će proizaći Vlaisavljevićevi radovi o Lepoglavi i univerzitetu, koji će, poput mnogih drugih radova, biti reprintani na desetine puta. Ugo tu nije stao – krenuo je ka oblasti političke filozofije, pa je tako nastao zbornik o Etno-politici, a usput je zamislio i da je ‘vodeći ontolog u regiji.’ Danas, vidim, Ugo čak predaje filozofiju jezika na mostarskome sveučilištu. Nemojte da vas fascinira broj objavljenih knjiga – neke od tih knjiga, primjerice jedna o fenomenologiji (ratna) i jedna o ‘ratu kao kulturnome događaju,’ ustvari predstavljaju kratke oglede spakirane u korice koje
im daju samo oblik knjige, a neke su knjige, pod raznim imenima, objavljene u više navrata u BiH i Srbiji/Vojvodini.
Sve te djelatnosti mnogo su manje bitne od Vlaisavljevićeva bavljenja vrlo interpretabilnom politikom. Karijeru je počeo kao blizak SDPu, ali je onda prešao u lukrativnija područja sarajevskih djelatnosti Fahrudina Radončića. Isti trag slijedila je Sanja Vlaisavljević. Iako je riječ o često polu-razumljivim kolumnama, u Uginom slučaju, čini se da se glavna nit Ugina djelovanja svodi na neku vrstu polu-simboličke podrške onome okviru u kojem djeluje – prijerice, ako djeluje u okviru HDZa, i Dragana Čovića, Ugo će Vlaisavljević reći nekoliko riječi protumačivih kao ‘propitivanje unitarističkog pristupa’ ili ‘nacionalizma u kopreni diskursa o građanskoj državi,’ u BiH. No, ništa detaljnije, ili analitičnije, od toga kod Uge Vlaisavljevića nećete pročitati. Primjerice, tvrditi, kako Ugo tvrdi, da je „rat najveći kulturni događaj,“ možete samo u okviru neke kulture koja i sama a priori glorificira rat. Toga pak u BiH imate napretek. No, ako vam je to maksimum filozofskoga uvida ili teoretiziranja, onda je jasno da će vam se utjecaj završiti negdje na granicama regije u kojoj živite. Također, nikada kod Uge nisam pronašao neku dublju, sustavniju i akribičnu analizu konkretnih vanjskih politika nekih država EU prema BiH, ili regiji, ili nešto slično. On za to naprosto nije sposoban.
No, evo Uge Vlaisavljevića, kako u vrijeme kada je počeo intenzivnije raditi na ‘hrvatskome pitanju’ (2012), ispisuje panegirik i „Laudate dominum“ Reisu Ceriću: http://www.islamskazajednica.ba/vijesti/vijesti-arhiva/15041-dr-ugo-vlaisavljevic-opolitickom-angazmanu-reisu-l-uleme (zbog čega je, naravno, Islamska zajednica i arhivirala njegov tekst na svojoj web-stranici). Vlaisavljević naprosto iskazuje, bez i jedne argumentirajuće tvrdnje, svoju simpatiju prema Reisovom ‘radikalizmu’ iz kojeg, Vlaisavljević kaže, „još ostaje da se uči.“ Drugim rječima, dok sam ja, zajedno s mnogim drugim i Hrvatima i ne-Hrvatima, zabludno smatrao da Reis Cerić podiže tenzije u BiH, i ponekad otvoreno ponižava ne-bošnjake, Vlaisavljević mi ‘otvara oči’ objašnjavajući da je kod Cerića riječ o „subverziji jednog suštinski neuređenog poretka.“ Naravno, istovremeno, kod Vlaisavljevića nećete pronaći niti pokušaj ‘analize diskursa’ Reisa Cerića, niti riječ posvećenu, primjerice, Cerićevoj izjavi da „Hrvati imaju Hrvatsku, Srbi Srbiju, pa zašto nama ne date jednu državu BiH?“ (vidi https://www.jabuka.tv/reis-ceric-hrvati-imaju-hrvatsku-srbi-imaju-srbiju-pa-zastonama-ne-date-jednu-drzavu-bih/); Cerićeva je izjava dana tjedan dana prije Vlaisavljevićevog govora u Mešihatu Islamske Zajednice, izazvala je žučne i negativne komentare, pa je nemoguće da potonji nije bio svjestan te izjave. Drugo, važnije, riječ je naprosto o ponavljanju starih, ratnih i prijeratnih teza Alije Izetbegovića (BiH kao mjesto posebnoga prava jednog, temeljnog naroda – Bošnjaka-Muslimana), koje su nas i dovele do oružanoga sukoba, koje je pak Izetbegović privremeno porekao potpisom na Daytonski sporazum, ali koje su onda, od otprilike 1998. godine, reaktualizirane post-Daytonskim revidiranjem od strane međunarodne zajednice i pretvaranjem ‘procesa implementacije mirovnog okvira’ u ‘stanje mira kao nastavka stanja rata,’ prije svega kroz ponovnu radikalizaciju diskursa jednog utjecajnoga dijela bošnjačko-muslimanske političke elite. Drugim rječima, koliko čovjek mora
biti, u intelektualno-teorijskome smislu, bezličan, prazan, i nemoralan da bi mogao, istovremeno, hiniti podršku i Cerićevim ‘provokacijama’ i ‘radikalnosti’, i, na drugoj strani, navodnoj borbi HDZa za jednakopravnost, i konstitutivnost, Hrvata u BiH? S druge strane, koliko čovjek mora biti ‘lud’ da, nakon takve hinjene podrške međusobno protuslovnim politikama i idejama, očekuje da će ozbiljni intelektualci, ili naprosto upućeniji i obrazovaniji pripadnici čitalačke publike, uzeti ijednu njegovu riječ ozbiljno, ili ju ne protumačiti kao unaprijed plaćeni, naručeni, interesima moćnijih društvenih skupina u BiH posve podređeni, sluganjski, diskurs?
Međutim, spomenuo sam već da je Vlaisavljević postmodernist. Postmodernisti nemaju nikakvog problema sa izricanjem kontradiktornih stavova. A neukima su privlačni jer im sliče na mislitelje koji pokrivaju sve mogućnosti te ujedno misle „dublje od svih mogućnosti mišljenja“ (namjerno sam ovdje sardoničan). Interpretabilnost iskaza, naime, stvara dojam dubine, polivalentnosti, bogatstva…pa sam stoga i sam zapanjeno gledao kako mlade studentice mostarskog sveučilišta citiraju Ugine „duboke“ iskaze o tome kako on ništa ne zna, i kako on samo istražuje i postavlja pitanja. No, s druge strane, postmodernisti neke od svojih ključnih autora citiraju sa intenzitetom obožavatelja kulta – riječ je o pravome ‘kultu osobnosti’ jer se, osim za ‘mistično zanesene pjesnike-utemeljitelje pokreta’, svaki postmodernist teško može vezati za nešto u intelektualnome smislu opipljivije.
Stoga, bilo mi je žao slušati Ugu kako kod Marija Vrankića izražava ogromno zadovoljstvo što je, navodno, za svoju ‘tragediju na FF’ dobio podršku čak i od Chantal Mouffe. Očevidno, kod postmodernista postoji jaka i potreba, i realnost, društvenog umrežavanja i društvenog priznanja, kako bi se kompenzirao manjak misaonog i teorijskog sadržaja. No, kako im je misao konfuzna, njima stalno ostaje nejasno za što se, ili oko čega, oni zapravo vezuju. Za Derridinu tezu o ‘beskonačnim lancima označavanja’? Za Foucaultovu tezu o „znanju i istini koja uvijek služi neke prolazne i partikularne režime moći“? Za Barthesovu ideju „da je pojam autora fikcija, da je sve plagijat/intertekstualnost“? ili za ideju Mouffeove da „su konflikti nerješivi, te da je dovoljno ako u neprijatelju (enemy) možemo vidjeti legitimnoga suparnika (adversary)“?
Prelazim sada izravno na pitanje bračnoga odnosa i statusa države. Čime su Vlaisavljevići međusobno vezani? I što nam to govori o državi u kojoj živimo?
Nisam siguran da je to netko do sada zamjetio, ili naglasio (možda se varam!), ali Sanja Vlaisavljević i Ugo Vlaisavljević, kao društveno-politički angažirani par, predstavljaju savršen primjer ‘nepotizma.’ Naime, sve što Sanja javno radi, koristi i Uginome interesu, i obratno; sve do čega je Sanja uopće došla (uključujući navodni doktorat koji ona navodno piše, u što ne vjerujem), proizvod je nepotističkoga odnosa – angažmanom njezinoga supruga. U BiH nismo skloni tako o tome razmišljati, ali pogledajmo jasnije i doslovnije: tu su djeca, i sve što Ugo radi za Sanju on radi ustvari za svoju djecu. To je, naravno, legitimno, ali riječ je o posve privatnome utjecaju, riječ je o nemogućnosti odnošenja prema javnosti u terminima neprivatnoga dobra (u svakoj prigodi u kojoj ovaj ‘dvojac sa skrivenim kormilarima’ djeluje)!
Ugo radi za HDZ – i Sanja radi za HDZ. Pogledajte listu donatora na web-stranici Centra za kulturu dijaloga. Ugo radi za SBB, – i Sanja radi za SBB. Ugo će objaviti doprinos na konferenciji u organizaciji Dragana Čovića. No, onda će to morati učiniti i Sanja, udvostručujući profit. Imate savršeni organizam koji funkcionira na osnovi jednog jedinog impulsa – onog bračnog. I stoga, u svezi sa posljednjim događajima oko Uginog ‘incidenta'na FF, nitko se nije zapitao jeli uopće pristojno da supruga Uge Vlaisavljevića javno brani svojega supruga; posebno se nitko nije zapitao jeli pristojno da ona to čini na temelju izmišljenih ‘uzroka.’ Primjerice, na Našoj TV zbog navodnog većinskog ‘bošnjačkog nacionalizma.’ Riječ je o tome da je prostor posve privatiziran. I niti jedan medij nije zauzeo pravi stav prema tome: niti je moralno, niti je profesionalno u medijskome smislu, od jednoga supruga tražiti objektivnu sliku o onome što se, u javnome smislu, događa sa njegovim „doživotnim“ partnerom! No, kod nas, niti država niti mediji ne rade drugačije osim u striktno privatnome smislu.
Upravo iz te perspektive, kao primjer jedne čudne prakse koja uopće nije izložena problematiziranju u javnome prostoru, „Vlaisavljevići“ su zanimljivi kao društveni fenomen. Kako to da se nitko nije zapitao zašto Ured Dragana Čovića podržava rad i Sanje Vlaisavljević? A ne podržava, primjerice, moj rad, ili rad nekih nadarenih suvremenih hrvatskih spisateljica, kao što je Martina Mlinarević Sopta?
Vjerujem, dakle, da ‘Vlaisavljevići u javnome prostoru u BiH’ nude vrlo iskoristiv mentalno-teorijski model za razumjevanja cjelokupnoga javnog društva u BiH, model za razumjevanje fenomena pseudo-državnosti u BiH (ovo naravno važi u oba entiteta). Paralelizmi, koje ne moram spominjati, naprosto bodu u oči, čak i širom regije. Država postoji kako bi podržala i održala ono privatno, privatne odnose, i privatne veze. Kod nas ‘nacija kao obitelj’ nije metafora. Većina utjecajnih BiH-političara taj odnos shvaća doslovno: „država postoji kako bi održala i podržala mene i moju obitelj; ili, mene i moje uže pleme; ona postoji kako bi mene i moju obitelj zbrinula prije svih“ – (pseudo)državnost se, dakle, dokazuje tretiranjem kao izuzetnih, ili povlaštenih, pojedinaca uzetih u obiteljskim grozdovima, dakle, proizvodnjom nejednakosti, a ne zaštitom i potvrdom jednakosti/pravne sigurnosti kroz pravednu primjenu vladavine prava/zakona. Neki su pojedinci u ovoj državi, to je taj glavni problem, shvaćeni a priori kao ‘personifikacije’ nečega: bošnjaštva, hrvatstva, filozofskoga znanja, ‘teorije konsocijacije’ („ja sam tu teoriju ovdje uveo,“ iskazuje tu neistinu Ugo Vlaisavljević, s mnogim drugim neistinama, ovdje: http://www.magazinplus.eu/puno-jehumanista-koji-potajno-duboko-njeguju-rasizam/ pretposljednje pitanje).
„Naša“ diskurzivna „ne-kultura“ i društvena patologija
Završit ću ovaj kratki ogled sa dvije važne upute koje sadrže dva važna pitanja.
Očevidno je da u BiH, i široj regiji, još uvijek nedovoljno kultiviramo tzv. diskurzivne vrline, vrline iskrenoga i argumentiranoga dijaloga. Nažalost, tako nije samo kod nas nego je i u
svijetu. Ljudi nedovoljno često misle o svojoj sposobnosti da i društvo i sebe aktivno oblikuju kroz iskrenu i kvalitetnu dijalošku interakciju. Živimo u vrijeme tako-zvane ‘post-istine,’ a kvantitativni porast kanala komuniciranja, npr. društvene mreže, nije uopće donio porast svijesti o potrebi komuniciranja u duhu moralno-diskurzivnih vrlina i vrijednosti, npr. argumentiranja, poštivanja empirijskih činjenica i neprotuslovnosti, i pozornoga konstruiranja, i čitanja, značenja u nekome tekstu ili sugovornikovome iskazu.
U BiH za to je, velikim dijelom, odgovorna i politika, odnosno, politička polarizacija (kao i etnički stereotipi). Neki, poput Uge Vlaisavljevića, zadane uvjete vješto eksploatiraju naprosto kako bi se pojavljivali u medijima. Na pojavu se Vlaisavljevićevo javno djelovanje zapravo svodi, uz izlaganje vrlo široko tumačivih iskaza kako bi se za sebe samoga (i suprugu, naravno) osigurao povoljan društveni status. On ne postavlja niti pitanje o iskrenoj razmjeni mišljenja niti o vrlinama koje takvu razmjenu olakšavaju ili omogućuju. On bi trebao djelovati kao model za mlade, a on to, suprotno riječima svoje supruge, zapravo nikada nije bio.
Jednom sam već naglasio da ne trebamo imati iluzije o liberalizmu u procesu društvenoga raspravljanja ili sporenja. Ljudi nisu anđeli, i za sve svoje stavove, kolikogod bili dobro argumentirani, skupo ćete platiti i u najprogresivnijim dijelovima svijeta ako nekome stvarno ‘stanete na žulj.’ Postoji veliki broj osoba sa kompleksom autoritarnosti na važnim pozicijama, osoba koje ne vole kritiku (vidi http://www.dnevno.ba/vijesti/drazen-peharpehar-je-neuracunljiv-lik-sa-sadistickim-crtama-karaktera-lider30-09-12-2016-o-povijesnimodlukama-drugi-dio-67873/). Majke su nam, u ovoj regiji, uvijek govorile da ‘šutimo’ jer je tako sigurnije. I jeste sigurnije, ali nije produktivno; i, posebno, nije zanimljivo, pogotovo u intelektualnome smislu. Majke nas nisu pokušale poučiti tome da činjenica, da se hrabra i poštena, stvarno kritička riječ skupo plaća neugodnostima na osobnome planu, znači da je takva riječ i iznimno vrijedna, i da se, važnije, reputacija za takvu vrstu riječi gradi tijekom mnogih godina napornim radom, velikom žrtvom i velikim odricanjima. A takva je reputacija vjerojatno najveći društveni kapital što ga pojedinac može steći.
Jasno je da Ugo Vlaisavljević ne voli stvarno kritičku riječ. On voli sugovornike poput Maria Vrankića koji ne postavljaju neugodna pitanja, kojima dijalog služi kako bi potvrdio ‘istinu’ dogovorenu prije snimanja. Na jednu od mojih javnih objava o ‘manipulacijama’ u svezi sa ‘incidentom’, Sanja je odgovorila da sam ja ‘jerk’ (kreten) koji nikada nije popio kavu sa ‘profesorom Vlaisavljevićem.’ Meni ovakva vrsta vokabulara, zapravo, ne smeta. Očekujem ju. Dijalog ne bi bio produktivan bez takve vrste ‘etiketiranja,’ signala da je sugovornik i osobno involviran u temu (Zbog toga sam ja bez problema koristio termin, za Milu Lasića, ‘luđak’, a za Uga Vlaisavljevića ‘pizdica.’ Jer, zapamtio sam kada je mene Mile Lasić, zbog teorijske kritike nekih njegovih teza o ‘konstitutivnim narodima,’ prozvao javno ‘mostarskim Emirom Suljagićem.’ Evo,usput mogu reći da Sanja Vlaisavljević, mjereno objektivnim mjerilima, figurira kao „sponzoruša,“ u smislu korištenja muške-partnerove društvenopolitičke moći za uvećanje vlastite društvene moći i često i financijski profit, već tridesetak godina.)
Mnogi krugovi u inozemstvu nastoje proces argumentiranja prikazati kao nešto što se ne smije preplitati sa ‘osobnostima’, u smislu da, ako ja nudim argument protiv nečijeg stava, ja tu osobu ipak moram poštivati kao osobu. Ovo je, međutim, šarena, quasi-liberalistička laža; ako nečije iskaze opišem kao neistinite, ili pak nekoherentne, naravno da to može implicirati, i dovoljno često i implicira, optužbu, ili kritiku, za samu osobu koja izriče te iskaze. Ne mogu nečije iskaze opisati kao neistinite, a da ujedno time ne opišem dotičnoga kao neistinoljubivoga, ili čak kao lašca. Prema tome, uvijek će u raspravu biti uključen i jedan ‘osobni’ dio; nužno je tako, uvijek će biti tako. Međutim, u BiH, i široj regiji, rasprava se, nažalost, uglavnom posve reducira na taj ‘osobni dio.’ Nekako uvijek ostane upamćeno samo ‘tko je koga’, a ne tko je izložio kakve argumente, i što je netko iz tih argumenata eventualno naučio. Taštine, ili osobnosti, prevladavaju, i od dijaloga se odustane, ili se dijalog završi obično neplodnim pravnim tužbama, ili osobnom alijenacijom ili nekom vrstom ‘mikrosocijalnog, ili privatnoga, rata,’ ili nečim sličnim. Naravno, i to je sve skupa stvar „za ljude.“
Drugo, važnije pitanje sastoji se u sljedećem. Rijetko je, ili nedovoljno, naglašeno da su potraga za istinom, u društvenoj sferi, i sposobnost samo-kritičkog propitivanja (tzv. metalingvalnog tretiranja, i popravka, vlastitih iskaza, odnosno reflektiranja o vlastitome jeziku, uz preuzimanje pune odgovornosti, što implicira i ispriku i prihvaćanje isprike te time međusobno priznavanje) usko povezane. Prva ima smisao samo i isključivo ukoliko se pokazuje u paru s drugom. Takvoj vezi trebao bi služiti i demokratski etos, tolerancija spram kritike, i stvarno uvažavanje drugačijih mišljenja (uz gore pomenute ‘rizike’ vezane uz faktor ‘osobnosti’ i ‘označavanja sugovornika neugodnim nazivima.’). No, kada toga nema, ili kad to nije vidljivo (kao, recimo, u BiH), što to stvarno znači?
Postavljam ovo pitanje imajući na umu svoju teoriju dediskurzacije, ali i prije svega slavnu Freudovu dihotomiju koja se lako može primjeniti i na patologije društva: riječ je o dihotomiji između ‘psihoze’ i ‘neuroze.’ Freud je u psihozi vidio nešto mnogo gore od samo psihičke bolesti; on je psihozu opisao kao ne samo neizliječivu bolest, nego i bolest o kojoj je neplodno razgovarati sa samim oboljelim; bolest u kojoj bolesnik uglavnom uopće ne može formirati (refleksivno) sliku o potrebi da potraži, za sebe, pomoć. Paradoksalno na prvi pogled, ‘psihoza’ je bolest koja se samome bolesniku javlja u obliku ‘ne-bolesti,’ koja se, dakle, ne mijenja jer, za psihotičara, predstavlja normalnost.
S druge strane, ‘neuroza’ pak predstavlja mnogo ‘lakše’ stanje. Riječ je o bolesti u vezi s kojom se ‘oboljeli’ i ‘medijator/liječnik’ slažu da je riječ o stanju koje traži promjenu; Freud je vjerovao da se na ‘neurozu’ može djelovati kroz tzv. ‘talking cure’ (kuru govorom/razgovorom). Dakle, u ovoj vrsti psihičkih problema, postoji znatan prostor za refleksivnost. ‘Neuroza,’ po Freudu, ustvari predstavlja dobrodošlu šansu za učenje o samome sebi, za postavljanje pitanja sebi, za razmišljanje o tome što i kako činimo, i posebno kako se odnosimo prema sebi i drugima. ‘Neuroza’ je ‘meta-lingvalna’ u produktivnome smislu. ‘Psihotičar,’ međutim, nikada ne prihvaća (načelno ne prihvaća) mogućnost da govori o sebi, u smislu govora koji bi išao u smjeru samo-ispravke, samo-popravke, samo
poboljšanja; dodatno, psihoze se ustvari ne mogu izliječiti, one se samo i isključivo mogu „držati pod kontrolom“ (to pak podrazumjeva i učestalu izvanjsku superviziju).
Mislim da je Freud, kroz svoju dihotomiju, primarno želio odraziti zdravorazumsku opservaciju da se neke ‘unutarnje manjkavosti/problemi/nestabilnosti’ ne mogu popraviti, a neke mogu. Kod nekih krize evoluiraju, pretvaraju se u izazove koji obogaćuju pojedince; kod nekih pak kriza je trajna i ne evoluira jer nije niti iznutra prepoznata. Ustvari, psihoza je problem za društveno okruženje psihotičara; neuroza je pak problem primarno za samoga neurotičara (koji onda traži pomoć i razgovara, općenito sa drugima, ne samo nadležnim kliničkim psihologom, o ‘uzrocima problema i stanja.’)
Postoji nešto u današnjem bh.-društvu što mene neodoljivo podsjeća na ‘kolektivnoga psihotičara.’ Sve su naše etnije u pravu, ali uzajamno ne komuniciraju u smislu zajedničke potrage za zajedničkim okvirom i održivom promjenom, ili pak potrage za ‘mirnim, dogovorenim razvodom.’ Istovremeno, nema na svijetu etnija iznutra više podijeljenih od naših – niti jedna trenutno ne zna što zbilja želi. Današnji HDZ BiH nudi vrlo slikovit i jasan primjer: stalno se vrte iste priče, ideje, poruke, a sve su te priče već tisuću puta poricane upravo samim ponašanjem – nijedan problem nije riješen, nijedno pravo, posebice kolektivno, nije zaštićeno, čak niti uzroci problema (unutra) nisu niti dodirnuti, a kamoli analitički, precizno opisani – ali ‘brand’ svejedno ima prolaz, i imat će ga i onda kada ‘izborno tijelo’ posve iščezne, emigrira kako to danas sve izraženije čini (zbog čega se sama ‘stranka’ ni najmanje ne uzbuđuje). Upravo je to stanje ‘kolektivne psihoze.’ I upravo u tome stanju „Vlaisavljevići“ mogu povremeno praviti, ili medijski upriličiti, pseudo-skandale bez ikakve kolektivne svrhe i smisla; jedina svrha tih ‘uprizorenja’ svodi se na povremenu privatnu „medijsku vidljivost“ bračnoga para kako bi za sebe osigurali ili novu donaciju ili ‘hranu’ za iluziju vlastite mega-veličine ili mega-značaja.
18. lipanj 2018.

About Ekran

Check Also

600_1478099414mirvad_kuric

Glumac u ulozi ministra se oglasio

Mirvad Kurić, Radončićev kućni glumac se oglasio u povodu smjene Marijele Margete-Hašimbegović. Bolje bi bilo …

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Powered by keepvid themefull earn money