Ovakve zločine je pravdala Sanja Vlaisavljević!

Stanko Božić, upravnik koncentracionog logora Heliodrom, osnovanog od strane HVO, svjedočio je o ratnim zločinima počinjenim u Mostaru. On je u svojstvu svjedoka Tužilaštva BiH govorio o zvjerstvima koja su činili pripadnici HVO. On je dodao da je u “Heliodromu” vođena evidencija o svim ljudima koji su odvođeni na radove i koji su vraćani, kao i o onima koji su ih odvodili. Na osnovu ovakve evidencije, kasnije je utvrđeno da je i Dragan Čović “iznajmljivao“ zatočenike Heliodroma za robovski rad. On je svjedočio na suđenju Juri Kordiću, Draženu Lovriću, Dariju Sušcu, Nedžadu Tinjku, Nuhanu Šikalu, Dariju Mihalju, Stanku Škobiću, Tomislavu Ančiću i Slavku Golemcu, kojima se na teret stavlja da su učestvovali u napadu na bošnjačko stanovništvo u okviru kojeg su civili iz Mostara zatvarani u logor “Vojno”, a stotine muškaraca izvođeno iz logora “Heliodrom” na prisilne radove, pa nezakonito zatvarano u “Vojno”. Prema optužnici, oni su bili pripadnici Prve bojne Druge brigade i “Kažnjeničke bojne” HVO-a.

Na suđenju je saslušan i Miran Merzić, koji je ispričao kako je imao sedam godina kada je 15. avgusta 1993. sa majkom i bratom iz stana u Mostaru odveden u “Vojno”. Kazao je da su njegovog brata udarili jer je, kad su se predstavljali, prvo rekao prezime pa ime. Merzić je kazao da je on s majkom, kao i drugim ženama i djecom, odveden u jednu kuću, a da je njegov brat zatvoren u garažu, gdje su izdvojili muškarce starije od 16 godina. Svjedok se prisjetio da su žene išle na radove, a da djeca, kojih je bilo desetak, nisu smjela izlaziti iz kuće. Rekao je da mu je majka poslije kazala da je silovala jedna osoba koja je vezana za drugi predmet. Merzić je rekao da je u logoru proveo 109 dana. Nastavak suđenja je 13. septembra.

Ovo je samo jedna od mnoštva priča koje se vezuju za koncentracioni logor Heliodrom, a značajna je ne samo po tome što opisuje zločine onih koji se danas još uvijek slobodno šeću po BiH, nego i po tome što govore o ambijentu u kojem je djelovao današnji predsjednik HDZ Dragan Čović, koji je, kao što je poznato, koristio robovski rad zatočenika. Najzanimljivije od svega je da ovakve postupke, svojevremeno braneći Dragana Čovića, savjetnica ministrice za civilne poslove Sanja Vlaisavljević. Ona se, naravno, nije osvrtala na događaje koji se opisuju na suđenju, vjerovatno ih smatrajući normalnim, ali je Čovića opisala kao “humanistu“ radi toga jer je iznamljivao zatočenike kao robovsku radnu snagu, koji su, kao što se može vidjeti iz opisa, bili prepušteni na milost i nemilost svima koji su im željeli oduzeti život ili ih maltretirati za vrijeme robovskog rada. Kako je moguće da takva podržavateljica zločina i advokat zločinačkog ponašanja danas obavlja funkciju u državnom ministarstvu?

Moguće je samo zato jer su oni koji su bili pokrovitelji, ili čak i izvršioci zločina, sjede u foteljama ministara, premijera i predstavljaju lidere barbarskih etničkih organizacija koje stoje iza ovakvih zločina. Sanja Vlaisavljević je, kao zvučnica Dragana Čovića, dio zločinačkog sistema za koji je normalno i legitimno, čak “humano“ kako kaže “najuspješnija sarajevska sponzoruša“, iznajmljivati logoraše za robovski rad. Da ne bi bilo zabune, Vlaisavljević, kao i mnogi drugi aparatčici ekstremističkih organizacija, svoje navijače imaju i u Sarajevu. Oni ih, od MuCea, preko Safe, do starlet novinarki svi od reda podržavaju u njihovom advokatisanju zločinima.

Uostalom, sjetimo se kako je na rasističkoj osnovi Vlaisavljević prije dvije godine blatila Sarajevo, prozivajući glavni grad BiH zbog “arapskih turista“ i “dijaspore koja popravlja zube“, a slaveći područje nekadašnjeg koncentracionog logora Kula, u kojem su ubijani Sarajlije samo zato jer se zovu “kako ne treba“ ili se ne slažu sa četničkim režimom. Nakon toga joj je Safet Oručević dodijelio svoju bijednu nagradu za humanizam, a starlet-novinarke sa N1 (uključujući i neke koje ne rade na ovoj paraobavještajnoj televiziji) su (nakon kratke stanke) nastavile sa internet podrškom! Vlaisavljevićkina relativizacija zločina i rasistički izlivi bezumlja, očigledno, prelijevaju se preko granica etničke mržnje i žele se na suptilan način proširiti i tamo gdje mržnje nema. Pravdanje onih koji pravdaju zločine i podržavanje njihove maloumnosti, samo po sebi predstavlja podršku nekim budućem konfliktu, možda i zločinu! Kada se to sve dešava na medijima, u javnosti, onda je jasno da su i ti mediji dio scenarija u kojem je iznajmljivanje robova “humanitarni posao“!