Kako se “formatiraju” kadrovi za BiH

Decenijama centri moći koji djeluju izvan BiH rade na formatiranju BH društva, odnosno njegovom prilagođavanju planovima koje imaju za našu zemlju, ali i Balkan. Osnovni cilj je na važne društvene funkcije postaviti pojedince koji su prihvatili “kodove” po kojima će djelovati u našem društvu, sa ciljem ostvarivanja interesa centara u kojima su “formatirani”. U konačnici, dobija se društvo koje, na razne načine, ne podržava državu i neminovan je raspad državnosti BiH.

U ostvarivanju tog cilja prioritetna oblast je obrazovanje. Zato danas u BiH imamo čitavu formaciju pojedinaca koji su u obrazovni sistem, kroz različne oblike i uz pomoć paraobavještajnih medija, obrazovanje u našoj zemlji doveli na nivo puke vještine i instrumentalnog djelovanja u cilju postizanja za društvo ili štetnih, ili potpuno nebitnih efekata. U tom kontekstu odjednom se pojavljuju razna udruženja koja se bave obrazovanjem, a koja su personalno i kompetencijski potpuno nesposobna da shvate kompleksnost jednog obrazovnog sistema. Cilj i jeste da se obrazovanje ne shvata i da bude vođeno u onom pravcu koji odgovara nekome drugom, a ne interesima građana BiH. Najnoviji primjer je SAFFER projekat koji je opskurna ministrica Naida Hota Muminović praktično nametnula društvu, a čiji je cilj obrazovanje u skladu sa potrebama postkonfliktnog “muslimanskog društva”! Nije li sve rečeno?!

Na drugoj strani kroz subverzivno razbijanje obrazovnog sistema danas se u BH društvu ne poštuju nikakve vrijednosti! Primjera radi, umjetnikom i umjetnošću se nazivaju opskurne pojave i djela, kao što se općenitio gubi značenje riječi i, u konačnici, društvene vrijednosti. Portal Ekran.ba je upravo vođen sviješću o posljedicama ovakvog djelovanja na pojedinim primjerima, kao u slučaju Alme Ahmethodžić, skandalozne profesorice Srednje škole za tekstil, kožu i dizajn, upozoravao na to kako se umjesto znanja, učenicima nudi volonterski rad. Umjesto da dobiju elementarna znanja iz estetike, učenici su radili u humanitarnim kuhinjama! Rezultat je da se u društvu gotovo potpuno izgubilo značenje umjetnosti. Kada se tome doda da i na univerzitetima, poput slučaja Lamije Neimarlija, profesorska zvanja bivaju dobijena zahvaljujući naručenim profesorima iz Srbije, pored sarajevskih profesora, onda je sasvim logično da je znanje u našem društvu takvo kakvo je. I Ahmethodžić i Neimarlija svoje pozicije “zaslužuju” u centrima moći koji su izvan BiH!

Današnje stanje u društvu je najvećim dijelom rezultat formatiranja kadrova u obrazovanju, ali i društvenom životu uopće, prema potrebama centara moći koji djeluju prema BiH. Slučaj Sabine Silajdžić pokazuje i tehnički kako se to organizira. Sabina Silajdžić je svoju profesorsku poziciju izgradila isključivo djelujući izvan BiH, prije svega u Engleskoj. Decenijama je u BiH proturana teza kako naše obrazovne institucije ne vrijede ništa, što je u nekim slučajevima i imalo smisla, i kako su samo oni koji su završavali fakultete i doktorate izvan BiH “oni pravi”! Sve su to pratili napadi na domaće intelektualce i znanstvenike, koji su bili zasnovani isključivo na klevetama i konstrukcijama koje nemaju nikakvo uporište. Napadima na ozbiljne znalce izrasle u BiH i potvrđene u inozemstvu, stvarao se prostor za veličanje hibridnih znanstvenika i eksperata opće prakse. Znanstvenici bez znanja, sa ograničenim vještinama, postali su prihvatljivi i priznati. Silajdžić je bila upravo ta! Niko, međutim, izuzev onih koji su promovirali Silajdžić, nije imao uvid u njene radove i angažman. Kakav je taj angažman i “znanstveni rad” može se vidjeti tek po tome da je ona predsatavljana kao ekspert za problem siromaštva. Kao najsiromašnija zemlja u Evropi, BiH je odlično područje za njena ekspertna znanja, ali ista do danas niko nije vidio.

Studenti Sabine Silajdžić govore o tome da su njena predavanja bila zasnovana na bizarnim inforamcijama i osobnim stavovima. Koliko je to tačno, sada nije moguće tvrditi, ali su njeni stavovi i uvidi o društvu i državi u kojoj živi odjeknuli kao prasak tek kada je pokazala da su za nju obilježavanja početka progona, zločina i genocida, jednaka kao obilježavanja državnih praznika koja su, da stvar bude gora po Silajdžić, zasnovana na činjenicama i historijskoj faktografiji. Zaključimo, kako je Silajdžić formatirana možemo konstatirati samo iz njenog stava prema našem društvu, dok njen “znanstveni rad” u istom nije ničim potvrđen. Da li je neupitno tačno da svi koji dolaze iz vana imaju veće znanje i društvenu vrijednost od onih koji su svoj razvoj imali u BiH? Na ovom primjeru vidimo da je to apsolutno netačno!

Brojni su drugi primjeri “eksperata” koji du dolazili iz inozemstva, formatirani da ovdje budu promovirani i da djeluju protivno interesima društva. Prisjetimo se, recimo, Edina Forte, koji je diplomu master studija stekao na čuvenom Columbia univerzitetu. Međutim, Forto je istu stekao tako da se danas pogrešno predstavlja kao magistar znanosti! Svako ko želi, može provjeriti da departman, odnosno fakultet na kojem je Forto studirao, uopće nema znanstvene studijske programe! Da stvar bude gora, a Fortino neznanje veće, na ovom univerzitetu nema magistara znanosti, nego isključivo obrazuju doktore znanosti kao najviši stupanj akademskog obrazovanja. Ovaj stupanj, međutim, kao što je već rečeno, ne postoji na onom dijelu Univerziteta na kojem je studirao opskurni državni ministar. Drugim riječima, Forto i ne zna šta je studirao!

Doduše, moguće je da mu je nostrifikacija pogrešno urađena, što je samo po sebi razlog za poništenje iste, a treba imati u vidu da je njegova nostrifikacija rađena na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, baš tako gdje je Silajdžić profesorica! Možda se Forto, predstavljajući se kao magistar znanosti, pozivao na nostrifikaciju, ali je i u tom slučaju on pokazao da u stvari i ne zna šta je studirao i da je njegova nostrifikacija nevalidna! Ili, još jedan poznati primjer, Nedim Ademović, koji je kao pravni ekspert predstavljen na svim paraobavještajnim medijima. Taj “pravni ekspert” je svoju austrijsku diplomu nostrificirao na mišiće, jer on nije završio studiji prava, kakav se studira kod nas, nego studiji “međunarodnog prava”, što profesori Pravnog fakulteta nisu priznali kao ekvivalent našem studiju, nego samo kao specijalistički studiji, koji u ovom slučaju nije imao osnova. Kakvo je znanje ovog “eksperta” moglo se vidjeti u više javnih skandala, od kojih je posljednji onaj u kojem je Denisa Bećirovića savjetovao da uloži apelaciju u slučaju akta koji još uvijek nije bio u pravnom prometu! Sudeći po ovom slučaju, profesori Pravnog fakultea s razlogom nisu željeli Ademoviću nostrificirati diplomu.

Mnogo je primjera u kojima se vidi da su brojni diplomci i doktorandi iz inozemstva ovdje pokazalim izniman diletantizam. Nije li krajnje vrijeme da se BiH okrene svojim kadrovima, pojedincima za koje znamo da su vrhunski stručnjaci i da na napade na njih bude odgovoreno povjerenjem u njihovo znanje, a ne prihvatanjem hibridnih veličina vještačke inteligencije.

Analitički tim

Ekran.ba