Odron ostatka sarajevske rock škole!

Kada je 1978. godine izašao treći album Teške industrije, za Jugoslovensku rock scene vrlo važnog banda, Gabor Lengyel vođa i osnivač grupe je jasno rekao da je to posljednje djelo ovog muzičkog sastava. Bilo je to razočaravajuće za poštovaoce banda, ali je Lengyel ostao pri svom stavu i više nikada nije okupio band. Doduše, gitarista Teške industrije Vedad Hadžiabdić je pokušavao u raznim formacijama obnoviti band, ali je to, uključujući i posljednje udruživanje sa Ivicom Propadalom, ostalo na razini “drpanja” od stare slave. Radilo se u potpuno neuspješnim pokušajima, u kojima se nije moglo prepoznati ama baš ništa od onoga što je Teška industrija bila.

Prvim albumom Ho-ruk, koji izlazi 1976. godine, Teška industrija se na jugoslovenskoj sceni pojavljuje u simfo-rock izdanju, sa autentičnom zvučnom slikom, odličnim izrazito rockefrski artikuliranim pjevačem, specifičnom bojom gitarskog tona i izuzetno artikuliranim klavijaturama. Uprkos nekim “dječijim bolestima” ovog albuma, koji je došao poslije nekoliko uspješnih singlova, ploča je odmah dobila pažnju jugoslovenske javnosti i stekla svoju publiku. Suradnja sa Duškom Trifunovićem značila je i dodatni faktor za pridobijanje probrane publike, koja se nije zadovoljavala jeftinim štos-pjesmicama.

Nedaće koje su uslijedile, ticale su se personalnih promjena, a najvećim dijelom su uzrokovane odlaskom Seida Memića Vajte iz banda. Langyel je, ipak, uz gitaristu Vedada Hadžiabdića, uspio održati, čak i u nekim aspektima ojačati band. Dolazi izvrstan pjevač Goran KOvačević, band dobija i drugog klavijaturistu, izuzetnog instrumentalistu Darka Arkusa, bubnjara Munniba Zoranića i basistu Aleksandra Kostića, te ubrzo izdaje drugi album Teška industrija, koji izlazi iste godine kada i prvi, ali je njegovo pojavljivanje zbog distribucije više bilo vezano za 1977. godinu.

Uz tekstualno patetičnu, ali instrumentalistički veoma zrelu kompoziciju Nikola Tesla, album donosi i veliki hit Ala imam ružnu curu (napadan zbog plagijarizma, pokazat će se neosnovano, uprkos sličnosti sa kompozicijom jednom mađarskog banda), kao i kompozicije Položi ruke u travu, Moja draga i Štefanija, koje su i danas dio najboljeg što je jugoslovenska rock scena dala. Treći album Zasviraj i za pojas zadjeni, kao što sam naslov kaže, bio je odlazak Teške industrije koji je i obilježen posljednjom kompozicijom na albumu Odlazi teška industrija. Kao i na prethodnom albumu, tekstove je uglavnom pisao Duško Trifunović, što je za Tešku industriju uvijek imalo dodatnu težinu i privlačilo pozornost publike koja u rock muzici nije gledala tek puku zabavu.

Sve nakon toga bila je historija i neuspješni pokušaji pomenutog Hadžiabdića da se vrati na scenu putem stare slave. Bez Langyela Teška industrija jednostavno nije mogla postojati. I onda se dešava skandal!

Langyel, valjda pod finansijskim ili ne znamo kakvim pritiskom odluči da okupi Tešku industriju. Pritom, ne poziva Propadala i Hadžiabdića, već band pravi sa starim basistom Kostićem, prvim pjevačem Sedom Memićem Vajtom, Vedranom Božićem i Pecom Petejom! Respektabilna ekipa! Problem je, međutim, što se odreda radi o studijskim muzičarima sa velikim umjećem i iskustvom, koji izuzev toga nemaju šta ponuditi. Album koji izdaju, Putnički voz uspomena, jedan je od najboljih pokazatelja koliko je bezvrijedno sviračko iskustvo, ako iza njega ne stoji kreativnost.

Povratak Teške industrije tako je obilježen poznatim, klasičnim rifovima koje je Božić koristio kao gitarista svojih suber-cover bandova. Vrhunac te neinventivnosti i odsustva kreativnosti dešava se kada Božić u pjesmi O kako mi nedostaješ kao uvod koristi početak kompozicije With Little Help from My Friends u izvođenju Joe Cockera! Ima li kraja fušeraju i muzičkim prevarama? Cijeli album je u tom stilu, svi rifovi koje čujete od Božića su ili derivirani ili jednostavno pokupljeni iz rock'n'roll klasika. Lengyelove klavijature, koje su nekada bile jedno od obilježja Teške industrije, ovdje se ne mogu naći ni u tragu, mada klavijature svira isti čovjek!

Posebna priča je Vajtino pjevanje, koje u nekim dijelovima albuma više liči na pokušaj amatera, nego na pjevanje nekada jednog od vodećih frontmana jugoslovenske rock scene! Najgore od svega je što Vajta pokušava pjevati ono što je pjevao Goran Kovačević, što u novom izvođenju i aranžmanu izgleda kao pokušaj davljenika da se na pučini mora spasi od olujnih talasa. Nema nikakvog smisla analizirati kompoziciju po kompoziciju, jer je cijeli album bez ideja, bez kreativnosti i potpuno posvećen samo pokušaju da se nešto ušičari od stare slave. Ako bi se željelo biti krajnje blagonaklono, mogli bi reći pristrasno zbog nekadašnje važnosti banda i poštivanja Lengyelovog stavaralaštva, moglo bi se reći da je jedino Blues za moju dragu moguće ćuti bez većih posljedica po zdravlje slušatelja, ali je i to na ivici bijede kiča. Čempresi su možda i mogli biti prolazna kompozicija, da je Lengyel uspio izbjeći banalnost, ali ovako … kompozicija samo potvrđuje da se radi o majstorima bez ideja i kreacije, što obilježava cijeli album.

Zaključimo, Putnički voz uspomena je pokušaj da se na uspomenama vezanim za prva tri albuma banda, ušičari što više! Okupljanje Božića i Peteja pod ime Teška industrija, samo potvrđuje da se tu ne radi o bandu, nego o materijalu sklepanom za obilježavanje pedesetogodišnjice postojanja banda koji je imao veliki važnost za jugoslovensku rock scenu. Na žalost, album je ispod svake razine i tjera na zaključak da bi puno bolje i dostojanstvenije bilo da su izdali prvi album, ili set od tri prva albuma i na tome završili obilježavanje obljetnice. Ovako, pokazali su da nemaju više ništa od onoga što je nekada krasilo jedan sjajan band.