Home / VIJESTI / BOSNA I HERCEGOVINA / INTELEKTUALNE POTREBE: U sretnim državama ljevica okuplja intelektualce, samo u BiH intelektualci okupljaju ljevicu!

INTELEKTUALNE POTREBE: U sretnim državama ljevica okuplja intelektualce, samo u BiH intelektualci okupljaju ljevicu!

Lokalni stranačko-džamijski mračnjaci, koji danas zdušno podržavaju
SDP-ovog kandidata Denisa Bećirovića, tri godine nisu dopuštali
njegovoj familiji da Hakiju Pozderca dostojanstveno pokopa na
obiteljskom groblju; i tada, kao i danas, tom fundamentalističkom,
zadrtom strukturom zapovijeda Hasan Čengić, koji je u međuvremenu
omekšao stavove prema “komunjarama”.

Piše: SENAD AVDIĆ

Nakon što sam na nedavnoj konvenciji Socijaldemokratske partije BiH u
prvim redovima, odmah iza usamljene gomile stranačkih prvaka, uočio
nazočnost stanovitog broja ovdašnjih intelektualaca, nestranačkih, sa
snažnim  ljevičarskim preferencijama, omakla  mi se anegdotalna
opaska, ne baš lišena svake tačnosti : “SDP BiH je stranka sa
intelektualnim potrebama!”

Ima među tom intelektualnom čeljadi i osoba od svake vrste
integriteta, ljudi solidne etičke japije, kojima je zbiljski stalo da
ljevica, ujedinjena i zgusnuta zajednički izađe na izbore i na njima
pobijedi, ali, ne manjka tu ni profesionalnih ljevičara, špekulantskih
intelektualaca srednjeg i malog kalibra, pa ni neumornih karijerista,
čije ambicije graniče sa političkim  egzibicionizmom.

Sve je ovoj zemlji kako ne treba, izrvnuto naglavačke. Nekada su
ljevičarske partije okupljale intelektualce, a danas, kod nas,
intelektualci okupljaju i ujedinjuju ljevicu!

UM CARUJE STRANKA KLADIONICE VALJA

Odlaskom Zlatka Lagumdžije iz vrha SDP-a, nakon izbornog sloma na
pethodnim izborima, ta je stranka izgubila posljednji personalni
kontinutet i kadrovsku poveznicu sa onom strankom koja je ortodoksnu
komunističku partiju početkom 90-ih godina prošlog stoljeća
transforimirala u socijaldemokratsku. Ako se pogleda sastav tadašnjeg
rukovodstva SK BiH SDP, uočljivo je kako je on u akademskom i
intelektualnom pogledu superiorniji u odnosu na sve tri današnje
Akademije nauka i umjetnosti. Nijaz Duraković, Ivo Komšić, Ivo
Cvitković,  Krstan Malešević, Nikola Stojanović, Emina Kečo, Zlatko
Lagumdžija, Kasim Begić, Roko Markovina, Mirko Pejanović… neka su od
imena iz predratnog vrha SDP-a. Svi su oni u vrh SK BiH-SDP stigli
uglavnom nakon što su se prethodno ostvarili u akademskom, pretežno
univerzitetskom, naučnom prostoru. Nije nikome od njih, kao što je
danas pravilo i običaj, politička karijera pridržavala merdevine za
intelektualno, akademsko usavršavanje i  vertikalni transport.
Pogledate li danas ko čini i predstavlja SDP-ovsku vrhušku, obrazovni
i intelektualni špic te stranke, lijepo će vam biti ružno.

Mahom je riječ o profesionalnim činovnicima, karijeristima sa
sumnjivim diplomama, bez ikakvih intelektualnih svojstava, koji nikada
nisu krišku hljeba zaradili izvan SDP-a, odnosno profesionalne
politike. Formalno, akademski najizraslija SDP-ova intelektualna
vedeta je Denis Bećirović, kandidat ove stranke za člana
Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Bećirović je prije nekoliko godina
odbranio doktorsku disertaciju naslovljenu “Islamska zajednica u Bosni
i Hercegovini za vrijeme avnojevske Jugoslavije (1945-1953).
Avnojevska Jugoslavija potrajala je još još 40-ak godina nakon ove
“granične linije” na kojoj je Bećirović zaustavio svoje znanstveno
istraživanje, pa je nejasno zašto se doktor Bećirović ograničio samo
na ovaj relativno kratki vremenski interval. Reklo bi se da je njegova
disertacija (ne)ambiciozna, otprilike, koliko ona Harisa Silajdžića na
temu ” Američko-albanski odnosi u bosanskoj štampi između dva rata”.
(Tekstovi na tu temu objavljeni u bh. štampi toga perioda mogli su se
začas pročitati!)

No, ta je doktorska disertacija Bećiroviću, vječitom omladincu (inače
starijem od francuskog predsjednika
Macrona!) sa rumenilom seoske mlade, širom otvorila vrata
konzervativne, antisekularističke bošnjačke inteligencije, a potom i
najradikalnije političke desnice. Partijski junoša koji je ritualno
hodočastio u Kuću cvijeća na rođendan rahmetli Broza, postao je
omiljeni socijaldemokrata bošnjačkih ekstremističkih krugova koji
obilaze “tevhide” rahmetli Homeiniju u Teheranu. Otišao je Denis
toliko lijevo, da se obreo na krajnoj desnici. Pade mi, nikako
slučajno, na na pamet, kako je pedesetak metara od Brozovog groba u
Užičkoj ulici, živio Hakija Pozderac, za razvoj BiH jedan od
najzaslužnijih komunističkih bardova. Umro je, ali ne i sahranjen,
tokom rata, a supruga je njegovu urnu sa posmrtnim ostacima, po
njegovoj posljednjoj želji čuvala u podrumu i godinama nakon rata
pokušala sahraniti na obiteljskom groblju u Cazinu.

Lokalni stranačko-džamijski mračnjaci, koji danas zdušno podržavaju
SDP-ovog kandidata Bećirovića, tri godine nisu dopuštali njegovoj
familiji da Hakiju dostojanstveno pokopa na obiteljskom groblju. I
tada, kao i danas, tom fundamentalističkom, zadrtom strukturom
zapovijeda Hasan Čengić, koji je u međuvremenu omekšao stavove prema
“komunjarama”. Valjda kada je čuo da su beogradski “disidentski”
krugovi, satrapi, sa kojima se u vrijeme afere “Agrokomerc” njegov
babo Halid seirio po Francuskoj 7 i kabinetima SANU, pored ostalog
optuživali Pozderce da su bili iranski plaćenici. Odnosno, jedna vrsta
Čengićevih idejnih i financijskih preteča i srodnika!

SVE JE PUSTO, SAMO NJEGA NEMA

Nije, međutim, osnovni problem današnjeg SDP-a njegova intelektualna
(pod)kapacitiranost, niti ideološka (ne)profiliranost: suština
njihovih svjesno, solidarno, odabranih nevolja je što oni nisu
opozicija, alternativa, ama baš ničemu, nijednoj politici, domaćoj i
vanjskoj, koja  ovu zemlju i društvo gura u neizbježnu propast. A
glavni generator svekolike pogibelji koja je zarobila državu i svaku
njenu sastavnicu jesu podivljali kriminal, kapilarna korupcija,
galopirajući stranačko-familijarni kliijentelizam, obesmišljeno
pravosuđe. Šta je SDP BiH, odnosno njegova elita uradila da se
suprotstavi toj rušilaškoj, zločinačkoj pomami, ili da, ako ništa
drugo, ne bude njen saučesnik, pa čak i sukreator? Ne treba previše
moždane vijuge naprezati da bi se došlo do odgovora: NIŠTA! Zbog čega
je SDP BiH onako brutalno poražena na izborima prije četiri godine, je
li razlog, kako se tvrdi, zaokret biračkog tijela udesno? Ne, nikako,
kažnjeni su za kriminal, korupciju, privatizacijske mućke, u istoj
mjeri u kojoj je na biralištima honoriran Željko Komšić i njegov DF
zato što je odbio sudjelovati u tim svinjarijama bivih stranačkih
kolega.

Lako je, ništa lakše i bezopasnije nema u političkom prostoru,
optužiti Željka Komšića za populizam, što je ovih dana uradio jedan od
SDP-ovih senatora, Enver Kazaz u tekstu kojeg je za zluradošću prenio
Radončićev “Avaz” i nekoliko portala iz istog obiteljsko-hranidbenog
lanca. U tekstu u kojem autor čak 15 (petanest) puta koristi termin
“populizam” (pet puta po kartici teksta, što nimalo stilski ne priliči
profesoru lijepe književnosti), Kazaz sve tvdnje, optužbe vrha SDP-a
da nije imun na kriminal tretira kao “kriminaliziranje vrha te
stranke” i to “bez ozbiljnih argumenata”. Sve to, piše Kazaz, čini
Komšić i “dva-tri medija pod njegovom kontrolom”.

A, evo kako bi trebala izgledati kritika sa “ozbiljnim argumentima”
koja, za razliku od Komšićeva dva-tri medija  ne “kriminalizira vrh te
stranke(SDP-a)”. Opet ćemo posegnuti za autorskim tekstom Envera
Kazaza iz davne 2011.godine, dakle kada je SDP BiH bio na
“vrhuncu-kulminacije” vlasti. “Nermin Nikšić, predsjednik Vlade
Federacije BiH gdje ga je metnuo ktitor, maharadža i bošnjački senator
SDP-a Zlatko Lagumdžija, glasom samodopadnog moćnika obrazložio je da
neće povući odluku kojom je njegov brat Mirsad imenovan za v.d
direktora ‘Autocesta Federacije BiH’ i tonom i načinom govorenja i
lohotnom argumentacijom podsjetio, bez ostatka, na Nedžada
Brankovića”. Dobro, reći ćete, to je bilo u vrijeme kada se SDP BiH
bahatio na vlasti, nakon poraza su se opametili, promijenili
rukovodstvo, održali Kongres…

Opet Kazaz, ovoga puta za “Deutsche Welle” (krajem 2014.) komentirao
je efekte Kongresa SDP-a, koji je po njegovom sudu “potpuno režiran”,
jer je “veliki vožd SDP-a Zlatko Lagumdžija još jednom obmnuo svoju
partiju”, u čemu su saučesnici bili pripadnici partijske “elite koji
su pupčanom vrpcom svojim bogatstvom vezani za Lagumdžiju”. Za novog
predsjednika SDP-a, Nermina Nikšića, Kazaz na istom mjestu tvrdi da je
“Lagumdžijin politički klon, proizvod nedemokratske svijesti
političkog pragmatizma, antisocijaldemokrat po svojoj suštini”. Kazaz,
tada, dakle nekoliko mjeseci nakon izbornog sloma stranke i izbora
njenog novog lidera, zaključuje da “Nikšić može voditi SDP samo
daljnoj destrukciji”.

Šta se promijenilo od tada do nedavne konvencije sa koje je, prema
nalazima intelektualnog zaštitnika SDP-a BiH, ta stranka izašla, kako
su nekada pjevali njeni utemeljitelji, “vedra čela, a obraza čista”.
Ništa se bitno nije promijenilo, ni u stranci, ni oko nje, iz dana u
dan, iz mjeseca u mjesec stizali su novi dokazi, ili barem čvrste
indicije o umreženom, malignom, sveprisutnom kriminalu čelnih ljudi
SDP-a u javnim poduzećima, ministarstvima, agencijama… koje su
poklopili u rasporedu plijena tokom svojeg sudjelovanja u vlasti.
Nijednu političku stranku neće promijeniti nabolje prisustvo u njoj
ili njenoj blizini viđenijih, uglednijih, pametnijih, obrazovanijih
ljudi, mogu je boljom učiniti samo vlastita otvorenost i spremnost da
sasluša i uvaži kritike, da otvori dijalog o sebi, umjesto što očekuje
i dobija udvaračke pohvale, nekritičko tetošenje koje je najčešće
uvjetovano ličnim ambicijama, utilitarnim prohtjevima i planovima.
Angažiran intelektualac mora biti u opoziciji svakoj političkoj
strukturi, stranci, i obratno, pogotovo onoj do koje mu je najviše
stalo.

Profesor Kazaz je bio u vojnim strukturama Armije BiH i dobro zna da
je odbrambeni rat promijenio karakter kada je vladajuća bošnjačka
elita napravila stranačku vojsku, koja je počela ličiti, koristiti
metode i sredstva agresorskih vojski, od vjerskog radikalizma, do
“spontanih, nesistemskih zločina”. Posljeratno-tranzicijsko bh.
društvo suočilo se sa istim  problemom: pljačka, kriminal, otimačina,
nepozitizam izgubili su stranačka, nacionalna, i “idejno-politička”
svojstva, i postali jedini smisao i svrha političkog aktivizma. SDP
BiH nije ničim promijenio tu paradigmu, nego ju je samo obogatio novim
sadržajima i operativnim kreacijama.

Tekst prenesen sa portala
Slobodna Bosna

About Ekran

Check Also

stanivukovic

Draško Stanivuković je budućnost BiH

Draško Stanivuković, najuspješniji mladi političar u BiH je bez sumnje budućnost ove zemlje. Otvoren za …

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Powered by keepvid themefull earn money