Ekran Portal sa stavom
Related Articles
Nije obaveza profesora književnosti da pišu poeziju. Od njih se
očekuje i zahtijeva da razumiju poeziju i imaju znanje i sposobnost
davati poetske analize. Ukoliko se, ipak, profesor književnosti odluči
pisati pjesme, onda se sa punim pravom od njega očekuje i zahtijeva da
to liči na nešto! Logično je da ako već piše poeziju koju bi morao
razumijevati, budući da se odlučio za pisanje, profesor književnosti
treba znati i kako se to radi. Pored svega, a što se ne odnosi samo na
profesore književnosti, u takvom slučaju autor bi morao i da ima šta
za reći i napisati.
Enver Kazaz je profesor književnosti koji piše “poeziju“, u tom
pisanju jedino što pokazuje je odsustvo ukusa i inteligencije, a sve
još začinjava napadanjem drugih, boljih od sebe! To kako Kazaz piše
“poeziju“ teško je do kraja izraziti. Jer to što Kazaz piše sve je
samo ne poezija, niti bilo koja druga književna forma. Poetski uradci
Envera Kazaza na nivou su netalentiranog petogodišnjaka kojem je
vaspitačica u obdaništu zadala zadaću da napiše nešto (bilo šta!) u
stihovima! Uostalom, da ne bi bilo da mi ovog “poetu“ sa Nišićke
visoravni neosnovano kritikujemo, dajemo čitaocima na uvid nekoliko
njegovih “poetskih zahvata“.
U “pjesmi“ “Mnogoliko ja“ Enver Kazaz, po principu “samo nek’ je rima
dok ne dođe plima“
piše:
“Ja – uvijek je drukčije, a lice isto
Što rasloji se u faca tristo.
U njemu dani se natalože.
Ubuđaju, ako jedan u drugi ne uđu.
A nekad razdru cijelost tuđu
U vitražnu radost kad se slože.“
Cijela “pjesma“, bolje reći “pijesma“ je u ovom stilu, koji se zaista
može okarakterizirati kao jedinstven primjer netalentiranosti,
neznanja, neukusa i primitivizma koji se pokušava preliti u poetski
izričaj time što se riječi “urimljuju“. Ali da se ne radi tek o nekom
“omaknuću“ ovog Radončićevog kućnog “pijesnika“, pokazuju i sve druge
“pijesme“ koje piše ovo spadalo. Na primjer “pijesma“ “Blisko ti“:
“Ti nisi Ti ako si jedino svoja radost.
Puno si sebe tek kad si u drugome mio gost.
Ti si cijelo samo kad u njegovo tijelo
Svoje bilo milo, smjelo,
Uliješ kao vodu u korijen cvijeta…“
I sve tako! Enver Kazaz očigledno nije ni svjestan svog netalenta i
svake odsutnosti duha. Kako neko ko piše ovakve gluposti može biti
profesor književnosti? Može zato jer upravo ovakvi poput Kazaza
dominiraju našim javnim prostorom i sistemski uništavaju sve što je
vrijedno, namećući nekompetenciju, primitivizam i neukus kao mjeru
stvari. Pogledajmo kako to izgleda u Kazazovoj “pijesmi“ “Treća lica
ličnih zamjenica između nas“
“Ima ih tri i svaka od njih svoj rod
Nosi i u svakoj otkriješ i tvoj plod
Kad ti pred oči stane.
I svaka nosi svoje rane,
I o njima bolno šuti,
Kao o svojima ti.
One su i tvoje lice
Kad te jezik nehotice
Stavi u oči inome,
Ili ti u srcu mome
Podigne kuću,
Kao želja vruću…“
Može li gore? Kazaz uvijek može gore, čitaoci se i sami mogu uvjeriti
ukoliko pročitaju nešto od stupidnosti koje je ovaj profesor
književnosti pisao kao svoju “poeziju“. Nema sumnje da u njegovim
pisanjima ima poezije taman onoliko koliko i u preživanju nekih
plemenitih preživara. Ali se postavlja pitanje: ko predaje književnost
na našim univerzitetima, kada profesori književnosti pišu ovakve
netalentirane bedastoće? Čemu ovakvi pisci poezije mogu bilo koga
učiti? Očigledno samo neukusu i agresivnosti, jer Kazaz u svojim
poluinteligentnim “poetskim uradcima“ pravi i obračune sa kolegama na
fakultetu, Radončiću nepoželjnim javnim ličnostima i sl.
Da li su zaista studenti dužni da ovakve likove slušaju na
predavanjima, koja su više ispunjena govorancijama protiv kolega, nego
teorijom književnosti? Uostalom, koliko Kazaz zna o književnosti
najbolje govore njegove “pijesme“, ali i odziv studenata koji žele da
ga slušaju.
Enver Kazaz je već svojim “političkim komentarima“ pokazao da se radi
o neznalici i opskurnoj javnoj ličnosti. Njegova “poezija“ govori o
tome da je on osoba koja je potpuno lišena svake vrste ukusa i
duhovnosti, o znanju više nije potrebno ni govoriti. Uostalom, onaj ko
može pisati ovakve stihove, ne bi smio biti ni profesor ni javna
ličnost. Za kraj, jedan kompletan uradak, “pijesma“ “Sve tri lične
zamjenice množine“ opskurnog autora poluinteligentnih “pijesmica“:
Sve tri lične množine zamjenice
Imaju svoje iste klice
Iz kojih isto raste Mi, Vi i Oni
I na isti način svo troje su skloni
Svom sopstvu. Čak i kroz padeže
Isto ih povijest steže
U ljubav i mržnju slijepu.
I ne mogu ni blagorodnu nadu, ni okrepu
U njoj naći. I gramatika moći
Drži ih stalno u istoj hudoj samoći.
Pokatkad ti se učini:
Na njih su bačene iste čini
Kad razdvojeno je svjetlo od tame.
I zato kad u jeziku ne čame
Nego u vrijeme siđu te zamjenice
Jedna drugoj budu čas ubice,
Čas ljubav što troši se nemilice
Istraživači tim
Ekran.ba
