Home / VIJESTI / BOSNA I HERCEGOVINA / Sarajevsko “ratno stradanje” Uge Vlaisavljevića, ili: Muke po Ugu!

Sarajevsko “ratno stradanje” Uge Vlaisavljevića, ili: Muke po Ugu!

Eksponirajući se kao najglasniji zvučnik Dragana Čovića, Ugo
Vlaisavljević je posljednjih godina na svaki način blatio sve što je
probosansko ili, neuslovljeno jedno drugim, što dolazi iz Sarajeva. Za
vrijeme Čovićevih skupova u Neumu, na kojima je Ugo Vlaisavljević
iznio niz besmislica i šizofreničnih kvaziteorijskih ideja,
Vlaisavljević je, što zvanično što nezvanično, određeno vrijeme
posvetio blaćenju i predstavljanju Sarajeva kao netolerantnog grada,
općenito obuzetog islamskim fundamentalizmom.
U njegovim govorancijama sa sudionicima skupova, kako navode naši
izvori, Vlaisavljević je posebno nastojao sebe predstaviti kao žrtvu
sarajevske netolerancije. Sa tim ciljem posebno je navodio kako je za
vrijeme rata skoro pa bio žrtva Kazana. Valjda ponesen uspjehom te
priče, koju su (srdačno dočekavši) progutali Čovićevi kadrovici,
Vlaisavljević je istu priču ponovio i na jednom od politički
kontroliranih medija, prilikom iznošenja bestidnih laži o njegovom
lažnom “stradavanju“ na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Informacije
koje smo dobili od naših suradnika, potakle su nas da istražimo “ratno
stradavanje Uge Vlaisavljevića“, odnosno da utvrdimo “muke po Ugu“,
koje je ovaj Čovićev poslušnik preživio u Sarajevu za vrijeme rata.
Došli smo do vrlo zanimljivih činjenica, koje govore da je
Vlaisavljevićeva priča Čovićevim jurišnicima najbestidnija laž! Držimo
se samo činjenica, bez informacija koje smo dobili o pogodnostima koje
je Vlaisavljević, za razliku od ogromne većine građana, uživao tokom
opsade Sarajeva. Krenimo od početka!
Ugo Vlaisavljević početak ratnih sukoba i opsade dočekuje na
Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je kao magistar znanosti radio
u zvanju višeg asistenta. Njegova supruga Sanja Bucalović (kako se
prezivala prije nego je postala Vlaisavljević), koja je takođe dio
Uginog “ratnog stradalništva“, početkom rata je bila studentica na
Odsjeku za filozofiju i sociologiju.
Ona je nakon višegodišnjeg neuspješnog studiranja prava, prešla na
studiji filozofije i sociologije. Tu se upoznaje sa svojim profesorom
Ugom (tada Jugoslavom), te sa njim, kao studentica, stupa u ljubavnu
aferu od koje je zabrujao Filozofski fakultet. Početkom opsade i
“ratnog stradanja Uge Vlaisavljevića“, njihova pozicija, dakle, nije
bila posebno značajna. Sanja je bila neuspješna studentica, a Ugo
doktorant čija doktorska disertacija nije dobijala pozitivne ocjene,
izuzev određenog kruga ljudi na Odsjeku za filozofiju i sociologiju,
od kojih su neki kasnije postali poznati kao najbliži suradnici ratnih
zločinaca.
Nakon što Vlaisavljevićev mentor, profesor Abdulah Šarčević (koji je
Ugi davao nekritičku i bezrezervnu podršku), na samom početku ratnih
sukoba, avionom JNA napušta Sarajevo i odlazi za Beograd (gdje ostaje
sve do 1995.) Vlaisavljević je sam poduzeo aktivnosti na svom
udoktoravanju. Organizirajući komisiju za odbranu na brzinu sklepanog
doktorata, dok su u i oko Sarajeva ginuli nevini građani,
Vlaisavljević je, kao “mučenik“, mjesec dana nakon početka opsade
Sarajeva stekao titulu doktora znanosti! Naravno, o ovom “mučeništvu“
i načinu organiziranja odbrane njegovog doktorata Čovićev zvučnik nije
ništa govorio svojim ideološkim suborcima. Baš kao što nije govorio ni
to da je jedno vrijeme bio sklonjen na psihijatrijskoj klinici KCUS.
Otprilike mjesec dana nakon ratne odbrane doktorata, Ugo Vlaisavljević
postaje docent na Filozofskom fakultetu. Tako je “mučenik“ u svom
“mučeništvu“ nakon samo dva mjeseca postigao ono za što je drugima
trebalo i više godina. Ali, to je, valjda, dio te netolerancije koju
je Vlaisavljević preživljavao u ratnom Sarajevu.
Istovremeno, budući da je Sarajevo uveliko bilo zahvaćeno razaranjem i
ubijanjem građana i budući da je organizacija odbrane grada
podrazumijevala i ratno raspoređivanje, Ugo Vlaisavljević, kao i svi
drugi profesori i asistenti na UNSA, dobija “radnu obavezu“ na
Fakultetu, odnosno “ratni raspored“ koji je podrazumijevao da je
njegova jedina obaveza izvršavanje radnih zadataka na Univerzitetu.
Radna obaveza je isključivala vojni angažman i nije nam poznato da je,
barem kada je u pitanju UNSA bila problematizirana od vojnih vlasti.
Ova činjenica nepobitno pobija Vlaisavljevićeve navode da je dobijao
pozive za mobilizaciju iz “vojnog odsjeka“! Nikakvih poziva nije moglo
biti, budući da je “mučenik“ već imao radnu obavezu i da je time
njegov angažman bio potpuno jasan. Naši izvori upućeni u poslove
mobilizacije, odnosno rada “vojnih odsjeka“, potvrdili su da pozive za
mobilizaciju nisu dobijali oni koji su imali radnu obavezu, a posebno
tome nisu podlijegali univerzitetski profesori i ljekari. Ugi
Vlaisavljeviću, međutim, priča o pozivima za mobilizaciju treba kako
bi se što uvjerljivije predstavio “stradalnikom i mučenikom“.
Protivno njegovim izmišljotinama o mobilizaciji, govori i činjenica da
je Vlaisavljević, prema navodima upućenih, bio oslobođen čak i
služenja vojnog roka u JNA. Kako govore informacije koje imamo, a koje
do danas niko nije demantirao (uprkos našim pozivima) Ugo
Vlaisavljević, tada kao Jugoslav Vlaisavljević, je zbog težeg
psihičkog oboljenja bio oslobođen služenja vojnog roka u JNA. Kao
takav, iz “vojnog odsjeka“ nije mogao dobiti poziv za mobilizaciju! Na
osnovu ovih okolnosti, čak i Čovićevi najzagriženiji bojovnici mogu
zaključiti da je Vlaisavljevićeva priča samo izmišljotina koja je
smišljena sa ciljem blaćenja Sarajeva kao netolerantne sredine i
veličanja “žrtve“ koju je, radi svoje lažne “širine“, podnosio ovaj
besprizorni profesor.
Tome u prilog govori i nastavak priče o “ratnom stradalništvu“ Uge
Vlaisavljevića. Naime, već naredne godine njegova supruga Sanja dolazi
do nečega do čega godinama nije uspijevala da dođe! Dolazi do
univerzitetske diplome! Sanja Vlaisavljević (sada u punom kapacitetu
supruge) postaje profesorica filozofije i sociologije. Upućeni u
dešavanja kažu da dotična nije polagala niti jedan ispit, nego je
suprug nosio indeks po Fakultetu u koji su profesori upisivali ocjene.
Radi se o tome da je, uz odanu prijateljicu Jasminku Babić Avdispahić,
sve ispite gospođi Vlaisavljević upisalo svega par profesora, koji su
ostali raditi na Fakultetu. Tako je supruga profesora Vlaisavljevića,
nakon godina uzaludnog studiranja na pravu i zastoja u studiju na
Filozofskom fakultetu, konačno došla do diplome.
Tokom narednih godina Ugo Vlaisavljević, pored ostalih, uživa zaštitu
tadašnjeg reisa Mustafe Cerića i ministra unutarnjih poslova Bakira
Alispahića, koji su do danas njegovi sarajevski mecene i mentori. Kako
je Vlaisavljević mogao biti “maltretiran“ pored ovakvih zaštitnika,
neka zaključe sami čitaoci. U svakom slučaju, bračni par Vlaisavljević
je ratne dane provodio u Sarajevskom naselju Breka, gdje su, prema
navodima njihovih komšija, bili obilno opskrbljeni humanitarnom pomoći
i sigurnošću podruma naselja u kojem se nalazio njihov stan. Sam Ugo
nikada niti jednog dana nije proveo u vojnoj službi, niti je bio
mobiliziran izvan radne obaveze na Fakultetu.
Tokom 1994., “mučenik“ Ugo Vlaisavljević postaje jednim od glavnih
ljudi Soroševe fondacije u Sarajevu. Od tada, pa sve do završetka
opsade Sarajeva, kao i nakon uspostavljanja mira u BiH, Vlaisavljevići
ne samo da žive u potpunoj sigurnosti, nego i u pravom materijalnom
izobilju, obezbijeđenom sredstvima Soroša. Kako je kasnije sam Soroš
izjavio, njegova fondacija u Sarajevu je bila doslovno pljačkana, te
je radi toga i obustavio svoje dalje djelovanje u našoj zemlji. Koliki
je udio Vlaisavljevića u tome, vjerovatno bi trebali reći neki
istražni organi. U svakom slučaju, milioni potrošeni za “kulturu
dijaloga“ Sanje Vlaisvaljević, rezultirali su u konačnom govorom
mržnje i zabranama objava na facebook-u.
Tokom 1994. Sanja Vlaisavljević, novopečena profesorica filozofije i
sociologije, upisuje postdiplomski studiji na kojem predaje njen
suprug. Namjera je bila očigledna, kažu naši izvori: Sanja je trebala
magistrirati i biti izabrana za asistenta. Metod završavanja
postdiplomskog studija bio je već provjereni način na koji je vječita
studentica postala diplomirana profesorica. Naš “mučenik“ je išao od
profesora do profesora i upisivao ocjene.
Problem je, međutim, nastao, kada je trebalo upisati ocjenu iz
predmeta koji je predavao profesor Rasim Muminović. Muminović je, kao
ozbiljan znanstvenik i profesor, od kolegine supruge tražio da izađe
na ispit! Budući da je supruga bila sposobna ispit položiti samo putem
uticaja supruga i profesora, ambicija zaršavanja postdiplomskog
studija je propala. Od tada je profesor Muminović u bolesnim objavama
Sanje Vlaisavljević “rasista, zlotvor“ i ko zna šta sve ne. To je i
jedina namjera koju Ugo Vlaisavljević za vrjeme ratnih godina nije
uspio ostvariti, te je razumljiva mržnja prema onome ko je želio
zadržati dignitet univerzitetskog profesora i nije prihvatio
“polaganje putem upisa ocjene“.
U posljednjoj ratnoj godini Čovićev zvučnik, kao profesor UNSA,
uspostavlja kontakt sa Univerzitetom u Strasbourgu. Koristeći
kapacitete UNSA, on ulazi u jedan projekat koji je finansiran od ovog
univerziteta i obezbjeđuje značajna sredstva za sebe. Projekat se
nastavlja i nakon završetka rata, kada je Vlaisavljević, potcjenjujući
UNSA, pokušao steći doktorat u Strasbourgu. Kolegama je govorio da
želi da doktorira na “pravom univerzitetu“ i da mu doktorat na UNSA
nema dovoljan značaj. Ne znamo da li u svoje “stradanje“ Vlaisavljević
ubraja i to što nije uspio doktorirati u Strasbourgu, ali pouzdano
znamo da mu niko iz Sarajeva nije smetao u tome! U Strasbourgu,
očigledno, nije bilo “ratnih komisija za odbranu“, kao ni sentimenta
za priču o ugroženosti od “islamskog fundamentalizma“.
Konačno, nakon završetka opsade Sarajeva, Sanja Vlaisavljević, ničim
zasluženo, dobija mjesto profesorice u prestižnoj sarajevskoj Drugoj
gimnaziji. Istovremeno, zahvaljujući suprugu i profesoru Ugi, ona
nastavu u Drugoj gimnaziji potpuno podređuje projektu fiansiranom od
strane Soroš fondacije, uzimajući ogromne pare za širenje “kulture
dijaloga“, koja je završila, kao što smo već nagovijestili,
najbestijalnijim govorom mržnje viđenim u BiH.
Mada je to svima bilo poznato, niko supružnicu nije sprečavao u
manipulacijama i zloupotrebama škole. Naprotiv, zahvaljujući ogromnim
sredstvima dobijenim od Soroša, ona biva promovirana u javnu ličnost.
To su, najkraće rečeno, “ratna stradanja “ Uge Vlaisavljevića. Iz tih
“ratnih stradanja“ Vlaisavljević je izašao, kao što vidimo, sa
zvanjima koja teško da bi stekao bilo gdje drugo, supruga je izašla sa
diplomom do koje ranije godinama nije mogla doći, a oboje su izašli
materijalno značajno situiraniji nego prije “stradanja“. Čak i oni
koji to ne žele priznati, na ove činjenice šute. Baš kao što i
“stradalnik“ Ugo šuti na činjenicu da danas uživa u podršci i
prijateljevanju sa pripadnicima Cacine brigade, istih onih
“fundamentalista“ koji su ga “ugnjetavali“ u ratnom Sarajevu!
Kolika intelektualna i svaka druga (izuzev materijalne) bijeda stoji
iza Vlaisavljevićevih izmišljotina o njegovom “progonu“ u ratnom
Sarajevu, moguće je vidjeti i iz ovako šturo navedenih informacija o
onome što je karakteriziralo njegov boravak u opsadi. Nikada
Vlaisavljević nije ozbiljno osudio ono što su činili oni koji su
Sarajevo držali u opsadi i svakodnevno ubijali građane. Ali zato
kontinuirano osuđuje Sarajlije i Sarajevo!
Ne slučajno, on za takvo ponašanje i djelovanje ima podršku određenih
krugova i u Sarajevu, ali je to već neka sasvim druga priča i tiče se
njegovog političkog angažmana podržanog iz obavještajnih krugova koji
nisu skloni cjelovitosti BiH. Zato su meta bračnog para Vlaisavljević
bili i ostali Sarajevo i osobe iz javnog života koje se istinski
zalažu za Bosnu i Hercegovinu kao suvremenu i uređenu državu.

Istraživački tim
Ekran.ba

About Ekran

Check Also

sdp

Rat u sarajevskom SDP se nastavlja: Čengić contra Mašić

Sukobi i podjele u Kantonalnoj organizaciji SDP Sarajevo se nastavljaju. Izbor novog rukovodstva organizacije, a …

Powered by keepvid themefull earn money