Home / VIJESTI / BOSNA I HERCEGOVINA / Draško (ni) je vaš: Kako je Stanivuković, politički Srbin i ideološki RS-ovac, slomio srce lijevo-građanskom Sarajevu!

Draško (ni) je vaš: Kako je Stanivuković, politički Srbin i ideološki RS-ovac, slomio srce lijevo-građanskom Sarajevu!

Sa portala Slobodna Bosna prenosimo sjajan tekst Danijala Hadžovića, u
kojem autor vrlo precizno dijagnosticira nepostojanje istinske
opozicije u RS i Zapadnoj Hercegovini. Primjer je Draško Stanivuković,
lažni ljevičar i istnski nacionalista, kojeg je i portal Ekran.ba
smatrao mogućom političkom perspektivom u BiH. Grešku nastojimo
ispraviti, između ostalog, i preuzimajući tekst kolege Hadžovića.

Piše: Danijal Hadžović

Draško Stanivuković orginalna je pojava u bh. politici. Kao rijetki
predstavnik mlađe generacije na sceni, u politiku je na velika vrata
unio društvene trendove svoje generacije, oličene u selfijima,
vlogovima i generalno intenzivnom korištenju društvenih mreža. Kako
savremene tehnološke spravice i mogućnosti od života većine nas prave
svojevrsni reality showom čiji se dijelovi svakodnevno objelodanjuju u
javnosti, tako i Stanivukovićevu političku karijeru možemo redovno
pratiti u živom prenosu, i mimo skupštinskih klupa i televizijskih
gostovanja. Stanivukovića tako gledamo kako duž ceste kida komade tek
izgrađenog puta od Vlade RS, biva hapšen od policije na nekom od
mnogobrojnih protesta, razgovara s penzionerima u autobusu ili od
Milorada Dodika u skupštinskom restoranu prima „pozdrave“ za svoju
majku.

Stanivuković ima sjajan osjećaj za PR. Zahvaljujući mladalačkog
energiji, nekonvencionalnom ponašanju i rječniku, drčnosti koja nije
popraćena krkanlukom i naravno, vrhunskom korištenju medija, u kratkom
periodu je postao zvijezda na bh. političkoj sceni, posebno popularan
među mlađim naraštajem.

Kao i svaki talentovan političar zna da bi neko u njemu mogao da
vidi svog junaka, on mora da ima i arhineprijatelja. Za Stanivukovića
su to Milorad Dodik i njegov režim. Gotovo sve njegove
samopromotorske akcije jasno su i konkreteno usmjerene na alarmiranje
i ukazivanje na sva bezakonja, siledžijstva, nepravde i mizeriju koju
SNSD nanosi Republici Srpskoj. A kada na takav način ukazujete na
problem (Dodika i njegovu stranku), posmatraču postaje jasnije i šta
vi nudite bez da posebno objašnjavate – sve suprotno od toga.
Stanivuković je istrajan, uporan, energičan, izuzetno hrabar (jer ipak
ne treba smetnuti s uma da se suprotstavlja režimu pod čijom su
palicom „neugodni svjedoci“ znali letjeti u zrak ili završavati u
ćelijama). Ponosno gomila prekršajne postupke, krivične prijave i
glavom ide na šaku Dragana Lukača, Dodikovog ministra policije, od
rata naovamo dokazanog u djelima nasilja. U svemu tome on je krajnje
teatralan, no ta teatralnost daje rezultate.

I dok svoju političku energiju i aktivnosti jasno usmjerava prema ili
bolje rečeno protiv Milorada Dodika, dešavanjima u Federaciji BiH
Stanivuković se ne bavi, a o drugim narodima u BiH govori s
poštovanjem. Zbog toga ne treba da čudi što je Stanivuković postao
rado viđen gost u sarajevskim medijima i lijevo-građanskim ideološkim
krugovima. Oni desni u Bošnjaka, kao što znamo, na „onamo one“ s druge
strane entitetske linije svakako gledaju sa skepsom i nemaju
pretjerane želje za ideološka savezništva . Ipak, njihovi suparnici s
lijevo-građanske scene kroz sve ove mjesece iskreno su vjerovali da u
Stanivukoviću (a djelomično i njegovoj partiji) imaju ne samo
saveznika protiv zajedničkog neprijatelja Dodika, nego i
istomišljenika za svoju viziju građanske, multikulturalne i
integrisane Bosne i Hercegovine, gdje se narodi i narodnosti
ujedinjeno odupiru svojim nacionalističkim tlačiteljima.

Mnoga građanska srca Stanivuković je na kraju slomio kada je gostujući
kod Amira Zukića na N1 objelodanio ono što uostalom nikad nije ni krio
– ne misli da se u Srebrenici desio genocid, odbija Karadžića i
Mladića nazvati zločincima i smatra da je Haški sud politički te da
njegove presude nisu pravedne prema Srbima. Slične izjave Stanivuković
davao je i prije, od toga da smatra da „9. januar“, dan osnivanja
Republike Srpske nema u Banjoj Luci ulicu kakvu zaslužuje, da sanja da
se svi Srbi ujedine u jednu državu, da je čitava Bosna i Hercegovina
historijski srpska država, itd.

Ipak, građanska ljevica u Sarajevu očajnički je željela vjerovati da
je Stanivuković njihov. No nije. On je tipični RS-ovac. Odrastao na
narativu i vrijednostima koje su utemeljile Republiku Srpsku te se
pomno nastavile održavati i nakon Daytona, tj. provedenog etničkog
čišćenja i genocida. I glede tih bazičnih pitanja između ključnih
stranaka u RS nema razlike – svi su primarno koncentrisani na
Republiku Srpsku što jaču i sa što većim nadležnostima, a BiH u
najboljem slučaju prihvataju, onoliko koliko moraju; ako već neće reći
da su heroji, niko za Mladića i Karadžića neće sigurno reći ni da su
zločinci; niko neće priznati presuđenu činjenicu da je u Srebrenici
bio genocid; i svi su prvenstveno politički Srbi, opredjeljeni da BiH
bude uređena kao konsocijacija konstitutivnih naroda i entiteta.
Nikakva građanska priča ih ne interesuje.

Niti jedna politička stranka u RS-u ne dovodi ove bazične principe u
pitanje niti bi, uostalom, ijedna politička pojava koja bi ih dovela
dugo opstala na sceni. Stanje svijesti je naprosto takvo.

Ovo je svima jasno, osim tim mnogobrojnim iuzionistima na
lijevo-građanskoj sceni u Sarajevu. Ubijeđeni u superiornost svojih
vrijednosti, a duboko ogorčeni i deprimirani činjenicom da su manjina
u društvu, samouvjereno se uljuljkavaju u iluziju da će, poput
partizana u Drugom svjetskom ratu, doći do pojave jedinstvenog,
multietničkog bh. pokreta koji će svrgnuti s vlasti etničke lidere i
uspostaviti bolju i pravedniju BiH. Ta naivnost ima neprekidni
kontinuitet još od onda kada su u aprilu 1992. s Titovim slikama
upadali u Skupštinu BiH da sruše „nacionaliste“ (iako su u tom
trenutku zastupnici SDS-a već uveliko bili na Palama, a veći dio
HDZ-ovaca u Grudama) i „jurišali“ na paravojne trupe SDS-a. Iluzije,
koje su uspjele preživjeti i potop reformista i komunista na prvim
izborima, istina privremeno, srušile su se onog trenutka kada su te
iste trupe zapucale po njima, a oni se razbježali.

Poslije rata se ta ideja preporodila, nastupajući s narativom o sukobu
„tri nacionalizma“ čije krvave ratne tragove, a zatim i postratnu
pljačku, kriminal i haos, valja osuditi i gumicom prebrisati, a na
njihovo mjesto vratiti one prave, stare vrijednosti, nesretno
napuštene 1990. Problem je pak što ovaj potonji, lijevo-građanski
narativ, u nešto većoj mjeri egzistira gotovo isključivo u onim
urbanim sredinama u kojima Bošnjaci imaju etničku većinu.

Većina Srba iz RS-a i Hrvata iz zapadne Hercegovine za takav koncept
naprosto nije zainteresovana i stoje plebiscitarno na braniku svojih
etno-nacionalnih politika. Ni desetine milione grantova, silni
međunarodni projekti, agitacije i aktivizmi ovu činjenicu nisu uspeli
ni za milimetar pomjeriti.

Ovo ne znači da je građanski koncept nešto samo po sebi loše i da ga
ne treba zastupati, no suluda naivnost i traženje istomišljenika tamo
gdje ih nema njegove protagoniste neće daleko odvesti. Po pitanju
državne politike i uređenja, SDA, ma koliko da gnjev prema njoj zbog
bezbrojnih aferima bio opravdan, bliža je svakoj stranci ljevice iz
Sarajeva od bilo koje stranke sa sjedištem u Banjoj Luci ili zapadnoj
Hercegovini. Takvim strankama treba pristupati taktično, razborito i
sarađivati s njima glede onih pitanja oko kojih je moguće naći
zajednički jezik i interes. Stvaranje iluzija o njima i njihovim
političarima da su ono što nisu te očajničko traženje Willyja Branta
iz RS-a kroz pitanja o genocidu u Srebrenici, ratnim zločincima ili
željenom uređenju BiH, završavat će uglavnom s gorkim razočarenjima.

About Ekran

Check Also

Ima li simbolike: iste večeri kada je BiH dobila zeleno svjetlo za (pre)govore o pridruživanju EU, njena nogometna reprezentacija je na svom terenu savladana od Ukraine!

Euforija zbog otvaranja vrata BiH za (pre)govore koju je širila “trojka” bila je na svom …