Kako se iz srbijanskih skrivenih centara moći biraju profesori u BiH: slučaj Lamija Neimarlija?

Skrivene mreže društvenog uticaja su nakon otkrivanja načina fabrikovanja intelektualaca i javnih ičnosti u BiH na primjeru Lamije Neimarlije, opskurne (haman)docentice Akademije likovnih umjetnosti UNSA (ALU UNSA), na svaki način pokušale relativizirati novinarsko istraživanje portala Ekran.ba. Činjenice su, međutim, neumoljive. Portal Ekran.ba donosi nove detalje o skandaloznom fabrikovanju Lamije Neimarlije u docenticu na ALU UNSA.

U akademskoj zajednici UNSA Lamija Neimarlija je poznata kao štreberica čiji je krajnji domet bio dobijanje Zlatne značke UNSA, što u svojoj biografiji i dan danas navodi kao najveću referencu. Istovremeno, Neimarlija je poznata i kao znanstveno krajnje potkapacitirana, što se pokazuje i time da je njen krajnji znanstveni domet bio djelovanje u banjalučkom udruženju Sofia, čija je djelatna orijentacija usmjerena ne na bavljenje filozofijom i znanošću, nego na populariziranje filozofije i znanosti, što je u istraživačkom smislu daleko od znanstvenog rada. Upravo u takvom udruženju, djelujući u Banja Luci, Neimarlija je ostvarivala sumnjive reference za izbor, koje su bile očigledno usmjerene tek na zadovoljavanje mogućnosti da se određeni radovi vrednuju kao znanstveno relevantni. U Sarajevu postoji više udruženja koja se uspješno i na međunarodnom planu priznato bave filozofijom, što bi za znanstveni rad Neimarlije bilo od izuzetne važnosti, ali ova potkapacitirana kakanjska znanstvenica mogla je djelovati samo u Banja Luci! Očigledno, zato jer je kvalitet njenog rada bio dostatan tek za “popularno bavljenje znanošću“, nikako za ozbiljan znanstveni rad.

Nakon što je istekao zakonom propisani minimalni period nakon kojeg se Neimarlija mogla prijaviti na konkurs za napredovanje u zvanje docenta, konkurs je i raspisan. Dekanesa ALU UNSA, Dubravka Pozderac-Lejlić, takođe “znanstvenica“ više nego sumnjivih referenci, takođe je, prema informacijama izvora portala Ekran.ba, jakim vezama vezana za Beograd i političke krugove u Srbiji. Ta i takva dekanesa, raspisuje konkurs za Neimarliju, pri čemu je i sama svjesna da je Neimarlija daleko od ozbiljnog znanstvenog rada, baš kao i ona. Ipak, konkurs je raspisan i računalo se da će se kroz privatne kontakte formirati komisija koja će od Lamije Neimarlije napraviti znanstvenicu. To se nije desilo!

Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja (polu)privatnog kontaktiranja dvojice profesora estetike na Filozofskom fakultetu, službenici ALU UNSA su upućeni da kontakte vezane za formiranje komisije, kao i sve druge institucije koje imaju takvu potrebu, zvanično, transparentno i u službenoj formi ostvare sa Odsjekom za filozofiju Filozofskog fakulteta, koji će u najkraćem roku predložiti profesore za članstvo u navedenoj komisiji. Međutim, to se nije desilo!

Čim su stvari svedene na zvaničnu ravan, učinjene transparentnim i očigledno stavljene u službene okvire, Pozderac-Lejlić se odlučila da komisiju formira uz pomoć srbijanskih kadrova. Sama je sebe imenovala predsjednicom komisije (naravno, uz suglasnost NNV ALU UNSA, da ne bi bilo priglupih prigovora raznih “razotkrivača“), u istu je stavila doc. dr. Maricu Rajković, sa Univerziteta u Novom Sadu i, izjegavajući transparentno i profesionalno funkcioniranje Filozofskog fakulteta u Sarajevu, napisala referat koji je dokaz da Lamija Neimarlija ne može postati docenticom bez pomoći iz Srbije. Na scenu stupa komisija sačinjena po mjerilima beogradskih centara moći!

Referat je napisan tako da su nabrojani svi “uspjesi“ Lamije Neimarlije od njenog rođenja do danas. U toj formi, pokušava se sakriti činjenica da je Neimarlija u svom “znanstvenom radu“ od izbora u zvanje višeg asistenta, to znači u posljednjih pet godina, objavila svega tri “znanstvena rada“! Znanstvenost tih radova upravo je predmet mišljenja i djelovanja komisije koju je imenovalo NNV ALU UNSA, u kojoj su, kao što je već navedeno, većinu činili članovi “srbijanskog znanstvenog kruga“. U “znanstvene radove“ ubrojane su sljedeće objavljotine Lamije Neimarlije:

1. „Strukturalistička i poststrukturalistička kritika tradicionalnog pojma umjetničkog djela“, A priori, Udruženje za promicanje kulture i mišljenja „Sofia“, No.1/2021.

(http://www.casopisapriori.com/index.php/apriori/article/view/5/3)
2. „Umetnost i kulturni identitet“, Jezik, kultura, obrazovanje, Pedagoški fakultet u Užicu,
2018.
3. „Umberto Eko: Sloboda i granice tumačenja umjetničkog djela“, Zbornik radova
Akademije umetnosti, Univerzitet u Novom Sadu, No. 5/2017.

Očigledno je da su sve “reference“ (haman)docentice vezane za Banja Luku i Srbiju, kao što je očigledno da je prvi tekst objavljen u publikaciji koja je popularnog, a ne znanstvenog karaktera, a druge dvije objavljotine su takođe objavljene u publikacijama koje nemaju “filozofski“ prefiks, što bi za izbor u zvanje docenta za oblast filozofije bilo obavezujuće! Naravno, za komisiju koju je formirala ALU UNSA, po diktatu dekanese Pozderac-Lejlić, a u interesu Neimarlije – kandidatkinje, ovako šuplje i očigledno nepostojeće “reference“ su mogle biti prihvaćene. Zato je bilo nužno da komisija bude formirana sa “srbijanskim kadrovima“ i unaprijed određena da nepostojeće reference prihvati kao dovoljne za izbor u zvanje docenta! Tu je priča završena!

Međutim, takav završetak priče očigledna je slika načina na koji se kreira “intelektualna scena“ u BiH. Nemarlija je samo jedan od primjera, možda najočigledniji, ali nikako ne i jedini u kojem se pokazuje kako se kadrovi fabrikovani u Srbiji i Beogradu, u BiH montiraju kao “intelektualne i znanstvene reference“ javnosti. Postavljamo pitanje: nije li očigledno da je izbor Lamije Neimarlije kreiran u srbijanskim centrima moći? Nije li očigledno da Lamija Neimarlija u normalnoj proceduri izbora, sagledavanjem stvarne relevantnosti njenog “znanstvenog rada“, ne bi mogla dobiti “prolaz“ za izbor u zvanje docenta? Nije li očigledno da na ovaj način iz vanjskih centara moći u BiH biva kreirana “intelektualna scena“, koja ne samo da nije u stanju, nego i ne želi odgovoriti na prijetnje koje dolaze bh društvu iz bliskog okruženja? Nije li očigledno da je (haman)docentica primjer takvog kreiranja kadrova i očigledan slučaj dobijanja zvanja bez stvarnih referenci, a u interesu inostranih centara moći?!

Na pitanja koja smo joj poslali, kao i na javne pozive, Lamija Neimarlija do danas nije odgovorila portalu Ekran.ba. Umjesto toga pokušala je preko opskurnih paraobavještajnih medija napadati Ekran.ba. Dekanesa Dubravka Pozderac-Lejlić, takođe nije odgovorila na javno postavljena pitanja. Portal Ekran.ba ostavlja otvorenu mogućnost da reagiraju i nakon ovog teksta, kao i nakon svih drugih istraživačkih tekstova koji se mogu njih ticati.

Istraživački tim

Ekran.ba