Novi album Damira Imamovića – staro lice nedostatka talenta i beskraja dosade!

“The World and All That It Holds” je naziv novog albuma Damira Imamovića, dostupnom i preko internet platformi, ali i u formatu CDa. Imamović nastavlja sa svojim izvođenjima sevdalinki, pritom pokazujući visok stupanj upornosti, ali i netalentiranosti i neshvatanja da izvođenje tradicionalnih pjesama, ukoliko preferira da ima umjetničku vrijednost, mora biti mnogo više od reproduciranja onoga što se već moglo čuti. Kod Imamovića se radi upravo o tome. Sva njegova kreativnost staje u upotrebu instrumenata, koja je artikulirana na neki “moderniji” način, ali bez izlaska u područje stvaralaštva i ostajanja isključivo na prostoru “inovativnosti”, kojom se nedostatak talenta i stvaralačkih sposobnosti želi nadomjestiti tehničkim detaljima.

Vidljivo je to već na otvaranju albuma, u kompoziciji Sinoć, gdje upotreba kontrabasa ima smisao samo u samoj sebi. Imamovićevo pjevanje je pritom više izraz nemoći i zatvorenosti u već zadati okvir, nego pokušaj interpretacije. Tako kako je album otvoren, ispunjen je cijeli njegov sadržaj. “Madre mia si mi muero”, primjera radi, loš je pokušaj izvođenja balade, koji bolno pati od monotonije i stereotipa, što dodatno naglašava neubjedljivo pjevanje u kojem se jasno očitava nerazumijevanje ne samo teme, nego i forme u kojoj bi se morala izbjeći monotonija i dosada koja prevladava albumom.

Imamović je, ipak, uspio nešto što niko prije njega nije mogao. Uspio je aranžirati i otpjevati ubjedljivo najgoru izvedbu pjesme “Snijeg pade” (poznatu i kao Snijeg pade na behar na voće). Muzička oskudnost sa kojom se slušatelj ovdje suočava, doprinosi tome da se jasnije vidi Imamovićev manir da se viškom dranja pokušava nadoknaditi manjak pjevačkog umijeća. Tako je “Snijeg pade”, bezbroj puta izvođena pjesma koja čini tradiciju bosanske muzike, u Imamovićevoj izvedbi dobila nesumnjivo najgoru varijantu. Na žalost, to je jedino po čemu je ovaj album prepoznatljiv i pamtljiv. Sve drugo je monotonija, dosada i pokušaj da se dosjetkama nadoknadi nedostatak talenta i stvaralačke sposobnosti.

Konačno, novi album Damira Imamovića definitivno razotkriva ovog pjevača sevdalinke kao beznadežno lošeg izvođača i netalentiranog muzičara u pokušaju. Dileme i strpljenje publike, ako su imale opravdanja u dosadašnjem radu Imamovića, sada definitivno više nemaju mjesta. Imamović je samo do bola loš pokušaj interpretacije bh muzičke tradicije. Bez kreativnih sposobnosti, u izvedbenom smislu veoma ograničen i kontraproduktivno uporan, Imamović je slika ispraznosti muzičke scene u našoj zemlji. Raznorazne nagrade ovih i onih časopisa i međunarodnih institucije, ne mogu sakriti i zamagliti ono što se vidi u Imamovićevim albumima. Jedino ukoliko, iz bilo kojeg razloga, želite da vjerujete da je Damir Imamović ozbiljan muzički stvaralac, više ćete vjerovati tim nagradama i neosnovanim hvalama, nego ukusu kao jedinoj mjeri umjetnosti. Za takvu situaciju ne postoji rješenje koje pomaže i ne treba ga ni nuditi!