Zabluda je misliti da BH pravosuđe kontroliraju Čović i Dodik, pravosuđe je pod kontrolom mnogo jačih centara moći!

Posljednjih godina se u javnosti, vjerovatno ne slučajno, provlači vrlo površna konstatacija da BH pravosuđe kontroliraju Dragan Čović i Milorad Dodik. Ubjeđenje koje dominira u javnosti, nije baš potpuno bez osnova, jer je dosta toga što upućuje na takav zaključak, ali je ipak površno i bez šireg sagledavanja stanja i odnosa koji čine pravosudnu realnost u BiH. Ovakav zaključak je izveden iz “velikih priča”, odnosno medijski eksploatiranih slučajeva koji nedvosmisleno govore o tome da Čović i Dodik upravljaju pravosuđem. Ipak, to nije tačno!

Da bi se realno sagledala situacija u jednom segmentu društva, posebno tako važnom segmentu, nisu dovoljne samo “velike priče”, odnosno medijski eksponirani slučajevi. Nije dovoljno čak ni znati da su pojedini visoki dužnosnici dio umreženja koja pripadaju određenim političarima. Primjera radi, Milan Tegeltija kada je dolazio na čelo VSTV nije bio baš toliko odan Dodiku, to je postao kroz “praksu” koju je provodio. Konačno Tegeltiju nije postavio Dodik, jer u to vrijeme nije imao ni približno toliko moći koliko ima sada. Međutim, kada je shvatio da “svi putevi vode Do-Dou, kao pragmatičan čovjek Tegeltija se približio stubu za koji su mu rekli da se vezuje.

Razumjeti raspored moći u BH pravosuđu stoga je nemoguće bez sagledavanja “malih priča”, mnoštva pojedinačnih slučajeva koji imaju zajednički nazivnik, a koji, naizgled, nisu međusobno povezani. Tek povezivanjem tih činjenica i njihovim dovođenjem u odnos sa “velikim pričama” postaje jasno da neko mnogo moćniji od lokalnih nasilnika stoji iza kriminala u pravosuđu. Tada postaju jasne brojne naizgled besmislene situacije, ali i politička stvarnost u kojoj su Dodik i Čović uistinu postavljeni za vladare BiH! Iza svega stoje vanjski centri moći!

Portal Ekran.ba je, kao mali mediji, koji nije podržavan od strane zapadnih ambasada i koji je kapacitiran da može kvalitetno obrađivati svega  nekoliko tema, godinama analizirao BH pravosuđe. Za razliku od drugih portala, koji su bili usmjereni isključivo prema “velikim pričama”, portal Ekran.ba je veću pažnju posvećivao onome što se svakodnevno dešava u pravosudnoj kloaci naše zemlje. Na primjer, velika tema portala nije bilo pitanje kako su mogli nestati dokazi iz optužnice protiv Dragana Čovića ili zašto nije uhapšen Zlatko Lagumdžija i slični drugi skandali, za koje je očigledno da imaju odgovore u politici, nego selektivno postupanje tužilaštava, presude koje su zasnovane na proizvoljnosti i koje impliciraju političke konotacije, imenovanja sudija i tužilaca, medijska podrška pravosudnim zločinstvima … To su bile teme koje je tematizirao portal Ekran.ba, a iz kojih se nameće zaključak da ni Dodik, a ni Čović, sa svim svojim slugama i poslušnicima, nisu toliko moćni da, primjera radi, u samo osam godina, imenuju Ajnu Avdispahić-Đonko za sudiju Kantonalnog suda u Sarajevu. Štaviše, ona im vjerovatno nije ni bittna, ali je bitna nekome drugom!

Navodimo primjer skandaloznog imenovanja jedne anonimne i ispodprosječne studentice Pravnog fakulteta u Sarajevu, koju nisu poznavali ni njene kolegice i kolege sa studija, a koja je, između ostalog, za sudiju Općinskog suda imenovana zbog (parafraziramo) “društvenog ugleda”! Kojeg “društvenog ugleda”, kada gospođu nisu znali ni na studiju, a ni u Općinskom sudu gdje je ekspresno zaposlena kao stručni suradnik, odmah po sticanju diplome?! Nema drugog odgovora, nego da se radi o “društvenom ugledu” oca Muharema, koji je u jednom rektorskom mandatu, dobijenom zahvaljujući političkim pritiscima, praktično uništio Univerzitet u Sarajevu! Kome je to odgovaralo, za njega je i sirota sudinica Avdispahić-Đonko imala “društveni ugled”. Nesumnjivo je odgovaralo i Čoviću i Dodiku, ali je teško vjerovati da su se oni bavili time. Još teže je vjerovati da su mogli imati uticaj na većinu članova VSTV, budući da iste nisu sami postavljali. Vrijeme će pokazati da je uništavanje znanja kao društvene vrijednosti u BiH bilo od strateškog interesa prije svega onih kojima smetaju “čitači misli”! A to su oni koji su u BiH poslali Christiana Schmidta, istrebiljivača čitača misli, i postavili ga za visokog predstavnika.

Treba li podsjećati na stravično skandalozan izbor Dalide Burzić za sudiju Suda BiH i to u vrijeme dok su se otkrivali njeni tužilački zločini. Burzić je primjer tužiteljice koja je selektivno primjenjivala zakon, sada vjerovatno selektivno sudi po njemu. Poznat je i primjer izbora Pavla Crnogorca za sudiju Općinskog suda u Sarajevu, u to vrijeme stručnog suradnika Općinskog suda u Mostaru, koji odmah nakon toga presuđuje po potrebama demokršćanskog umreženja. Najpoznatiji primjer Crnogorčevog “dijeljenja pravde” je presuda kojom je, uprkos svim dokazima da nema osnova za to, dao pravo Sanji Vlaisavljević da blati i javno iznosi laži o uglednim profesorima koji su, naravno, svi odreda bili građanskih političkih opredjeljenja. Nakon što je presuda Crnogorca brutalno ukinuta, uz odluku višeg suda da se njemu ovaj predmet više ne daje, Crnogorac nije trpio nikakve sankcije, nego je nastavio da presuđuje po potrebama politke koja ga je dovela na poziciju sudije. Poznata je i njegova presuda po kojoj se zabranjuje kritički govoriti u javnosti o sudiji Suda BiH, ali i druge presude kojima Crnogorac doslovno uvodi haos u svakom segmentu pravosuđa u kojem se pojavi. Brojni su primjeri imenovanja u posljednjih petnaestak godina, koja bi teško u normalnim uvjetima i uz normalne kriterije mogla proći. Prošla su zato jer je trebalo “izmjeniti krvnu sliku” pravosuđa i uvesti na pozicije sudija i tužilaca poslušnike i sljedbenike demokršćanske politike Angele Merkel. Uostalom, Crnogorac, primjera radi, u pravosuđe ulazi direktno iz Zapadne Evrope!

Izbori tužitelja i sudija, kao i smjene pojedinaca koji se otrgnu kontroli demokršćanskog umreženja koje kontrolira pravosuđe uz podršku američke ambasade, traju unazad petnaestak godina. Za to vrijeme niti jedan glavni državni tužitelj nije do kraja mandata ostao na poziciji na koju je izabran. Niti jednom od njih do danas nije dokazano nezakonito djelovanje i zloupotreba, ali bilo je dovoljno da ne postupaju po direktivama demokršćanskih centara moći i umreženja koje oni kontroliraju, pa da budu uklonjeni sa pozicija na koje su izabrani.

Najteži dio analize BH pravosuđa je ulazak u presude koje su na raznim sudovima donošene. Nema šta tu nema, ali je jedan zajednički osnov: gotovo nikada oni koji su dio demokršćanskog umreženja nisu izgubili spor. Gubili su ga isključivo onda kada su presuđivali sudije koji nisu dio umreženja! Nedavna sramna presuda sudova u Zenici kojom se Damir Kukić, propali rektor UNZE oslobađa odgovornosti za djela koja i sami sudije koji su donijeli presudu kvalificiraju kao krivična djela, možda je najočigledniji primjer. Uz sve to, dvije presude u korist Kukiću donose sudska vijeća u kojima su dvoje istih sudija! Slučajno?!!!! Ima tu još svega drugog, do čega je portal Ekran.ba posljednjih godina došao. Čitatelji u arhivi portala mogu naći dosta primjera na temelju kojih se izvode ovi zaključci. Niti jedna informacija data u tim primjerima do danas nije demantirana! Od presuda u korist hrvatskog avioprevoznika, koja je dva puta presuđivana protiv demokršćanske avio institucije, dok na kraju nije posloženo sudsko vijeće koje je presudilo u korist hrvatskih letača, pa do presuda u kojima je, kao u slučaju Ivana Šušnjara, dokazana krivica i neovlašteni internet-kriminal, ali počinilac nije sankcioniran, ili slučaja Vlaisavljević u kojem je dokazano klevetništvo današnje oktroirane ministrice, ali bez presude, pa sve do očiglednog žmirenja na kriminal u organizaciji Milorada Dodika i Dragana Čovića. Zajedničko svim tim presudama, činjenjima i nečinjenjima je da su u pitanju osobe, institucije ili događaji koji odgovaraju ciljevima demokršćanske politike u BiH i na Balkanu.

Ti ciljevi nalaze se u kooperaciji sa Rusijom i činjenja od Balkana kontroliranom zonom interesa Rusije. BiH se tu nalazi na prijelomu interesnih zona, a pravosuđe je poluga pomoću koje centri moći demokršćanske politike kontroliraju situaciju u realnosti. Hapšenje Debevca vjerovatno nije neosnovano, ali ako je osnovano sigurno je ta osnovanost postojala i prije godinu ili dvije. Tada, međutim, Debevc nije smetao političkim ciljevima. Primjera radi, kako je moguće da Debevc bude uhapšen za nešto što je možda i tačno, a Tegeltija ne bude za nešto što je, u najmanju ruku, u javnosti gotovo dokazano (afera “potkivanje”). Veliki je broj slučajeva koji pokazuju da su sve promjene u pravosuđu učinjene samo onda kada je to odgovaralo interesima demokršćanske politike.

Slučaj hapšenja sarajevskih profesora, u kojem je jednu od glavnih uloga igrao i čuveni Elmedin Dino Konaković, između ostalih slučajeva, možda je očigledan primjer pravosuđa u funkciji uništavanja BH društva. Od samog početka bilo je jasno da su profesori Elektrotehničkog fakulteta, kao i drugi optuženi, ne samo nezakonito, nego i brutalno nepravično optuženi i, posebno, uhapšeni. Ali, to je trebalo da bi se na ovom slučaju pospješilo urušavanje društvenih vrijednosti i dokazalo da Sarajevo nema uglednih građana i pojedinaca čiju riječ treba slušati. Bio je to dio šire kampanje koja je u to vrijeme, uz podršku paraobavještajnih medija, vođena protiv svih intelektualaca građanske orijentacije. Ovom slučaju dato je pažnje samo toliko koliko da se oglasi kako su pohapšeni ugledni sarajlije i profesori UNSA. Nakon toga, posebno nakon svih oslobađajućih presuda, nije davana nikakva pažnja svemu što se desilo, a što je za posljedicu imalo urušavanje vrijednosti društva i jačanje depresije i defetizma. Ako su takvi ljudi pohapšeni i ako su oni kriminalci, onda ovo društvo nema vrijednosti, željelo se predstaviti građanima i uvjeriti ih u to.

Naravno, nakon što je sudski proces okončan potpunim fijaskom optužnice, jer kriminala, jednostavno, nije bilo i nije ga se moglo ni izmisliti, niko nije govorio o kriminalu tokom namještanja optužnice. Do danas niko nije objasnio zašto protiv Konakovića, koji je sudski dokazano nezakonito vršio preknjiženja vlasništva, kao i protiv Ljiljane Prelčec, koja je davala lažne iskaze, nije podignuta krivična prijava! Zašto oni nisu bili uhapšeni, niti su bili predmetom istrage očiglednog kriminala i sudjelovanja u tužilačkom zločinu tadašnje glavne tužiteljice Dalide Burzić? Odgovor se nameće: zato jer su oni bili dio plana onih koji upravljaju pravosuđem! Vjerovatno zato do danas Dalida Burzić nije uhapšena, mada se javno govori o tome da je ona kriminalac!

U konačnici, gotovo je nemoguće da Dodik i Čović imaju uticaj na sudove u Zenici, tužitelje u Sarajevu i Bihaću i da mogu da se bave čak i “malim” slučajevima kao što su problemi avioprevoznika koji svakako imaju sredstva za plaćanje svoje nesposobnosti. Međutim, sistem u kojem će da sude sudije poput Avdispahić-Đonko, Burzić, Crnogorac … to bez problema može. Tu nije potreban nadzor jedne osobe, nego činjenje onih koji su kontrolirano postavljeni. Sa rijetkim izuzecima, ono što ima ozbiljnih i poštenih sudija u BH pravosuđu izabrano je prije Milana Tegeltije u VSTV. Ovdje navedeni primjeri samo su mali dio onoga što se dešava svakodnevno i što upućuje na zaključak da je pravosuđe u BiH kontrolirano od strane demokršćanskih centara moći, što uključuje HDZ. Nije Čović mogao sam sebi “pogubiti“ dokaze u vrijeme dok je bio uhapšen, ali su to mogli oni koji su postavili one koji su dokaze prenosili od suda do suda! da je on stvarni gospodar pravosuđa, sigurno ne bi ni bio uhapšen, ili možda neko misli da je hapsio sam sebe.

Ali, u to vrijeme kontrola nad pravosuđem nije bila tako potpuna kao danas. Zato su iz godine u godinu imenovane nove sudije i tužitelji, koji su znali kako treba da postupaju, bez da ih se čak i podsjeća na to. Uostalom, reformu pravosuđa u BiH vodili su “eksperti“ iz EU, ne Čovićevi i Dodikovi hobotnički krakovi. To su isti oni “eksperti“ koji su pomenutog sudiju Crnogorca hvalili na jednom seminaru na kojem je ovaj govorio kako ne treba suditi po zakonima, nego po “sudijskom uvjerenju“! Naravno, Crnogorac dobro zna i kakvo to “uvjerenje“ u konkretnim slučajevima treba biti. Nije on, valjda, slučajno direktno iz Nizozemske aterirao u BH pravosuđe. Kao što ni ostali ovdje navedeni primjeri o kojima je portal Ekran.ba već pisao (zato smo se i ograničili samo na njih, u moru drugih, jednako očiglednih primjera pravosudnog kriminala). Zato je površno reći da su Čović i Dodik gospodari BH pravosuđa.

Međutim, nema sumnje da njihove politike, posebno Čovićeva, jesi dio demokršćanske politike i da u tom smislu pravosudne institucije jesu u njihovoj službi. Ne zato jer ih oni kontroliraju, nego zato jer su Čović i Dodik kontrolirani od strane demokršćanskih centara moći. U stvari, Čović je šef takvog centra u BiH, a Dodik ispostava ruskog partnera Angele Merkel. Njemačka i danas predstavlja najvećeg investitora u Srbiji, uprkos svim kritikama Vučićeve politike, a to je direktno naslijeđe demokršćanske politike i otvorene podrške koju je Vučić imao od Angele Merkel. Pravosuđe u BiH je poluga kojom demokršćanski centri moći upravljaju našim društvom, devalvirajući moderne vrijednosti koje smo uspjeli razviti i podržavajući ruske interese u sklopu globalnog dogovora koji je postignut samim početkom devedesetih. Čović i Dodik su samo pijuni kojima putem ove poluge demokršćanski centri moći pomažu da uspostave što veću kontrolu nad BiH i ojačaju ruski uticaj na Balkanu.

Zato toleriranje Dodikovih nezakonitosti nije znak da on  upravlja pravosuđem i Tužilaštvom BiH, nego da odgovara političkoj ulozi koju ima u demokršćanskoj koncepciji Balkana i BiH. Nekompetentnost bosanskih političkih snaga, samo je omogućila nesmetano ovladavanje pravosuđem, koje još uvijek nije u potpunosti postignuto, ali većim dijelom jeste. Konačno, zato pijuni umreženja demokršćanskih centara moći u BiH gotovo da ne mogu izgubiti sudski spor, dok suprotno vrijedi za one koji su na strani moderne BiH i jačanja njene državnosti.

Analitički tim

Ekran.ba