Kome trebaju kvazianalitičari?

Svakodnevno su građani zasuti kojekakvim kvazianalitičkim izlivima stupidnosti i bizarnosti. Nema šta se tu ne dešava i ne govori, od općepoznatih stvari koje nisu ni informacija ni neki “analitički stav“ naprosto zato jer su poznate svima (u ovoj “disciplini“ šampionka je bila Ivana Marić), pa do čistih stupidarija kome ne samo da otkrivaju temeljito neznanje i diletantizam “analitičara“, nego i unose zabunu u javni prostor (apsolutni šampion ove “discipline“ bio je opskurni Enver Kazaz). Činjenica da su mediji, a posebno televizijski programi, dostupni gotovo isključivo ovakvim likovima, otvara pitanje kome trebaju njihove stupidarije, budući da građanima sasvim sigurno nisu potrebne.

Ako oni nisu potrebni građanima, onda su potrebni jedino onima ko ih šalje u javni prostor, a to su obavještajna umreženja kojim se želi sluditi javnost i dovesti u situaciju da stvari budu postavljene i shvatane isključivo u onom pravcu u kojem oni žele. Zahvaljujući paraobavještajnim i režimskim medijima, u BiH se dešava upravo to. Zato jedino što se producira u TV programima, javnih i privatnih televizija, jesu novi i novi kvazianalitičari koji djeluju po uputama umreženja koja su ih stvorila kao javne ličnosti. Jedini način da građani izbjegnu njihovo subverzivno sluđivanje javnosti, jeste da jednostavno ne gledaju programe u kojima se oni pojavljuju i okrenu se kulturnim i obrazovnim sadržajima koji se nude na televizijama i medijima izvan BiH. To bar nije teško, a zdravo je!