BC Kolumna: The Chief with a long red tie

Usred kanonade The chief with a long red tie je shvatio da je ostao bez raketa, ali svejedno nastavlja držati govor o vlastitoj nepobjedivosti.

“Imamo toga posvuda, možemo uzeti kad zatreba…”, kaže čovjek koji međunarodnu sigurnost tretira kao da je portfelj nekretnina.

U paralelnom vremenu, Pentagon “pažljivo procjenjuje zalihe” što je birokratski eufemizam za trenutak kada će netko napokon pitati: “A gdje je zapravo sve to što smo obećali?”

Jer problem nije samo u tome što je rat s Iranom progutao gotovo sve zalihe kao crna rupa. Problem je što je time razotkrivena cijela konstrukcija ideja da se globalna moć može razvlačiti preko pola svijeta bez posljedica.

Malo Bliski istok, malo Europa, malo Kina i Tajvan za kraj, kao da je riječ o rasporedu sastanaka, a ne o potencijalno istodobnim ratovima. U toj geopolitičkoj verziji igre glazbenih stolica, saveznici su napokon shvatili pravilo: kad glazba stane, netko ostaje bez stolice. A to znači bez oružja i oruđa.

Europa, koja je godinama slušala o čvrstom kišobranu, sada otkriva da je kišobran na posudbi i da trenutno pokriva neke druge glave. Kako to suptilno formulira Tom Wright iz Brookings Institution: “Sjedinjene Američke Države spremne su ostaviti Europu na cjedilu.” Nije osobno, samo logistika.

Azija u međuvremenu dobiva najavu istog filma. Japan i Južna Koreja gledaju ovu predstavu i shvaćaju da “savezništvo” sve više nalikuje pretplati s ograničenim brojem korištenja. Danas si prioritet, sutra si “u obradi”, prekosutra “žao nam je, pokušajte kasnije.”

A onda dolazi industrijska poanta. Najnapredniji sustavi poput HIMARS (visokopokretni višecijevni raketni sustav) i NASAMS (norveško-američki protuzračni raketni sustav srednjeg dometa) proizvode se tempom koji bi bio impresivan da još uvijek živimo u doba parnih strojeva.

Najava da će se proizvodnja “četverostruko povećati” zvuči grandiozno dok ne shvatiš da to samo znači da će kašnjenje biti malo manje katastrofalno, ali i dalje katastrofalno.

U međuvremenu, Zelenski opisuje situaciju kao tragičnu. Američki protuzračni raketni sustavi ostaju prazni usred napada. Skupi, sofisticirani, impresivni i beskorisni u trenutku kad su najpotrebniji. Ako to nije metafora jedne politike, teško je naći bolju.

Trumpov pristup svodi svijet na transakciju: tko plaća, tko duguje, tko dobiva. Savezništva su mu zajebancija, a ratovi zabavne emisije bez scenarija.

A povjerenje kad se jednom potroši, nema brzog povratka na staro. Globalna sila koja je desetljećima gradila reputaciju nepogrešivog opskrbljivača sada šalje poruku da možda neće stići na vrijeme. Ne zato što ne želi, nego zato što ne može.

A to je razlika koju protivnici pažljivo bilježe, dok saveznici tiho traže alternativne dobavljače. Ako je ovo bila demonstracija “Amerika na prvom mjestu” onda završni čin izgleda kao studija sporog raspada. Ne spektakularni kolaps, nego kontinuirano curenje vjerodostojnosti.

Svijet ne eksplodira, samo se polako pregrupira, dok Washington još uvijek pokušava prodati priču da je sve pod kontrolom.

I tako ostajemo s grotesknom slikom: supersila koja vodi više ratova, obećava više nego što može isporučiti i uvjerava sve oko sebe da je to zapravo znak snage.

A negdje u pozadini, netko u Pentagonu i dalje “pažljivo procjenjuje”, kao da će brojanje ostataka promijeniti činjenicu da je iluzija već potrošena.

The chief with a long red tie se polako ali sigurno primiče ponoru.

Izvor: portal Ravno do dna