Ekran Portal sa stavom
Related Articles
Svjedoci smo posljednjih dana pravoj seriji “medijskih hapšenja“,
koja je mahom izvršila SIPA. Interesantno je da ta hapšenja nisu
vezana ni za ratne zločince, niti za “žestoke kriminalce“, nego za
građane koji su uglavnom optuženi za zloupotrebu položaja, privredne
prestupe, prekoraćenje ovlaštenja, a u posljednjim slučajevima
hapšenja tužilaca i za uzimanje mita i odavanje informacija. Kako to
da su ovi slučajevi medijski interesantniji, od hapšenja ratnih
zločinaca, ubica i pljačkaša. Ovo pitanje se samo od sebe postavlja
tim prije jer se čini jasnim da se radi o režimskim medijima,
naručenim od strane policijskih i tužilačkih institucija.
Policijske agencije i tužilaštva se na taj način stavljaju u poziciju
otuđenih centara moći, tim prije jer su u medijskim saopćenjima, po
svemu sudeći dirigiranim iz tužilaštava, optuženi već unaprijed
osuđeni. Na ovaj način se vrši i pritisak na sudove, koji pod
imperativom suzbijanja kriminala i presuđivanja kriminalaca, donose
presude o jednomjesečnim pritvorima čak i u slučajevima u kojim su se
optuženi već mjesecima uredno odazivali na pozive tužilaštva i nema
bojazni od bjekstva, a posebno ne od uticaja na svjedoke.
Ne možemo ne postaviti pitanje o opravdanosti upotrebe brutalne sile i
hapšenja optuženih u ranim juarnjim satima, čak i u slučaju kada je
jasno da ovi građani nemaju namjeru ni bježati, niti opstruirati
istražne radnje koje se vode protiv njih. Naravno, bez ikakve namjere
da nekoga branimo, podržavajući svako nastojanje borbe protiv svih
oblika kriminala, odatle nam se sama nameću neka pitanja koja su
vezana za metodu rada istražnih organa, a ne za meritum predmeta o
kojima je riječ. Podsjetimo se nekih od “medijskih hapšenja“.
Najspektakularnije od svih je svakako bilo ono u kojem je uhapšen
bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje Kemal Čaušević. Tada
je Čaušević već bio i optužen i osuđen. Nakon što su se u medijima
pojavile priče kako je bivši direktor “propjevao“ i spominjao vrhove
političkih oligarhija u tom “pjevanju“, bio je i pušten. Niko nije
odgovarao za “nepotrebna“ hapšenja, niti za blaćenje koje je išlo u
sklopu “akcije Pandora“. Izuzev, ako suspenzija glavnog tužioca BiH
Gorana Salihovića nije posljedica ovih hapšenja. U tom slučaju bi
tužilac bio jedini koji je snosio konsekvence hapšenja Čauševića i
drugih. Nismo sigurni da je to tako, mada je moguće da suspenzija
Salihovića ima veze sa predmetima i hapšenjima koja su izvršena po
njegovom naređenju.
U nizu drugih “akcija“, uslijedila je “akcija Bosna“. Uhapšeni su
građani koji ne spadaju u kriminalni milje. Optužbe su, između
ostalog, bile i za “trgovinu uticajem i nelegalno zapošljavanje“. Bilo
je čudno da se hapse zaposleni u Elektroprivredi zbog zapošljavanja u
visokom obrazovanju, a da oni koji su na očigled svih zapošljavali u
Rektoratu UNSA budu netaknuti ovakvim optužnicama. Ali, vjerovatno i
zbog drugih stvari koje su bile “čudne“, nakon mjesec dana pritvora,
optuženi su pušteni. Navodno, dokaza nije bilo. Naravno, prilikom
puštanja optuženih, nije bilo medija, niti pompezne turbo
glasnogovornice Tužilaštva KS da objasni zašto su optuženi pušteni i
zašto su morali provesti mjesec dana u zatvoru.
Akcija u kojoj su uhapšeni Esed Radeljaš, Alija Delimustafić i drugi,
a koja se kasnije nastavila hapšenjem Damira Hađića, bivšeg načelnika
općine Novi Grad, takođe je medijski praćena. Sve je bilo tu: akteri,
optužbe, već izrečena presuda medija i Tužilaštva KS, prema kojoj su
optuženi počinili … U javnosti se već dugo vremena špekulisalo o
radnjama za koje su sada objelodanjene optužnice. Ipak, stvorena je
atmosfera u kojoj suđenje nije ni potrebno. I mada se radi o nekim
osobama već poznatim po sumnjivim radnjama, pa i kriminalnim
aktivnostima, ni ovdje u javnosti nije uzeta u obzir presumpcija
nevinosti. Prema općem dojmu, nema sumnje da su informacije o ovom
predmetu došle direktno iz Tužilaštva KS.
Ukoliko je u hapšenjima vezanim za radnje u općini Novi Grad bilo
pretpostavki da se radi o opravdanoj, ali uveliko zakašnjeloj akciji
Tužilaštva KS, u “Akciji Urban“ je ostalo dosta toga što je nejasno.
Prije svega je nejasno zašto su hapšeni optuženi koji su se prije toga
uredno odazivali na pozive Tužilaštva KS. Da li ih je uopće trebalo
hapsiti, kada bi oni sami došli na poziv Tužilaštva? Upotreba sile
prema građanima koji ne samo da nisu nasilni, nego nikada nisu ni bili
predmet bilo kakvih istražnih postupaka nadležnih institucija, teško
da se može protumačiti drugačije nego kao prijetnja građanima i
zastrašivanje. Mogao se steči dojam da su nadležni organi željeli sa
univerzitetskim profesorima nadoknaditi sve ono što su propuštali u
prilikama kada su im kriminalci izmicali pred nosom (kao u posljednjem
slučaju stradanja dviju studentica u Sarajevu).
Agilna turbo glasnogovornica Tužilaštva KS je objasnila javnosti da su
optuženi “krivi“ i da su oštetili budžet Kantona Sarajevo za milionske
svote. Isto to su režimski mediji prenosili pozivajući se na
Tužilaštvo. Ne želimo komentirati ono što je tom prilikom rečeno iz
Tužilaštva i u ime ove institucije, ali je u načinu na koji je to
saopćeno javnosti ostalo jasno da Tužilaštvo KS (barem u ovom slučaju)
ne mari mnogo za presumpciju nevinosti. U takvoj atmosferi teško je
bilo ne izreći jednomjesečni pritvor optuženim, mada su njihovi
advokati dokazivali da nema nikakvog osnova za to.
Pored ovih slučajeva “medijskih hapšenja“, koje smo naveli kao
primjere, bilo je niz drugih “akcija“ SIPA-e i tužilaštava, kojima
nije pridavan medijski značaj. Bilo je tu slučajeva okorjelih
kriminalaca, udruženih kriminalnih grupa, ratnih zločinaca … Ali od
svega su značaj dobili predmeti koji, kao što smo vidjeli u dva
primjera, na kraju nisu rezultirali skoro nikakvim daljim radnjama i
ozbiljnim optužnicama, kakve su najavljivala hapšenja. Da li će se
isto desiti i sa predmetom Elektrotehničkog fakulteta i drugim
predmetima koji su, barem prema onome što kažu advokati i upućeni, na
vrlo klimavim osnovama?
U svakom slučaju, ostaje pitanje: zašto se za određena hapšenja
naručuju režimski mediji i organiziraju javne presude, dok se o nekima
šuti? Šuti se i o tome zašto za višemilionski kriminal, kao u slučaju
Farmaceutskog fakulteta, odgovoraju samo šefovi računovodstva, dok u
drugim slučajevima, odgovornost ima više lica? Vjerovatno je, iz
perspektive Tužilaštva, bilo nužno odrediti mjere čak i onima koji
nisu bježali pred nadležnim institucijama, ali se postavlja pitanje da
li je to baš morao biti pritvor? Posebno u slučaju kada je supružnica
jednog optuženog teško oboljela i treba pomoć najbližih? I najvažnije
pitanje: zašto se organiziraju “medijska hapšenja“ u pojedinim
slučajevima, dok u drugim hapšenje istinski opasnih lica ostaje
medijski “nezanimljivo“?
Jedan odgovor može biti jer se u određenim slučajevima radi o osobama
koje su obnašale, ili još uvijek obnašaju važne društvene funkcije i
svojim položajem mogu nanijeti veću štetu društvu. Ali se odmah mora
prigovoriti tom odgovoru, jer teško da veće štete može biti od ratnih
zločina, pa ipak nije svako hapšenje optuženih za ratne zločine
medijski praćeno. Zar nije največa društvena šteta to što i danas
diljem BiH slobodno šetaju osobe koje su počinile ratne zločine?
Iz svega toga, nameće se i drugi odgovor. “Medijska hapšenja“ su
organizirana da bi javnost, željna “krvi“ onih koji su opljačkali ovu
zemlju, dobila krivce koji će biti kažnjeni. Da li slučajno ili ne,
ukoliko ti “krivci“ ne pripadaju vladajućim oligarhijama, onda je
postignut višestruk učinak. Istovremeno, pokazano je da institucije
gonjenja nešto rade, da imaju rezultate. Pogotovo ako optužnice
rezultiraju osuđujućim presudama. Ali, da bi bilo što manje rizika,
barem u prvom koraku, čini se da je bilo potrebno stvoriti pritisak na
sudstvo da nipošto ne oslobodi pritvorenike. Zato u zatvoru danas
sjede profesori, a kriminalci slobodno šetaju gradom, kao što to skoro
svakodnevno vidimo.
Interesantno je da u nekim predmetima nisu obuhvaćeni ni svi koji bi,
eventualno, mogli imati odgovornost za počinjene nezakonite odluke.
Tako, na primjer, sekretar jednog ministarstva nije obuhvaćen
optužnicom, a kao pravnik ima odgovornost za zakonitost rada, ali je
obuhvaćen ministar. Upravo obrnuto od spomenutog “slučaja Farmaceutski
fakultet“. Isto tako čini se da optužnicom nisu obuhvaćeni ni oni koji
su morali spriječiti nelegalne radnje,a obuhvaćeni su oni koji su ih
vršili na svoju štetu. Niz je pitanja koja se nameću, ali treba
svakako dopustiti da se pojave informacije koje mogu pružiti neke
odgovore. Zanimljivo je, međutim, da se radi o licima koja nisu u vezi
sa političkom vlašću i vladajućim ideologijama. Da li to ima neke
važnosti, ostaje da se vidi.
Koliko će optužnice protiv “medijski uhapšenih“ imati važnosti na
sudu, ostaje da se vidi. To je u svakom slučaju stvar sudskih
rasprava. Međutim, način postupanja prema uglednim građanima, makar se
radilo i o nezakonitim radnjama, više podsjeća na neka vremena u
kojima nije vladalo pravo i zakon, nego na demokratski uređen svijet.
Ukoliko se pokaže da su optužnice neosnovane i ukoliko “medijska
hapšenja“ ostanu samo na nivou spektakla koji je za cilj imao nešto
drugo,a ne borbu za zakonitost i suzbijanje kriminala, postavlja se
pitanje odgovornosti onih koji su naredili nasilno dovođenje onih koji
bi svakako došli na pozive tužilaštava, odnosno koje nije ni trebalo
hapsiti.
Medijske harange, u kojima se optuženi oglašavaju krivim, makar navodi
dolazili i iz istražnih institucija, ni teoretski ni praktično nisu
dio demokratskog civiliziranog svijeta. Konačno bi neko trebao reći da
i oni koji su optuženi za najgora djela, imaju pravo na suđenje koje
će biti fer. Suđenje uz medijsku osudu, već u startu ne može biti fer.
Čak i pod uslovom da je sve ono što se govori iz tužilaštava od riječi
do riječi tačno, ostaje zgražavajući način na koji je to rečeno i
postupak kojim su se stekle okolnosti da se to govori. Ne znamo da li
u tužilaštvima sjede ljudi koji mogu shvatiti da hapšenja i nasilje
nad ljudima koji su radili i još uvijek rade časne poslove, proizvode
društveno dalekosežne posljedice, koje za rezultat imaju
diskreditaciju ne samo pojedinaca, nego i društvenih vrijednosti. Ali
ako takvih u tim institucijama nema, onda je stanje još gore nego što
mislimo. Jer, bez obzira na sve, istražne institucije ne mogu i ne
smiju biti palica vladajuće klase, nego instrument u zaštiti prava i
sigurnosti građana. Izjednačavanje onih koji se nikada nisu
sukobljavali sa zakonom, sa okorjelim kriminalcima, sasvim sigurno je
daleko od funkcije koju trebaju imati policija i tužilaštva.
