Ekran Portal sa stavom
Related Articles
Kontinuitet uništavanja obrazovanja od strane organizacija koje vodi i
u kojima sudjeluje Sanja Vlaisavljević, odavno je već primijećen. Nisu
ga primijetili samo na Filozofskom fakultetu, na kojem je normalno
promicanje segregacije i podjela zemlje u doktorskim disertacijama.
Besramna propaganda protiv našeg portala, koju vodi bračni par
Vlaisavljević, pokušavajući istraživanje naših suradnika svesti na zlu
volju jednog čovjeka, najbolje se pokazuje lažnom kada preuzmemo neki
tekst objavljen na drugim portalima, a u kojima se Sanja Vlaisavljević
identificira kao širitelj fašioidnih ideja i zastupatelj nacionalističkih podjela i mržnje.
Ovom prilikom, povodom udoktoravanja Sanje Vlaisavljević na
Filozofskom fakultetu, objavljujemo tekst koji je 2011. objavio Mirza
Softić. Sve što je autor ovog teksta objavio tada, prisutno je u
doktoratu bizarne samoproglašene “heroine“ i njenom ponašanju i
djelovanju sada. I u povodu preuzimanja Softićevog teksta ponavljamo:
Sanja Vlaisavljević kao osoba nas uopće ne zanima. Zanima nas Sanja
Vlaisavljević kao pojava i pokretna nositeljica korupcije, neznanja i
“obrazovanja koje (ne)gradi BiH“. Naš istraživački tim će nastaviti sa
analizom ovog fenomena, posebno nakon što smo došli do informacija o
mogućim kriminalnim radnjama i širim motivima udoktoravanja samozvane
“heroine“.
Istraživački tim Ekran.ba
Obrazovanje (ne) gradi BiH
Piše: Mirza Softić / Objavljeno: 05.07.2011. u 05:31h
Ovih dana konstantno imam priliku pročitati ili pratiti stvari koje se
dešavaju u lijepoj našoj, a imaju veze s obrazovanjem. S jedne strane
se nalazi ministar obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo Emir Suljagić,
a s druge vascijeli, korupcijom obasjani puk, koji ne može da prihvati
nijednu jedinu normalnu odluku ovog čovjeka, pogotovo onu da im dijete
ne može ići u školu koju oni žele.
Taj korupcionaški, a ponekad i nazadno – fašistički puk, između
ostalog, predvodi i Sanja Vlaisavljević, moja profesorica filozofije i
sociologije iz Druge gimnazije, neki bi rekli, najbolje škole u Bosni
i Hercegovini. Tako, kako vrijeme prolazi, svakih nekoliko dana
pročitam nešto besmisleno i nadasve bezobrazno što Sanja napiše, te
nešto normalno što Emir odluči sprovesti u praksi, a što mu zasad
nekako i prolazi, ali je pitanje do kada.
Pored vjeronauke, oko koje se digla velika prašina, i odluke koju
ministar Suljagić nije uspio do kraja sprovesti u djelo, ovaj čovjek
pokušava smanjiti i broj studenata u Kantonu. Dok sam studirao,
konstantno sam se žalio na uslove, što zbog preopterećenosti učionica,
što zbog manjka kadra, što zbog ogromne mase neobrazovanih i
nepismenih studenata, koje bi mahom trebalo vratiti u osnovnu školu.
Sve bi se to izbjeglo da se pri upisu vršila selekcija, što je i
počelo najnovijim ministrovim odlukama, a da li će ići do kraja,
vidjećemo u narednim godinama. Neko će reći odmah da sam zadrti
SDP-ovac, što uopšte nije tačno, pa se odmah želim ograditi od ove
stranke, što ne znači da ih neću podržavati ukoliko budu donosili
dobre odluke.
Ipak, selekcije pri upisu na moj fakultet (FPN Sarajevo, Odsjek
žurnalistike) nije bilo. Tadašnji dekan, prof. dr. Ismet Grbo, kazao
je kako je bitno skloniti djecu s ulice, te je primio svakoga ko je
uplatio hiljadu maraka. Osim tristo vanrednih po odsjeku, upisano je
još i tristo redovnih, mada su kvote za oba načina studiranja bile
svedene na 40 (slovima: četrdeset) studenata, što ispada da je upisano
sedam i po puta više ljudi. Tako je bilo i sa drugim odsjecima, pa se
dakle od početne brojke koja je iznosila 400 ljudi na godini, došlo do
3.000. Većina redovnih je upisana preko veze, a vanredni jer su
platili, i jer znaju da fakultet novac nikad ne odbija. Postoji tek
nekolicina fakulteta na našem univerzitetu gdje ne postoji vanredan
studij, a to su uglavnom egzaktne nauke, gdje se mora prisustvovati
predavanjima, vježbama, eksperimentima, putovanjima, itd.
Ove godine, ministarstvo pokušava smanjiti i upis u «popularne»
srednje škole, te nastoji popularizovati one koje već više od decenije
pohađaju uglavnom djeca koja nemaju poznanstva u raznim strukturama,
ili ona koja ne mogu upisati gimnazije. Od pet gimnazija, koliko ih je
prije rata u Sarajevu bilo, u posljednjih dvadeset godina došli smo do
broja deset, pa sada i Ilijaš ima gimnaziju (prigradsko naselje na
rubu Kantona Sarajevo, op. a.). Naravno, da danas upisujem dijete u
školu, ne bi mi bilo nimalo drago upisati ga na neki zanat, zbog samog
okruženja i drugih problema koji u tim školama postoje, ali se jednom
i tom trendu mora reći dosta. Ministar je u nespretno napisanom
intervjuu za Sarajevo-X, ironično izjavio kako onda trebamo sve škole
preimenovati u gimnazije, pa nećemo imati više tih problema. Zbog toga
najviše gimnazijalaca i imamo na biroima, a mnogi od njih nikad ne
završe nijedan fakultet, te pritom nemaju nikakvu stručnu spremu.
Idealna situacija, koju sam zamišljao dok sam još studirao, je bila da
na određenim fakultetima, i to onim što su se odlučili za proizvodnju
para i hiperprodukciju kadrova, postoji veoma težak prijemni ispit, te
da se na osnovu njega studenti upisuju. Tako se ne bi dešavalo da neko
ko je 200. na spisku, ima više bodova na prijemnom od nekoga ko je
prvi, te da uopšte ne bude upisan, kao što je to bio slučaj npr. 2003.
godine.
Da ne dužim dalje o detaljima, postoji još more problema s kojim će se
ministar Suljagić suočiti. Sve ono što njegovim prethodnicima nije
smetalo, niti su ikad pokušali stati tome u kraj, gomilalo se sve ove
godine, i sigurno je teško sada sve to počistiti u jednom mandatu, od
korupcije, preko iskorištvanja studentica, pa sve do neprofesionalnog
rada, izostanka s predavanja, smiješnih publikacija, itd. Jedan od
problema s kojim se ministar neće susresti su tzv. «dvije škole pod
jednim krovom», jer takvih škola u Sarajevu, na sreću, nema, a upravo
takve škole zagovara profesorica filozofije i sociologije Sanja
Vlaisavljević. U svojoj najnovijoj kolumni, pod nazivom «Segregacija
ili sloboda», Vlaisavljevićka kaže kako u sarajevskim «građanskim»
školama ima još samo pokoje dijete koje nije musliman, kako to nije
prebrojavanje, nego činjenica, kako su dvije škole pod jednim krovom –
zapravo sloboda, jer postoje u još jedinim preostalim multietničkim
sredinama. Nastavlja tako Sanja sa bljuvotinama na račun Sarajeva, i u
isto vrijeme nikad ne spomene svoje gazde Dodika i Radončića, nego
upravo već godinama puca iz svih oružja po predstavnicima građanske
vlasti, odnosno po onim kojima nije stalo do toga kako se ko zove.
Pritom Sanja ne samo da izvrće činjenice i piše samo ono što njoj
odgovara, već odvratno i besramno laže, govoreći kako npr. u Sarajevu
ne postoji škola u kojoj se uči po hrvatskom planu i programu, a takva
jedna postoji već od rata, pa naovamo, i ime joj je Katolički školski
centar. U toj se školi svojevremeno, dok sam i ja bio učenik, učilo
isključivo po najhrvatskijem mogućem planu, pa su u greške ubrajane
riječi «delfin», «flaša», «hiljada», itd., te je ispravno bilo
«dupin», «boca», «tisuća» i sl. Pored toga što su takve stvari potpuno
van pameti, jer i u hrvatskim rječnicima sve ove riječi postoje (a da
ne ulazimo u rasprave da li se radi o istom jeziku), ta je škola u
svojim prvim godinama postojanja bila najveći promicatelj HDZ-ove
politike, pa je svojim programom veličala hrvatsku kulturu, hrvatsku
istoriju, učila se hrvatska geografija, itd. Sve to ne bi bilo čudno
da se nismo nalazili u srcu Sarajeva, na Mejtašu.
I hajde da kažemo da svako ima pravo učiti u školi u kojoj želi, ali
ako pogledamo bilo koju civilizovanu zemlju svijeta, vidjećemo da se
djeca apsolutno nigdje ne dijele po nacionalnosti. Ponekad postoje
međunarodne škole u određenim zemljama, ali je u svakoj od njih
obavezno učiti jezike koji se u toj zemlji govore, te njenu istoriju,
geografiju i ostale važne stvari, kako se djeca ne bi mnogo
razlikovala od onih koji tu žive decenijama, stoljećima. Ipak, kod nas
je drugačiji slučaj, pa se poklonici šovinističke politike uvijek
pozivaju na «kulturu, jezik i običaje», koji su u svih naših naroda i
narodnosti potpuno isti, što je već i dokazala hrvatska književnica
Snježana Kordić, svojim uratkom u kojem naučno potkrepljuje tezu da su
naši jezici isti. S njom se ne bi složio veliki filozofski um, Sanja
Vlaisavljević, pa se gospođa pita «uče li hrvatska i srpska djeca
svoju gramatiku» u sarajevskim školama (?!), što je toliko budalasto
pitanje da čovjeku stvarno dođe da iskoči iz svoje kože. Gospođa se
očigledno treba vratiti u peti razred osnovne škole, da iz srpsko –
hrvatskog nauči kako je gramatika bukvalno potpuno jednaka. Nažalost,
takvi umovi traju i trajaće još decenijama, to su državni
intelektualci koji će sutra, za potrebe tržišta, promijeniti ime u
Hatidža ili Muhamed, ako recimo ajatolasi ili talibani dođu na vlast,
kao što i jeste jedan od njih promijenio ime iz Jugoslav u Ugo, a
prezime mu je takođe Vlaisavljević. Tužna je zaista činjenica da su
intelektualci za novac spremni na sve, pa i da višestruko ukaljaju
svoju profesiju. Pogotovo je tužno kad čovjek shvati da se uopšte ne
radi o intelektualcima, nego o prodavačima magle, koji će za potrebe
svog gazde izreći i ako treba pokoju laž, te namjerno potpuno izvrnuti
činjenice kojih se ni Nadrealisti ne bi sjetili.
U svijetu gdje ovakvi ljudi predaju predmet koji se zove «logika»,
svaka logičnost prestaje. Filozofija postaje nadrinauka, a studenti i
učenici živo roblje za potkusurivanje nadriintelektualaca i
kvazinaučnika. Srećom, postoje ljudi poput Suljagića, koji se ne libe
reći da je nebo plavo, a krv crvena. Ipak, poučen raznim prijašnjim
iskustvima, ne predviđam mu dugu karijeru na ovom mjestu. Jednom je
već umalo posustao, a pitanje je dana kad će se to opet desiti. Ako se
ne desi, možda jednog dana ovo i bude normalna država. U suprotnom,
moralna vertikala će nam biti Islamska vjerska zajednica, a
intelektualci ljudi koji ne poznaju ni osnove gramatike svog jezika,
kako god ga oni zvali.
Preuzeto sa prijateljskog portala www.e-balkan.net
