Ekran Portal sa stavom
Related Articles
Javni prostor Bosne i Hercegovine je uistinu zagađen raznoraznim
likovima pretplaćenim na pojavljivanje u medijima. Rezultat je to
potpune političke kontrole medija i odustva svakog ozbiljnijeg javnog
govora. U takvoj situaciji građani stiču uvjerenje beznađa, misleći da
se ništa ne može promijeniti u crnoj stvarnosti u kojoj žive i potpuno
se pasiviziraju. Tako vladajuće oligarhije kontroliraju građane i drže
ih u potpunoj pokornosti. “Medijske zvijezde“ takve javnosti
egzekutori su slobode govora i režimski zvučnici koji su u funkciji
uništavanja javnog mnijenja.
U nekim tobože polemičkim emisijama, često se, u funkciji prikrivanja
laži koje se uspostavljaju kao istine, govori o tome da “intelektualci
šute“. I zaista, veoma je malo intelektualaca koji kritički govore o
stanju u BiH. Zašto?
Razlog je vrlo jednostavan – ukoliko ne govore po volji režima i
oligarhija vlasti, neće imati priliku nikako da govore! Zato se u
našoj javnosti pojavljuje svega desetak likova koji komentiraju sve:
od meteoroloških promjena, preko političke situacije, do kosmičkih
kretanja. Jedna od zvijezda takve javnosti svakako je i najpoznatiji
crnoriječki intelektualac Enver Kazaz. On je danas jedan od glavnih
zvučnika Fahrudina Radončića, preciznije rečeno – džepni intelektualac
predsjednika SBB.
O kakvom se “intelektualcu“ radi i kakvi su uopće naši “medijski
intelektualci“, najbolje se vidi iz tekstova koje su pisali prije nego
postanu vlasništvo poilitičkih moćnika. Tada se samo od sebe pokaže da
ti intelektualci ne samo da nemaju nikakvo mišljenje o bilo čemu, nego
samo prenose u javnost ono što im izdiktiraju njihovi politički
gospodari, nego i da nemaju ni osnovnih moralnih referenci da bilo
kome bilo šta govore, posebno da govore u javnosti. Ekran je jedini
mediji koji je o tome pisao i prenosio sve ono što drugi nisu smjeli i
nisu htjeli da pišu.
Ovdje objavljujemo tekst Envera Kazaza koji je ovaj crnoriječki
intelektualac objavio u magazinu Dani 2010. godine, prije nego je
postao ono što je danas – kolumnista Dnevnog avaza. U tekstu se
Ka(n)zas osvrće i na svog kolegu Ugu (ex Jugoslav) Vlaisavljevića, na
približno identičan način kao Ekran opisujući njegovo “znanstveno“ i
političko djelovanje. Informacije radi, (D)Enver Ka(n)zaz je danas
privatni branitelj Uge (ex Jugoslav) i Sanje Vlaisavljević. On ih
toliko brani da kao tobožnji antinacionalista brani i koncepciju
“dvije škole pod jednim krovom“, kao i “treći entitet“, zdušno
glasajući za disertaciju lažne “heroine“ u kojoj se ove koncepcije
zagovaraju i proglašavajući nemilosrdnicima sve one koji ukazuju da se
ovdje radi o “intelektualnom“ (ako nije previše to tako nazvati)
otpadu.
U svakom slučaju, prepuštamo čitaocima da sami zaključe ko je osoba
koja u svojim analizama svakodnevno napada sve one za koje ima
narudžbu da ih napadne. Dovoljno je samo usporediti tekst koji
objavljujemo sa onim što danas govori najpoznatiji mislilac iz Crne
Rijeke. Dakle, ovdje imamo ravnopravnu borbu Envera Kazaza protiv
(D)Envera Ka(n)zaza u kojoj se vidi slika bijede naše javnosti.
„Opet me je prošle sedmice napao predsjednik P.E.N. centra BiH u
Globalu, glasilu Fahrudina Radončića, predsjednika nedavno formirane
političke stranke koji se ovih dana proslavlja skandalima, što ih
sustavno izaziva u javnosti. Radončić to čini na različite načine. On
sa svog mobilnog telefona prijeti SMS porukama novinarkama koje
istražuju bezbrojne afere u koje je na različite načine uključen
(prošlosedmični slučaj Nadine Malićbegović, iz magazina Crta BHRT-a).
A svega nekoliko dana prije rasističkim jezikom pokušao je satrati
Dušku Jurišić, pa je potom u nekakvom predavanju na Institutu za
demokratiju u SAD-u obećao da će kad dođe na vlast oprostiti svaki
kriminal svim Bosancima i Hercegovcima pod uvjetom da iz inostranih
banaka povuku svoj novac i stave ga preko ovdašnjeg bankarskog sistema
na raspolaganje novom velikom etničkom vođi, Fahrudinu Radončiću,
lično. U isto vrijeme širio se iz njegove medijske mašinerije
najodvratniji oblik mizoginije u napadu na Vildanu Selimbegović, Dušku
Jurišić, Borku Rudić i Dubravku Kenjić na spolnoj osnovi uz primjese
fizičkog rasizma. (Vidjeti tekst Orkestar za svadbe i sahrane iz
Globala, od 28. 1. 2010.) Radončić i njegova stranka u svojoj
medijskoj mašineriji izravno napadaju i službenike iz institucija
sistema koji po svojoj profesionalnoj obavezi moraju ispitivati
njegove zakonski sumnjive rabote.
Dakle, to je način na koji se Radončić političar bori za naklonost
Radončića medijskog tajkuna, dok ta dvojica nastoje zataškati svaku
iole sumnjiviju rabotu trećeg, poslovnog Radončića, koji u savezu s
raznoraznim džaferovićima otvoreno harči javni novac Razvojne banke
FBiH, istodobno se kunući da se bori za dostojanstvo Bošnjaka. Na sve
to Radončić, stranački šef, uzvikuje Aman Srebrenice, pretvarajući
strašni genocid nad Bošnjacima u jeftini politički gaf u surovoj borbi
za vlast. E u takvom kontekstu Radončićevih političkih poteza, napada
me u njegovom Globalu njegov kolumnista Vlaisavljević, predsjednik
ovdašnjeg P.E.N.-a, pokušavajući delegitimirati moju inicijativu da
P.E.N. zauzme stav povodom Radončićevog rasističkog satiranja Duške
Jurišić. Je li u Radončićevom istupu bilo šovenstva ili nije, da li je
išta upućivalo na rasistički stav, ili nije? Je li Radončić danima u
svojoj medijskoj mašineriji satirao Dušku Jurišić na etničkoj,
spolnoj, rodnoj i profesionalnoj osnovi, ili nije? O tome se Enver
Kazaz precizno i nedvosmisleno očitovao, ne samo pokretanjem
inicijative prema P.E.N.-u, već i u izjavi datoj dnevnom listu
Oslobođenje.
Dakle, u Radončićevom istupu na Radio Kalmanu bilo je očitog jezika
mržnje. Radončić je širio mržnju prema Duški Jurišić na nacionalnoj
osnovi, a svakodnevno je prije toga u svojim glasilima provodio ne
samo linč nad ovom novinarkom, nego je nju i njene kolegice Global
napao i na spolnoj osnovi. O tome se Ugo Vlaisavljević, profesor,
filozof, predsjednik P.E.N.-a, očitovao – NIJE. Zaključak se nameće
sam od sebe. Prema Vlaisavljeviću nema, dakle, ničeg spornog u
Radončićevom napadu na Dušku Jurišić. Zato i ne treba da se oglašava.
Radončićeva izjava je njemu prihvatljiva i ni po čemu ne dovodi u
pitanje načela iz Povelje međunarodnog P.E.N-a. Zaklonjen iza
kolektivnog stava, on će ushićeno u svojoj kolumni zakliktati u
prošlonedjeljnom Globalu: “Upravni odbor nije podržao inicijativu
profesora Kazaza, a za to je trebala jednoglasna podrška svih njegovih
članova.” Ali, Radončić svom kolumnisti postavlja novo u nizu teških
iskušenja. Jer, sad pitanje glasi: da li će Vlaisavljević poduzeti
išta kao P.E.N.-ov predsjednik povodom Radončićevih prijetnji
novinarki Nadini Malićbegović?
Dosljedno izvedene implikacije iz Vlaisavljevićevog napada na mene
ukazuju da on pakuje optužnicu ne samo meni, nego i svima onima koji
su osudili Radončićev jezik mržnje. I to optužnicu po tri osnove:
moralnoj, psihološkoj i ideološkoj.
Evo ga, hoće reći Vlaisavljević, komunizam je još živ i opasan, i sve
će nas vratiti u jednopartijski sistem. Uplašen od tog demonskog
komunizma, kolumnista Radončićevog Globala, izvodi najrigidniju
ideološku gestu nastojeći da u javnost ubaci fobiju od komunizma i na
taj način pribavi svom poslodavcu u borbi za vlast moralni i ideološki
legitimitet. Jednostavno rečeno, Radončićev kolumnista je postao
ideolog Radončićevog SBB-a. Ali, tu se ne zaustavlja novopečeni
ideolog Radončićeve stranke. U svoj ideološki rad upregao je i čitav
P.E.N. tako što manipulira mojom inicijativom podmećući joj da je
politički motivirana i odričući joj svaku mogućnost principijelnog
zalaganja za vrijednosti koje promovira i za koje se zalaže povelja na
kojoj je utemeljena ova međunarodna organizacija. I uspio je u tome.
Uspio, jer je iskoristio predsjedničku poziciju kao čist oblik
političke moći. A ova je organizacija preko Vlaisavljevićevog teksta u
Globalu postala talac svoga predsjednika i ideološka filijala
Radončićeve stranke. To potvrđuje i činjenica da smo preko
predsjednikove kolumne u Radončićevom glasilu saznali kako glasi
konačan stav Upravnog odbora o mojoj inicijativi, a ne redovnim putem
– internom komunikacijom ili saopćenjem za javnost.
Predsjednik je prisvojio sebi pravo da jedino u svojoj kolumni
informira javnost o stavu Upravnog odbora. Pritom, znakovito je da
predsjednik P.E.N.-a informira javnost o stajalištima njegovog
Upravnog odbora u svojoj kolumni u magazinu čiji je vlasnik
predsjednik političke partije koji je trebao biti predmetom P.E.N.-ove
reakcije. Novo pitanje glasi: je li Global glasilo P.E.N.-a ili
Radončićevog SBB-a? Ili, možda, nema razlike između ovog dvoga? Nije
predsjedniku P.E.N.-a dovoljno to što napada mene i sve one koji su
osudili Radončićev šovenski gest, već se obrušava i na medije
propisujući im kriterije prema kojima će djelovati u javnosti. Tu se
Vlaisavljević pridružuje svom poslodavcu. I Radončiću i Vlaisavljeviću
prešlo je u radosnu naviku obrušiti se na medije.
Radončić to, kao političar, čini otvorenim prijetnjama, ucjenama i
najgorim mogućim rječnikom, a Vlaisavljević, kao ideolog,
propisivanjem normativa proizašlih iz njegovih ideologemskih mjerila.
Nisu li ovako žestoko napadali medije jedino ideološki slugerani
vlastodržaca u totalitarnim sistemima i nisu li samo totalitarni
moćnici na ovaj način držali medijima lekcije? Nećemo li od sada uz
teror avazovštine morati podnositi i UGOUMLJE kao nov sistem
ideoloških fantazmi u službi Fahrudina Radončića?“
