Ekran Portal sa stavom
Related Articles
Samir Arnautović
NEPODNOŠLJIVOST GRAĐANSTVA
Neprijateljstvo koje građanstvo izaziva u društvima koja forme života temelje na kolektivitetima jedna je od zajedničkih karakeristika čak i za suprotstavljene društvene formacije. Biti građaninom znači biti legitimnom metom za sve dominantne kolektivitete. Pritom uopće nije važno o kojoj se vrsti kolektiviteta radi, nacionalističkoj, komunističkoj, religijskoj … , sve forme socijalnog kolektiviteta imaju jednog neprijatelja: građanstvo.
Gdje je izvor ovoj vrsti neprijateljstva možemo vidjeti ukoliko se informiramo o tome šta građanstvo u suštini znači, odnosno ukoliko se osvrnemo na temeljno značenje ovog pojma. Od antičkog perioda do danas, građanstvo je označavalo slobodnog pojedinca, koji je u ranijim periodima bio vezan za život u gradovima. U modernom smislu, građanstvo se poistovjećuje sa državljanstvom, što u značenjima pred-modernih društava može biti samo djelimično tačno.
U takvim društvima državljaninom se postaje pripadnošću kolektivitetom. Građaninom nije poželjno biti. Poželjno je, a odatle se želi uspostaviti i kao jedino istinitim, biti pripadnikom kolektiviteta. Svaka vrsta kolektiviteta je legitimna, dok je građanski identitet ne samo nepoželjan, nego se želi predstaviti i jednom vrstom neautentičnosti egzistencije i svojevrsnom egzistencijalnom greškom. Iz toga slijedi da je takva vrsta greške nešto što ne zavređuje jednaka prava i čemu ne treba dati značaj jednake vrijednosti.
Zato se u pred-modernim društvima pojavljuju sa aspekta moderniteta civilizacijski neprihvatljivi prijedlozi da jedan čovjek, kao pripadnik kolektiviteta, u političkom smislu, na jednom području vrijedi više nego isti takav pripadnik kolektiviteta na drugom području. Drugim rječima, civilizacijski nedopustivo diskriminiranje pojedinca, čitaj građanina, u pred-modernoj svijesti ne samo da je dopustivo i poželjno, nego se želi učiniti i zakonski verifikabilnim.
Da se ne radi o pukoj naturalizaciji društvenih odnosa, u kojoj je “normalno“ roditi se kao pripadnik jednog kolektiviteta, odnosno etniciteta, dokazuju esradni znanstvenici, koji svakodnevno uvjeravaju “neuvjerene“ da je pripadnost etnicitetu jedina verifikacija nečije društvene validnosti. Isti ti “znanstvenici“ se predstavljaju “građanskim“ time što često govore u korist etniciteta “u kojem nisu rođeni“. Taj fakat predstavlja istovremeno kvazidokaz i njihovog “građanstva“ i etničke validnosti kao jedinog kriterija društvene vrijednosti.
Ovdje se nalazi epistemološka osnova koja civilizacijski neprihvatljive i politički opasne teze želi učiniti društvenom realnošću i jedinom “ispravnom“, dakle istinitom, slikom stvarnog života. “Granice mog jezika jesu granice moga svijeta“ reči će Ludwig Wittgenstein u svom čuvenom djelu Tractatus logico philosophicus. U značenju pred-modernih političara i estradnih znanstvenika, koji se vole pozivati i na Wittgensteina, to bi značilo: “granice teritorije mog kolektiviteta, jesu granice moga svjeta“.
Slučajna nepripadnost estradnih znanstvenika etničkom kolektivitetu u čije ime govore, ne znači ne pripadnost kolektivitetu. Oni kolektivitetu pripadaju epistemološki, načinom shvatanja i zato su od kolektiviteta i prihvaćeni, a u krajnjem i sami predstavljaju kolektivitet u smislu vrijednosne opredijeljenosti i pripadnosti istini. Zato istovremeno i mogu biti savjetnici i režimski intelektualci u različnim kolektivitetima. Takva konstitucija istinitosti želi se predstaviti kao pomirenje kolektiviteta, nacionalne socijalizacije, sa građanstvom. Ovdje se natiralističko shvatanje društva i društvena aksiologija žele u cjelosti poistovjetiti i predstaviti kao transcendentna, nadnaravna datost! Naravno, ona je suštinski ne samo epistemološki neprihvatljiva, nego i cinično neistinita.
Dokaz te neistinitosti nalazi se u osnovi, polazišnom određenju građanstva – slobodi! U društvenom značenju sloboda je uvijek sloboda pojedinca, sloboda građanina i svaka vrsta kolektivizacije predstavlja sužavanje ili uskraćivanje slobode pojedincu-građaninu! Tu slobodu pojedinac-građanin ispoljava svojim djelovanjem i vlastitim mišljenjem, onim što za kolektivističke političare, kao i za estradne znanstvenike, nikako nije prihvatljivo, čak ni dopustivo tamo gdje je uspostavljena apsolutna društvena vlast kolektivizma.
Zato je građanstvo nepodnošljivo za kolektiviste i estradne znanstvenike. Građanstvo u stvarnosti samo sobom predstavlja negaciju vulgarnog kolektivizma i neciviliziranosti njegovog postvarenja. Kolektivističke formacije stoga građanstvo mogu prihvatiti samo u onoj formi u kojoj se iznevjerava sama suština građanstva, dakle samo u onoj formi koja se predstavlja građanskom, a u stvarnosti to nije. Stoga su potrebni estradni znanstvenici koji su i sami dio kolektiviteta, makar epistemološkog, i koji će, između ostalog, producirati i političare koji će kao građanski dezavuirati građanstvo. Naravno, uprkos tome, građanstvo ostaje ono što jeste i zato je nedopustivo u kolektivističkoj svijesti. Onim što jeste ostaje i pred-moderno društvo, koje svoju sliku dobija u slici Maconda iz Markesovog romana 100 godina samoće.
Tekst objavljen u Dnevnom listu 19. 6. 2017. pod naslovom Estradni
znanstvenici preuzimamo kao kritički komentar aktuelnog stanja u bh
društvu.
