Ekran Portal sa stavom
Related Articles
Gotovo ništa u bosanskohercegovačkom društvu od (na našu veliku nesreću) prvih višestranačkih izbora 1990. nije cjelovito, pa ni proslave praznika koje smo nekada u SFRJ svi slavili, bez obzira na to jesu li se građani BiH osjećali kao pripadnici nekog od današnjih etnija. Valjda im je višeglasje u političkom smislu potpuno opametilo, pa su odjednom (doduše, to odjednom trajalo je nekoliko godina rata i poslije rata, a traje i danas) mnogi u BiH prekinuli slavlja i običaje koja su im itekako bila bitna prije etničke homogenizacije (koju opet neki, nažalost, vide kao jedini izlaz iz trenutačne krize). Amnezija koja je nastupila kod bosanskohercegovačkih (nekadašnjih) građana, stalna je bolest koja prati gotovo svakog stanovnika na ovom prostoru. Zaboraviti praznike na kojima su svi jeli i pili sve i ništa nije bilo problematično, a danas se mnogi slavlja klone kao đavo krsta, dovoljno govori o stanju u kojem se nalaze dijelovi mozga (nekadašnjih) bh građana. Ali, čemu se čuditi, ljudi zaborave da su nekada imali prijatelje s kojima su slavili, jeli, pili, okreću glavu ili ih diskretno izbjegavaju.
Današnje Sarajevo, a i mnogi drugi gradovi u BiH ne pridaju nikakvu pažnju Novoj godini, jer se to u glavama nekih danas počelo smatrati kao praznikom koji oni drugi slave. Zato su gradovi bez okićenih jelki, bez Djeda mraza kojem su se nakada djeca širom SFRJ radovala i čekala kao najvažniju osobu u njihovom životu. Da slučajno nema reklama o Djeda mrazu na hrvatskim i srpskim tv programima, u nekim dijelovima BiH djeca uopće ne bi znala ni da postoji. Jest da odijelo koje danas nosi na reklamama ne liči na ono na koje smo navikli, ali i ovo iz Švedske odgovara vremenu u kojem živimo. Nažalost u mnogim gradovima BiH Djeda mraz je već odavno Crveni šejtan, kako ga je prikazao Boris Dežulović u istoimenoj pripovijeci. Umjesto radosti i poklona Crveni šejtan postao je sinonim za ćafirske praznike, nekako je u identifikacijskom dokumentu dobio značenje kršćanskog, nikako univerzalnog, kakvo i ima širom svijeta.
Inače, ni Nova godina, kao ni mnogi drugi vjerski praznici, o kojima etnički i vjerski orijentirani bh (nekadašnji) građani ništa ne čitaju, naslijeđe je iz vremena kada su se koristili solarni kalendari, s tim da i to može biti problematično jer se ovdje izgleda treba sve ravnati prema lunarnom. Ono u šta danas vjeruju (nekadašnji) bh građani više ima veze sa preuzimanjem iz paganskih vjerovanja i praksi, nego sa nekom autentičnom pričom o bogu, bezgrješnom začeću ili prinošenju žrtve.
Ali, to Sarajevu nije važno. Važno je da će za novogodišnju noć biti zabranjeno točenje alkohola, pa čak i oni koji slave to neće moći zaista slaviti. „Sarajevski berberin“ objasnio je to na svoj način, i to nema nikakve veze sa alkoholom! U normalnim zemljama i gradovima šampanjac je must have u novogodišnjoj noći. Ali, u normalnim. U ovakvim kakva je BiH, priča o Crvenom šejtanu je zapravo eufemistična za oštećeni bosanskohercegovački, odnosno sarajevski um.
