Ekran Portal sa stavom
Related Articles
Na današnji dan (17. 1. 2017.), nakon kratke i teške bolesti, preminuo je akademik Dubravko Lovrenović, izuzetna intelektualna, znanstvena i ljudska ličnost, čijim odlaskom je Bosna i Hercegovina izgubila jednog od svojih najboljih ambasadora, reprezentanata i najkompetentnijeg poznavatelja srednjevijekovne Bosne. Mi sa ponosom ističemo da je Dubravko Lovrenović bio jedan od osnivača našeg portala. U znak sjećanja i zahvalnosti akademiku Lovrenoviću, objavljujemo njegovu kolumnu koju je svojevremeno napisao za Ekran.ba!
ЈОЖА С ОНОГ СВЕТА, JAVLJA TITO S AHIRETA
I POSLIJE TITA – ТИТО
(Povodom 10. травња – Dana U-stavne hrvatske dijaspore u BiH)
“Slava Joži na Visini, i na Zemlji mir ljudima dobre volje”
Drugarice и другови iz Ekran.ba, drage Ekrandžinice i Екранџије,
Ovdje, gdje trenutno boravim, kao jednoj vrsti IKM-a (Isturenog komandnog mjesta), u “Vječnim komunističkim lovištima naroda i narodnosti EsEfErJota”, CeKaEsKaJot u stalnom je zasjedanju, помно analiziramo situaciju na terenu i donosimo odgovarajuće zaključke – za izlazak iz krize.
Vidim da narodi i narodnosti ne samo da nisu jedinstveni, da ne čuvaju bratstvo-jedinstvo kao zjenicu oka svoga, nego i da su se okrenuli jedni protiv drugih što je rezultiralo bratoubilačkim ratom iz kojega su, kao i obično, na svim stranama jedino profitirali raznovrsni psi rata. Ja sam, kao što znate, uvijek upozoravao na latentne opasnosti koje našem samoupravnom socijalizmu i Pokretu nesvrstanih prijete od zavjere međunarodnoga kapitalizma, domaćih izdajnika и анархолиберализма. S tom sam porukom na usnama 4. maja 1980. privremeno napustio Jugoslaviju, ostavljajući vam u amanet tekovine naše Narodnooslobodilačke borbe. Otišao sam tek toliko da provjerim neke naše kadrove koji su se deklarativno zalagali za bratstvo-jedinstvo dok su, s druge strane, potajno nastavili da ruju unutar naših redova kao dio pete kolone. Jedan od takvih naših bivših drugova, nakon što se neko vrijeme kameleonski prilagođavao novim okolnostima nastalim raspadom Jugoslavije, otvoreno je stupio u službu neoliberalnog i etno kapitalizma čime je u mojim očima izgubio zadnji akademski i partijski kredibilitet. Još uvijek nenavedeni etnomutant pridružio se “Crvenim”, pardon “Zelenim Kmerima” u Direktoratu UNISA-Pretisa, koji su na tragu uništenja zadnjeg grama akademizma u toj, nekad časnoj i respektabilnoj, Instituciji pretvorenoj u akademski ЧЕРНОБИЛ.
Izopačivši sve, oni su čak i latinsku mudrost – “Tempora mutantur” – izopačili u “mudrost” skrojenu prema vlastitoj slici svijeta: “Tempora etnomutantur”! Nisu propustili izopačiti ni marketinške poruke neoliberalnog kapitalizma – jedine “religije” za koju oni znaju, jedinog njihovog “Očenaša” i “Bissmille” – pa su od zaglupljujuće рекламе: “Red Bull daje ti krila” napravili svoju kulačko-begovsku parolu: “EtnoPit Bull daje ti sa grila”. I samu ekonomiju oni su pretvorili u etnonomiju.
E, Balkane moj: “Sve je isto, samo Mene nema!”
Ti dokazani plagijatori, zagovornici etnonacionalizma Trećeg Entiteta i lažni redovni profesori Direktorata UNISA-Pretisa, UNIS-ovci i PRETIS-ovci, jedino mogu organizirati “Kviskoteku”: “Neznanje – imanje naše je obrazovanje”. To su akademski Vandali koji Akademiju nauka nastoje pretvoriti u Akademiju Jauka! Njihov životni put i palanačka filosofija mogu se opisati sljedećom krilaticom: “Od AVLIONA do AVIONA”. Oni su našu proletersku krilaticu – “S riječi na DJELA” – pretvorili u vlastitu demagošku bratoubilačku lozinku: “S riječi na NEDJELA”. Oni su, ti domaći izdajnici, umjesto naših tomova sabranih DJELA, štampali biblioteku vlastitih plagijatorskih NEDJELA. Oni su, ликови bez časti i obraza, oličenje антропоморфизма, stvorili svoj vlastiti podzemni svijet параакадемских пацовских канала: СВИЈЕТ IZOPAČENIH “VRIJEDNOSTI”. Oni su, neradnici i хедонисти, umjesto naše parole – “Da nam živi, živi RAD” – uz koju su, svi zbratimljeni narodi Bosne i Hercegovine iz pepela podizali ratom razorenu Jugoslaviju, uvodeći industrijalizaciju i elektrifikaciju, instalirali novu “vrijednost”: “Da vam živi, živi GLAD”. Oni su oličenje katastrofične biblijske prispodobe o SKAKAVCIMA: za njima ostaju pustoš, beznađe, glad, očaj i strah. To su vukovi u jagnjećim kožama, kad se Ja pozivam na Bibliju to znači da su došla Posljednja Vremena: EtnoApokalipsa!
Evolucija unazad, rekao bi Darvin! Pa, čekajte, bogamu, drugarice i drugovi, radi li se ovdje o диверзији усмјереној против еволуције, о projektu pretvaranja хомоsapiensa u етноmajmuna!? Recite onom mome lakeju, onom bedaku, ђенералу Tuđmanu – у Моје вријеме ђенералу, sada hamalu – da mi pod hitno zovne druga Mošu! I Marka! И Бевца! Bogamu!
Vidite, drugarice i drugovi, to je klasičan primjer, taj centar otuđene moći Direktorata UNISA-Pretisa, zloupotrebe vlasti radničke klase i radnih ljudi i građana, vladavine manjine nad većinom. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija ukinula je taj truli kapitalistički monopol i vlast predala u ruke radničke klase o čemu sam na Petom kongresu SKJ rekao: „Mi u Jugoslaviji, na primjer, moramo pokazati da ne može biti manjine i većine. Socijalizam manjinu i većinu odbacuje. On traži ravnopravnost između manjine i većine, a onda nema ni većine ni manjine, nego ima jedan narod, proizvođač, radni čovjek, socijalistički čovjek.“
Otuđeni centri moći издали су ovaj naš, komunistički princip, i zato služe kao primjer ретардације izvornih načela marksizma-lenjinizma. Da tragedija bude veća, radi se o našim dojučerašnjim članovima, čak i kadrovima. Na djelu je idejna diferencijacija: “Revolucija koja teče”.
Drug Miroslav Krleža još je 1979. upozorio:
“Dok je Tito živ, strane vojske neće gaziti po našem tlu, a kasnije će sve to ovisiti o nama samima, o onima koji ostanu, ili koji preuzmu vlast. Kola su, izgleda, krenula nizbrdo. I to poodavno. Tito je star, ali ipak sve to još nekako drži na okupu snagom svoje ličnosti. A što će biti kada on zatvori oči? Kud koji, mili moji! Moguće je da se sve strasti ponovno razbuktaju na ovoj balkanskoj plemenskoj vjetrometini, i da opet izazovu uzajamne makljaže, jer u biti ništa se ovdje nije promijenilo u posljednjih dvije stotine godina. Strasti su samo zapretene porazom nacional-fašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu”.
Usporedite ove Krležine riječi sa zbivanjima u BiH od 1992!
Drugovi i drugarice, situacija je alarmantna, kao što je to bila i uoči Drugog svjetskog rata, kada smo 27. marta 1941. u Beogradu organizirali demonstracije protiv pristupanja Jugoslavije Trojnome paktu, Sjećate se: “Bolje grob, nego rob”! I – pobijedili smo. Nismo pristali na Ropstvo, a sada, kažu, neka (EU)ROPSKA unija prijeti novim oblicima porobljavanja i eksploatacije širokih narodnih masa i proletarijata.
BiH – “kovačnica bratstva-jedinstva”:
Naša prošlost naša je budućnost!
To se naročito odnosi na Bosnu i Hercegovinu koja u žižu zanimanja KaPeJot, nakon idejnih lutanja između 1919. i 1938, dolazi Mojim izborom na dužnost generalnog sekretara KPJ 1936/1937. kada je formulirana partijska platforma o „narodnoj autonomiji Bosne i Hercegovine“. Po svome sadržaju nova na „tržištu“ političkih ideja, platforma o položaju BiH u sklopu Jugoslavije iznesena je najprije decembra 1939. u Trećem otvorenom pismu bosanskohercegovačke studentske omladine – „Protiv rata! Za slobodu, demokratiju i ravnopravnost naroda! Za autonomiju Bosne i Hercegovine“ – zatim u Rezoluciji Pete pokrajinske konferencije KPJ za BiH jula 1940. Zahtjev za uspostavom istorijsko-političkog subjektiviteta BiH sadržan je i u Rezoluciji Pete zemaljske konferencije održane od 19. do 23. oktobra 1940. u Dubravi kod Zagreba. To opredjeljenje, kao podrška jugoslavenskih komunista bosanskohercegovačkim drugovima i drugaricama, iskazano je tako da “narodi Bosne i Hercegovine treba da se sami slobodno opredijele i nađu rješenje za uređenje u tim oblastima”. Ja sam tada naglasio da je Bosna “jedno, zbog vjekovnog zajedničkog života, bez obzira na vjeru”. Iako je sam pojam autonomije ostao podložan različitim tumačenjima, u tom istorijskom trenutku, obilježenom srpsko-hrvatskom izdajničkom (banovinskom) podjelom BiH, narodna autonomija predstavljala je najviši “oblik demokratskog rješenja pitanja političkog položaja Bosne i Hercegovine […] kao zajednički politički program Srba, Hrvata i Muslimana” – novu političku orijentaciju uspostavljenu pod vodstvom KaPeJota, kako to ističe jedan naš kadar-Musliman, pripadnik naše poštene inteligencije.
Osim toga, ovaj koncept autonomije BiH, istaknuvši prvi put stav o Muslimanima kao posebnoj etniji, suštinski se razlikovao od zahtjeva za autonomijom muslimanskih (malo)građanskih i (veliko)begovskih političkih krugova, sadržavajući u sebi i rudimentarne elemente bosanskohercegovačke državnosti. Koliko je to, drugarice i drugovi, koliko svjetlosnih godina, ispred sadašnjega stanja u Bosni i Hercegovini podijeljenoj uzduž etnonacionalnih šavova, osiromašenoj, s prevarenim i opljačkanim radnim ljudima i građanima, u kojoj caruju akademski etnoprimati, antropološki nedovršeni tipovi i ostali mutanti? Koliko ? – toliko koliko sam Ja, trenutno, od vas udaljen u Svojoj nebeskoj galaksiji.
Puno je, na žalost, kvislinga – “Proklet bio izdajica svoje Domovine” – koji su skrenuli s pravoga, tj. Moga puta, ali to ne treba da vas brine. Ne kaže se uzalud: “Ne pada snijeg da pomori svijet, nego da svaka zvjerka pokaže svoj trag”. “Pun je svijet gada, krštena i nekrštena” što bi rekao jedan dobar kadar i književnik. Zato upravo danas treba da se sjetimo našega druga Vlade Šegrta koji je, držeći jedan od svojih vatrenih govora u Mostaru nakon oslobođenja 1945, naglasio: “Hoće da nas dijele, kažu: lijeva obala (Neretve), desna obala – nema toga: Jedna je obala!” Sada su u Mostaru i cijeloj BiH – tri obale! Evo, četiri su godine da drugovi Sejdić i Finci pokušavaju uspostaviti četvrtu “obalu” – “obalu” za sve Bosance i Hercegovce – Jugoslovene – ali im to belosvetski hohštapleri i domaći izdajnici ne dopuštaju. “Kapital” u ruke, drugarice i drugovi, “Kapital”! Naš put se zna: osnivanje Partije, legala-ilegala, sudska presuda: “Priznajem samo sud svoje Partije”, zatvor, UNI Lepoglava i Glavnjača, ustanak, revolucija, Засједање у Столицама, Ужичка Република, Игмански марш, Неретва, Сутјеска, AVNOJ, ZAVNOBiH, AFŽ, SKOJ, NOO, Десант на Дрвар, Сријемски фрoнт, Oslobođenje, OZNA, Rezolucija Informbiroa, samoupravljanje, sindikat, Socijalistički savez radnog naroda… Ustav iz 1974. Titov put – Naš put!
Stolni Goli Otok
Da vam to stanje “triju obala” postane jasnije podsjetit ću vas da se situacija u zapadnoj Hercegovini, katolika-Hrvata što se tiče, počela mijenjati nabolje još nakon Brijunskog plenuma i Mostarskog savjetovanja 1966. To partijsko savjetovanje obilježile su riječi druga Cvijetina Mijatovića-Maje, člana ZAVNOBiH-a, vijećnika AVNOJ-a, člana Predsjedništva SKJ i narodnog heroja: „Slušajući izlaganja diskutanata, i Muslimana, i Hrvata i Srba, samo čujem ‘stanovništvo zapadne Hercegovine’, ‘stanovništvo toga kraja’, ‘narod toga kraja’, a hrvatsko ime kao da se libimo da pomenemo. Nije li tu nešto ostalo nad čim treba da se zamislimo. Ljudi će čitati ovo, objaviće se ovi materijali, ljudi će primjetiti da se pripadnici jednog naroda spominju kao bezimeni element“. Savjetovanje je na površinu iznijelo niz grešaka i nedosljednosti u nacionalnoj politici, „posebno prema hrvatskom narodu“ u BiH. Mijatović, po nacionalnosti Srbin, tu je poraznu istorijsku istinu sažeo u sljedećoj rečenici: „Imali smo jedan period, nažalost i poslije naše revolucije, da je u pojedinim krajevima teško bilo Hrvat biti“.
Bilo (im) je teško, ali ja bih dodao, ni približno onoliko koliko je trebalo biti i koliko su, po svim pedagoškim i andragoškim standardima, zaslužili. Mi smo i inače, jeli, bogamu, oduvijek imali problem s tim katolicima-Hrvatima zapadne Hercegovine i njihovim švercerskim klerikalizmom. Istina, bilo je dobrih hrvatskih kadrova iz slobodarske Tuzle, poput drugova Franje, Zvonka, Andrije i Albina Herljevića koje su, osim Franje, ustaške i četničke bande likvidirale. Njima uz rame stoji Ivan Marković – Irac po kome danas u našoj, crvenoj Tuzli, nosi ime jedna ulica.
Poklonili smo tim, bogamu, zapadnim Hercegovcima povjerenje, dali im šansu za rehabilitaciju, sad međutim vidim da smo (se) predozirali u demokratiji, naročito imajući u vidu onog morona, „Čovječuljka“ iz СОКОЛА, koji se, u „оно вријеме“, mimikrijski potpisivao ћирилицом i deklarirao Југословеном – što je sigurno, sigurno je – a sada nekim kardinalima uručuje biskupske štapove „u ime hrvatskog naroda“ na čijoj krvi i nesreći zida „Dvore Matanove“. Neka, neka zida, nek’ izida – „Da nam živi, živi rad“ – da dođemo na gotovo, da ne moramo angažirati našu građevinsku operativu (ona će nam biti prijeko potrebna u izgradnji i obnovi ratom porušene Jugoslavije). Stambeni Objekt nastao kao odraz njegovog malograđanskog neukusa, skromne površine od nekoliko hiljada (hrv. tisuća) kvadrata, iskorist ćemo kao zgradu u koju ćemo smjestiti Socijalistički savez radnog naroda Bosne i Hercegovine sa drugom Todom Kurtovićem na čelu. Može se iskoristiti i za aktivnosti Sindikata – da: Sindikata – samo da nema etnoprimata.
A on – Čovječuljak – na Golać: go’ ’rvacki kadar na Golaću! Mene što se tiče, neka mu tamo bude: Stolni Goli Otok. Ako baš htjedne, da potvrdim svoju demokratsku suštinu i nutrinu, Stolnicu može uspostaviti i na susjednom sv. Grguru: Stolni sv. Grgur! Do njega je – neka bira, tamo, kao naš nekadašnji kadar iz СОКОЛА, može po vascijeli dan pjevati: „Zovi, samo zovi, svi će СОКОЛОВИ za te život dati“. Meni se čini da bi život radije dao nego pare. On je egzistencijalnu misao: „Memento mori“ – „Sjeti se čovječe da si PRAH i da ćeš se u PRAH pretvoriti“ – preinačio u tajkunsku „mudrost“ paganske vjeroprivrede: „Sjeti se čovječe da si STRAH i da ću te u STRAH pretvoriti.“ Kvislinška tvorevina, HZ HB, puna je STRAHA a nema OZNE ni druga Steve. Istina, ima jedan Tuđmanov paraobavještajni Kerber, neki (hrv. stanoviti) Jovica Puzigaća, zadužen za sluđivanje ionako sluđenih bh. Hrvata, nastoji se ugledati na druga Stevu, ali to je tek trećerazredni županijski karaobavještajni lupež. Ima i svoje doušnike-jatake u UNISU-Pretisu: UNIS-Pretis-OZNA-Dozna-Osveta-Će-Biti-Grozna.
Pa, gledajte drugarice i drugovi, gledajte to licemjerje, taj zapadnohercegovački SISOVAČKI parohijalni ЛАТИНЛУК – baliluk u katoličkoj verziji – da dojučerašnji Čovječuljak – Srbin, čovek i komunista – danas liže katoličke oltare i kardinalima, sa onom Фитмијом iz Livna, predaje pastirske štapove. Taj je, prvih dana nedavnih nemira u BiH, u zapadnom Mostaru dočekao premijera Hrvatske, Zorana Milanovića, i žalio se da mu je najveću duševnu bol nanijelo to što su demonstranti, poznatiji kao protestanti, zapalili Gospinu sliku i Križ!? On je danas prva faca bh. ’Rvata, naroda-dijaspore, žalosnih „artefakata“ degeneriranog pravaško-stadlerovskog srednjovjekovlja. Oni su taoci biblijskoga paradoksa: „Činimo zlo da bude dobro”. Ostaje naša dijagnoza izrečena još davne i slavne 1946. godine: „У раду са хрватским масама партијска организација није показала упорност. Хрвати су у очима наших руководиоца остали и даље усташе, национална група која се непријатељски односи према нашем покрету. Код нас има и шовинистичких гледишта по том питању, а има и бјежања од потешкоћа да се бори за хрватске масе. То је једно од најтежих питања у БиХ. Изоловати католички клер, мачековце од утицаја на хрватске масе то је задатак. Хрватске масе данас преживљавају кризу, кризу у томе што се осећа лутање код њих. На изборима пришли нама, после тога прилазе клеру и томе слично“.
Treba, znači, tom narodu, ponovo pomoći da „ne luta“ da „iziđe iz krize“. Bogamu: kod tih ’Rvata uvijek lutanje i kriza! Identiteta i Entiteta! Pa taj se narod izgubio u vremenu i prostoru poput onog biblijskog lika u utrobi kita! Taj ЧОВЈЕЧУЉАК ima više krivičnih prijava nego što sam ja skupio godina na robiji a, bogamu, proveo sam ih – ihihi! A o tom pre(d)mjeru Hrvatske i njegovoj posjeti zapadnom Mostaru… nekom drugom prilikom. Uglavnom, BiH za hrvatsku politiku ostaje – Tasmanija i Zimbabve, Kostarika i Tanganjika, Somalija i Uganda – i još dalje, i još huđe.
Istina, postoji jedna osnovna (hrv. temeljna) razlika između vas u BiH, i njih u Hrvatskoj. Naime, kako se po svemu može vidjeti, vi ste u BiH riješili najvažnije pitanje – pitanje budućnosti – i to tako da ste budućnost ukinuli, pa samim tim nemate nikakvih briga, recimo, oko planiranja i prve petoljetke. Hrvatska, kao nova članica EU, ima budućnost, oko koje mora brinuti, a koliko sam mogao razumjeti iz razgovora sa radnim ljudima i građanima u Zagrebu: u budućnosti – crno im se piše.
Ohrabrujuće tendencije unutar redova hrvatske dijaspore u BiH
Istina je, međutim i to da, prema pouzdanim izvorima iz redova naših ilegalaca sa terena, u jednom Žepču, bastionu političkog katolicizma i klerohrvatstva, u zadnje vrijeme, nakon što su krišom čuvane i njegovane po kućama i stanovima, čak i po župnim uredima (!), Moje slike s ponosom se pokazuju u javnosti. Još samo čekam da pionirke i pioniri na onom brdu, poviše Žepča, očiste korov i travu kojima su obrasle poruke, 1980. godine u zemlji kamenom „izidane“: „TITO TO SMO SVI MI“; „И ПОСЛИЈЕ ТИТА – ТИТО“.
I nije ta pojava među босанскохерцеговачким katolicima-Hrvatima uzela maha samo u Žepču. Evo, gradonačelnik Sarajeva, Profesor Ivo Komšić, na svojoj je pres konferenciji очитао lekciju eurokapitalistima i stranim porobljivačima. Na toj konferenciji, održanoj povodom Dana Oslobođenja Sarajeva – 6. aprila – drug Komšić je istaknuo da je to Dan kada Sarajevo i cijela zbratimljena Bosna i Hercegovina slave pobjedu nad fašizmom koji je Sarajevo i BiH ponovo napao 1992. godine. U Sarajevu je, kaže drug Komšić, poražen fašizam i to ne uz pomoć Evrope, nego našim vlastitim, narodnooslobodilačkim snagama, uz ogromne ljudske i materijalne gubitke. To Sarajevo, i ta Bosna i Hercegovina, postali su tada dijelom Evrope – antifašističke Evrope – i za to, za taj poduhvat ostvaren nadljudskim naporima, nisu im bili potrebni nikakvi Visoki predstavnici i Eu(Ropski) znanstvenici. A šta je ta ista Evropa, pita se drug Komšić, uradila za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu 1992? Očitu agresiju na državu koju je sama priznala, pretvorila je u humanitarni problem!
(Упозоравали смо и Ми, у Покрету несврстаних, напримјер u Havanskoj deklaraciji iz 1979, da je nužno osigurati nacionalnu neovisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i osiguranje nesvrstanih zemalja u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, apartheida i rasizma, uključujući i cionizam i sve oblike strane agresije, okupacije, dominacije, miješanja i hegemonije, kao i protiv blokovske politike. Pokret se fokusirao na nacionalne borbe za neovisnost, iskorjenjivanje siromaštva, ekonomski razvoj i suprostavljanje kolonijalizmu, imperijalizmu i neokolonijalizmu).
Na tom tragu, istim povodom, istaknuo je drug Komšić, da Evropska Komisija sa sjedištem u Sarajevu, pravi opstrukcije povodom otvaranja Sarajevske Vijećnice ali da će, s Evropskom Komisijom ili bez nje, restaurirana Sarajevska Vijećnica svečano biti otvorena 9. maja 2014. – na Dan pobjede nad fašizmom.
Dobar je kadar naš drug Ivo, dooobar, moramo ga ponovo vratiti u EsKaJot, pardon u SDP BiH. Bilo je tu nekih, više osobnih, nego idejnih lutanja, došlo je vrijeme da se svaka ptica svome jotu vrati! I inače, mi smo iz Kiseljaka код Сарајева regrutirali dobre kadrove, izuzev onoga „kroatokviska“ Jove Svire – Ранковића, koji se, navodno, prijavio da stanuje kod tetke u Mostaru da bi tako, sa narodne grbače, naplatio, navodne, putne troškove kao član Parlamenta BiH. To je onaj što papagajski ponavlja: „Siječanj-Veljača-Ožujak-Travanj – Jovo-Sviro-Баснословић-iz pećine Badanj!“
Hrvatsko pitanje u BiH – питање (do) „Судњег Дана“:
„Благо покварењацима на власти, они ће баштинити Хрватску“
Inače, zbog sve prisutnijih klerikalističkih tendencija i idejnih skretanja, u Kiseljaku ćemo osnovati kršćansku crkvu proroka Simona Kimbangua koja postoji u Demokratskoj Republici Kongo i okuplja oko 10% stanovništva, narode skupine Bantu, među kojima su najveći Luba, Kongo, Mongo i Lunda, a sporazumijevaju se na francuskom i jeziku svahili te tri tzv. nacionalna jezika: lingala kojim se govori u glavnom gradu, kongo i tshiluba. Posebnu pažnju poklonit ćemo etničkoj skupini Pigmeja koja se smatra najstarijim stanovnicima ovog područja. Usprkos njihovim separatističkim, iredentističkim i samoizaolacionističkim tendencijama, prisutnim od pojave političkog katolicizma, tj. hrvatstva, u BiH od konca 19. vijeka, Mi nećemo odustati od naših bh. Hrvata, naprotiv nastojat ćemo ih na ovaj način i na ovim jezicima vratiti na pravi put i uvjeriti u apsurdnost floskule: “Biti Hrvat na bosanski način”. Kao kontrafloskulu lansirat ćemo: “Biti Pigmej na kiseljački način”. Ili: “Biti Pigmej na širokobriješki način”. Može i ova krilatica: “Biti Pigmej na bobanovski način”. Možda dođu tobe, možda, jer svi nama poznati jezici uvjeravanja – osim Golaća – tom su Bantu plemenu ostali nerazumljivi. Ako baš ništa ne donese rezultat oslonit ćemo se na tekovine Ekvadorske kulture, odnosno na Ekvadorsku muziku, kao i na nekoliko čuvenih južnoameričkih pisaca i umetnika Ekvadora. Konačno kao zadnju mjeru – u situaciji bez izlaza – u pomoć ćemo pozvati naše nesvrstane prijatelje iz države Mali, u zapadnoj Africi, budući da je ona bez izlaza na more. Pozvat ćemo se naime na antilogiku, jer je logika (A nije jednako B), kapitulirala kao Kraljevina Jugoslavija u Aprilskome ratu 1941. – za deset dana! O svemu ovom detaljno sam se konsultirao sa drugom Gabrielom Garsijom Markesom, crpeći iz njegovih bogatih iskustava sa sličnim narodima-plemenima.
I, eto, kao za inat, upravo kad sam ponudio kakvo-takvo rješenje za te bh. apostate, te bh. Hrvate, iz njihovog HKD Napredak (koji smo, inače, 1949. opravdano ukinuli), stižu reakcionarni glasovi. Naime, na predstavljanju knjige predsjednika ovog klerikalnog udruženja pod naslovom “Napredak je misija – razgovori” u javnost su odaslane uznemirujuće poruke koje su dodatno narušile ionako labavo bratstvo-jedinstvo naših naroda i narodnosti. Jedan od predstavljača, gradonačelnik Sarajeva, profesor Ivo Komšić, koji inače o knjizi nije rekao ni riječi, pohvalno se izrazio o autoru naglasivši “da je Topić optimist a to znači čovjek koji gaji nadu, svjedočenjem jednog duha koji je kod ljudi najvažniji. Franjo je čovjek koji ne kapitulira. To se ne može naučiti. To je dio njegove strukture. I kad bi ga bacili u zatvor, on bi opet bio optimist i nastavio raditi.” To je sve za uvažavanje, međutim, profesoru i gradonačelniku može se uputiti osnovana primjedba: Naime, kako on unaprijed zna da bi Topić i u zatvoru bio optimist? Ili je, možda, Topić već bio u zatvoru i tamo širio optimizam? Možda Komšić zna a Ja ne znam. Ostaje samo jedan način da se to provjeri.
Drugi predstavljač, profesor Fakulteta političkih nauka iz Sarajeva Senadin Lavić, (i on) predsjednik Bošnjačke zajednice kulture Preporod, u svom je panegirički intoniranom izlaganju istaknuo da “Napredak jeste primarno hrvatski projekt kulture” te da je Topić njegov “suborac na polju kulture u BiH”. Ostavljajući po strani to koliko je na početku 21. vijeka titula profesora FPN kompatibilna s funkcijom predsjednika jednog nacionalnog kulturnog društva, isto tako koliko je pozicija profesora Vrhbosanske teologije i svećenićko zvanje kompatibilno s funkcijom predsjednika Napretka, profesor Lavić (koji također ništa nije rekao o knjizi) iznio je dvije velike povijesne istine. Najprije tu da je Napredak “primarno hrvatski projekt kulture” (što znači da Napredak u BiH jest MISIJA, samo NEMOGUĆA), i drugu o njegovom kolegi-predsjedniku kao “suborcu na polju kulture u BiH”. Pa u tome, drugarice i drugovi, i jest sva tragikomedija sadašnjih nacionalnih kulturnih društava na čijem čelu stoje предсједнички професори или професорски предсједници topići i lavići: oni su kulturu zaista pretvorili u “bojno polje suboraca”. Takvih idejnih skretanja u EsEfErJotu nije bilo. Nikad! A, pravo govoreći, nije ih ni moglo biti jer smo ovakva natražnjačka Društva – ukinuli. Poznata je naša parola: “Umjetnost narodu”. Bez posrednika, bez suboraca – neposredna samoupravna demokratija i diktatura proletarijata!
Treći predstavljač, profesor emeritus Katoličkog bogoslovnog fakulteta prof. dr. msgr. Mato Zovkić (koji također nije govorio o knjizi) podsjetio je prisutne, a i šire, na pitanje što ga je dr. Topiću, godine 2008, u televizijskoj emisiji „Nedjeljom u 2“ postavio novinar HTV-a Aleksandar Stanković: „Je li teško biti svećenik uključivši i celibat?“ Profesor je odgovorio: „Lijepo je biti svećenik. Mi smo sinovi svog naroda a volimo i druge ljude. Za mene je to lijep i težak poziv“. Nakon dileme vezane za Topićev optimizam u zatvoru, msg. Zovkić, odnosno Stanković, otvorio je novu dilemu o predsjednikovom “izdržavanju” celibata. Naime, na pitanje o celibatu, uvaženi predsjednik nije odgovorio, tako da ostaje jedino da se nagađa. Nešto mislim: u Moje vrijeme moglo je biti samo nepostavljenih pitanja, ali uskraćenih odgovora nije – nikako! Zato nam je i bilo tako dobro!
Treću dilemu ostavio je sam predsjednik svojom izjavom: “Osobno smatram da nije dobro da se svećenici bave politikom, jer imamo pored svećeničkog posla mnogo mogućnosti da se bavimo karitativnim i drugim stvarima“. Ovdje sam, blago rečeno, ostao zbunjen, budući da je u izjavi za Federalnu TV profesor Komšić rekao da se Topić (tokom rata) “morao baviti politikom”. E, sad, ako, prema riječima samoga Topića, “nije dobro da se svećenici bave politikom” zašto se on (ipak) bavio tom rabotom? Da li se takva djelatnost uračunava u lake ili teške, smrtne grijehe? I – da li se još uvijek bavi? Ako se bavi, da li je to zato što “mora” ili je to ’nako, po navici i u slobodno vrijeme, između jutarnje i večernje mise? I šta o tome, o tom “polju” bojnom, misli profesor-предсједник Lavić?
Konačno: još 2008. godine postavio je predsjednik Topić u “Katoličkom tjedniku” jedno, za sudbinu bh. Hrvata, ključno pitanje: “Što će nam katedrala ako će biti prazna?” Čudio sam se tad, i sad se čudim, jer odgovor na postavljeno pitanje – ZNA SE! Naime, katedrala će biti prazna u prvom redu zbog “upražnjavanja” hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini opisanog Napretkovom floskulom: “Biti Hrvat na bosanski način”. Dakle, nije sporno, mislim to, “Biti… na… način”, samo što pri tom katedrala ne može biti puna nego – prazna. Не може се, наиме, истовремено бити бх. Хрват “од стољећа седмог” и имати пуну катедралу. Naime, katedralu su 1889. podigli “katolici Bošnjaci grada Sarajeva” kako to piše na jednom od njezinih vitraila. Nisu je podigli “Hrvati… na bosanski način”. Nisu također, inače bi pisalo, nisu katedralu podigli ни “Бошњаци на хрватски начин”. Treba, ako se već ide u katedralu, ponešto i pročitati, bile bi ствари jasnije… a katedrala ne bi bila prazna. Ili, da bi se bilo “na način”, brisati postojeće i ispisati moralno-politički podobne nacionalne odrednice na vitrailima sarajevske katedrale. Да не буде дилеме: (Даровали) “католици Хрвати града Сарајева”.
Uvijek ima rješenjе: Vuci siti, ovce bleje!
Jedno međutim, uza sve dileme i otvorena pitanja, znam sigurno. Dan nakon predstavljanja knjige, o kojoj niko od predstavljača nije govorio, susreo sam jednog starog poznanika, није невжано у овом контексту: католика-Хрвата. Komentirajući sam “Event” (hrv. domjenak) čovjek se pitao: “Kako onako mogu lagati u lice?” Ne znam, kažem: pitaj “njih”, oni to najbolje znaju. Samo, pazi da te ne slažu.
Još se aplauzi vezani za promociju ove knjige (100 “razgovora”?!) nisu stišali, još se nisu ugasila svjetla na pozornici niti su bile isključene tv kamere i mikrofoni, a predstavnici “iz reda” bh. Hrvata napravili su još jedan, što bi rekao uvaženi prorektor Vlaisavljević, skandalozan potez. Dok se predsjednik Napretka odmarao od iscrpljujućih aplauza, čestitki, e-mailova i telegrama podrške који су стизали из Напреткових подружница са терена, na scenu je stupio kardinal vrhbosanski, uzoriti Vinko Puljić. On se nije zadovoljio skromnom dvoranom na Vrhbosanskoj teologiji nego je potegao čak do Jeruzalema da bi tamo – u Getsemanskom vrtu – zajedno sa kustodom Franjevačke kustodije Svete zemlje, p. Pierbattistom Pizziballa, 29. ožujka (hrv. травња) otkrio, kako navodi Katolička tiskovna agencija, “spomen ploču Hrvatima iz Bosne i Hercegovine: Pavlu, Jakovu i Antunu Brankoviću.” Oni su, каже ova Agencija (“за истраге и заштиту”), prije “333 godine… od tadašnjih turskih muslimanskih vlasnika otkupili ovo za kršćane sveto mjesto i povjerili ga franjevcima u Svetoj zemlji.”
Kardinal Puljić je u propovijedi naglasio kako ova ploča govori o važnosti čuvanja korijena: “Ovo je hodočašće s nakanom, da bismo sačuvali pamćenje i svoje korijenje. Ovdje se osjećamo kao kod kuće, na ovoj zemlji, ali i u zajedničkoj povijesti.” Primijetio je da nam kreatori povijesti žele izbrisati pamćenje: “Ovo nije politički čin, nego vjerski i vjernički. Blaženi papa Pavao VI. rekao je da vjera, ako ne izgrađuje kulturu, nije vjera. I mi želimo čuvati i pamtiti našu baštinu, te je prenijeti našim pokoljenjima.”
Otkrivanje spomen ploče braći Branković bilo je na ulazu u Getsemanski vrt, što će sada vidjeti svi koji hodočaste na ovo mjesto. Na ploči je napisan tekst na tri jezika: latinski, hrvatski i engleski, da “Hrvati Pavao, Antun i Jakov, kršćani iz Sarajeva, vitezovi Svetog groba Jeruzalemskog, godine Gospodnje 1681. kupiše Getsemanski vrt i darovaše ga franjevcima.” Ugovor o kupnji i predaji potpisan je 12. svibnja 1681. godine.
Predsjednik Federacije BiH Živko B(l)udimir istaknuo je: “Baš zato što u sebi nosimo nasljedstvo ljubavi, ne trebamo se bojati. Bit će Bosne dok u nama kuca srce milosrđa, bit će Hercegovine dok u nama teče snaga skrušenosti.” Izrazio je i nadu da će priča o braći Branković ovih dana “jače odjeknuti u našoj maloj zemlji, jer velika je to priča. Veza hrvatskog naroda, ali i cijele Bosne i Hercegovine, sa Svetom zemljom, osnažila je zahvaljujući braći Branković. Njihov čin nam potvrđuje kako ne postoji veća radost od davanja i veća snaga od vjerovanja.”
“A imena braće Branković, Hrvata iz današnjeg Sarajeva” – navodi Agencija – “od sada ostaju trajno zapisana uz Crkvu svih naroda koju su gradile sve kršćanske nacije svijeta prije punih 90 godina.”
Tako je rečeno, tako zapisano.
A kako je stvarno bilo?
Sve je ovo tako lijepo, tako dirljivo, hrvatske i katoličke suze same se kotrljaju niz (hrvatske i katoličke) konstitutivne obraze… samo ima nekoliko “slovnih” (hrv. tiskarskih) grešaka. Najprije (hrv. ponajprije), primarno se ne radi o Brankovićima, nego Brajkovićima, ljudi “ni pod razno” nisu bili Hrvati nego Bošnjaci, bosansko katoličko poslovno građanstvo koje je u sklopu Osmanskoga carstva i franjevačke provincije Bosne Srebrene razvilo transbalkanske poslovne veze i steklo basnoslovno bogatstvo zbog kojeg ih Srećko M. Džaja uspoređuje s “Budenbrokovima”.
Ukratko: Na pozornici bosanske katoličke povijesti druge polovice XVII. st. zapaženu ulogu igraju Brajkovići. Nikola Brajković bio je franjevački provincijal a oko 1650. Rimska kurija dodijelila je Augustinu Stjepanoviću (vjerojatno iz porodice Brnjakovića) zvučni naslov: primus consiliarius Regni Bosnae. Godine 1681. otkupili su Brajkovići Getsemanski vrt i poklonili ga franjevcima. Napustivši Bosnu nastanili su se u Beču promijenivši porodično prezime u Branković. Car Leopold I. dodijelio im je 1688. grofovsku titulu. Kao titularni grofovi od Jajca bosanski Brankovići madžarizirali su se u XVIII. stoljeću.
Dakle, oni koji su postavili spomen-poloču u Getsemaniju, preferiraju bečko prezime Branković, a ne izvorno bosansko prezime: Brajković. Radi se, zapravo, o klasičnom primjeru “izmještenog identiteta”, “izmještene svijesti” a to je već više pitanje za Freuda nego za sjednicu Politbiroa CeKaEsKaJot.
Zašto kardinalu Puljiću, franjevačkom provincijalu Gavranu, predsjedniku Federacije BiH Budimiru i иној gospodi-Hrvatima koja se poziva na povijest treba iskrivljena (iznuđena) slika te iste povijesti? U pitanju mogu biti samo dvije mogućnosti: ili su ovi ljudi “iz reda” elementarno neinformirani (hrv. nepismeni), ili lažu i sebe i druge. Pravi odgovor, sasvim sigurno, znaju samo oni, ali im ne treba vjerovati и кад говоре истину.
Isto tako, treba ostaviti prostor za uvaženog проректора Vlaisavljevića koji 24 sata dnevno stražari na liniji (hrv. bojišnici) ljudskih prava, ako bi, što bože zakloni, neko sutra skinuo spomen-ploču i time u stanje ugrozbe doveo kardinala Puljića i predsjednika B(l)udimira. Tada bi gorenavedeni rekao da ga je “stid” takvog (hrv. takovog) Getsemanskog vrta iz kojeg, jelte, neke konspirativne sile – odakle ako ne iz проректорског Sarajeva – nastoje deložirati Brajkoviće (hrv. Brankoviće), i sukladno (hrv. susljedno) tome uzoritog kardinala Puljića.
Time se ni izdaleka ne iscrpljuju primjeri koji crkvenu i političku elitu (hrv. feudalnu oligarhiju) bh. Hrvata predstavljaju uglavnom kao – бесловесну (hrv. bedastu). Pa, zamislite drugarice i drugovi, zamislite to da i danas, tri stotine i trideset godina kasnije, ti Латини političkoga katolicizma imaju potrebu nacionalno “osvijestiti” naše Бошњаке Брајковиће, pardon Brankoviće, što nije sukladno ЕУ(ропској) димензији tisućljetne hrvatske kulture! Odakle, drugarice i drugovi, ta bolesna potreba za kroatizacijom mrtvih? Mislim da bi odgovor, osim kod Fromma i Freuda, trebalo potražiti u Balkanskom astro centru! Srećom, tamo, poput uvaženog prorektora Vlaisavljevića, rade non-stop (hrv. 24 sata dnevno).
Situacija s tim zabludjelim plemenom bh. Hrvata inače poprima zabrinjavajuće dimenzije. Povodom odluke Gradskog vijeća Sarajeva da se zagrebačkom gradonačelniku Bandiću oduzme, tek dodijeljeni, status počasnog građanina Sarajeva, (doživotni) predsjednik Napretka, prof. dr. sc. msgr. Franjo Topić Bandiću je dodijelio plaketu “Doživotni član” Napretka. Jedan doživotni – drugom doživotnom. Međutim, otvara se sljedeće pitanje: Šta ako se desi da Bandić, gluho bilo, umre, kakav će tada imati status u Napretku? Jer, Bandić je još za živa hadžije (hrv. тијеком života) ostvario prestižni status sveca HKD Napredak čime, slijedom te logike, članom ostaje i post mortem. Samo, ne znam kako bi tada plaćao članarinu!?
Inače, među gomilom nesuvislosti što ih je prilikom posjete Sarajevu, okružen velikim (s)misliocima hrvatstva poput “doživotnog” Miroslava Ćire Blaževića, Bandić izvalio, jedna može ponijeti epitet šampiona. Kaže “doživotni” Bandić: “Danas imam ’pretrpan‘ dan… Doći u Rim, ne vidjet Papu, to je isto kao da niste bili u Rimu. Doći u Sarajevo, a ne vidjeti kardinala Puljića isto ne bi bilo dobro, pa onda ne otići u Napredak ne bi bilo dobro, pa onda ne otići u Bošnjački institut ne bi bilo dobro, pa ne otići kod muftije Sarajevskog ne bi bilo dobro. I na koncu ćemo odraditi taj formalni, službeni dio da prisustvujemo svečanoj sjednici Gradskog vijeća – kazao je Bandić.”
Pa bogamu, taj doživotni svetac i “miracleworking” (hrv. čudotvorac) Napretkova klerikalnog hrvatstva još uvijek ne zna, nije čuo, u kuloarima, na Jelačić-placu, u Remetincu, na Pantovčaku, u Velikom Trgovišću, na Medved gradu – oltaru Domovine, da u Sarajevu nema muftije (on je, Бандићу, u Zagrebu), nego da je tu reis-ul-ulema, efendija Kavazović. Uostalom, šta i Ja tu sitničarim: Brајkovići – Бранковићи, Bošnjaci – Hrvati, muftija-reis – kakva je razlika? S tim i bez toga, Ja sam načelno zabrinut za sudbinu bh. Hrvata, zatim i Hrvata u matičnoj domovini, naravno i šire. Nedavno sam čuo prognozu da će 2076. godine u EУ biti tek oko 5% Evropljana – ostalo Azijati. To mi i ne bi predstavljalo neki problem, da se jedan od diskutanata nije javio sa sljedećim pitanjem: “Pa ljudi моји, koliko će tada biti Hrvata?” Drugi mu šeret odgovori: “Kako, koliko? Pa Zna se: 95%.” Jedino nije odgovorio na pitanje: u Hrvatskoj, BiH ili Evropi? Ovakve demografske prognoze ipak nagovještavaju da će sarajevska katedrala biti puna – Azijata.
“Činjenica jest” – kaže predsjednik i profesor Topić u Večernjem listu, petak, 26. srpnja 2013. – “da su Hrvati izvan domovine dali nemjerljiv doprinos stvaranju Republike Hrvatske”. Dakle, u pravu je predsjednik i profesor Lavić kada govori o Napretkovom “primarno hrvatskom konceptu kulture”, jedini problem koji se u tom “konceptu” javlja jest taj što mu je “domovina” u Hrvatskoj. Istina je i to: Ja sam zakeralo, postavljam svakakva domovinska pitanja o “stvaranju” (hrv. Postanku) Hrvatske.
Uostalom, s tim završavam ovaj dio obraćanja. Naš dobar čovek, kadar и komunista, dr. Ivan Markešić, nedavno je dao odgovor na sva dosadašnja, sadašnja i buduća “hrvatska pitanja” “Postanka”. On glasi: “Blago pokvarenjacima na vlasti, oni će baštiniti Hrvatsku!” Vječnu i zavjetnu, kopnenu i ja(d)ransku, slavonsku i dalmatinsku, zagorsku i prigorsku, županijsku i konavosku, истарску и дубровачку, реметинечку и реметилачку… подесну за акцију спасилачку, ne brinite, kršćanske sestre Hrvatice i kršćanska braćo Hrvati, sva su vaša dobra u našim rukama. Ili, što bi rekao drug Markešić: “Dok je nas pokvarenjaka bit će i Croatiae”. Amen!
Међу Бошњацима и мени, још увијек дражим, Бошњакињама
Без обзира на тужну истину изречену нa уста једног припитог лингвистичког католика-’Рвата, иначе тренутно на привременом раду у Бечу, да су “Бошњаци идиоти”, situacija kod naših muslimana-Bošnjaka, mislim kadrovska, odvijek je, u odnosu na katolike-Hrvate bila neusporedivo bolja. Tu smo imali provjerenih kadrova, počevši od Alije Alijagića, Fadila Jahića – Španca i Envera Redžića, do drugova Alije Sirotanovića, Džemala Bijedića, Hasana Grabčanovića, Munira Mesihovića, Arifa Tanovića, Raifa Dizdarevića, Hamdije Pozderca, Nijaza Durakovića i Muhameda Bešića. Za razliku od katolika-Hrvata, jednog u suštini patrijarhalno-ruralnoga sloja, među našim muslimanima-Bošnjacima, kao urbanoj populaciji, socijaldemokratske ideje pustile su dubok korijen.
Eto, tako, neki dan, šetam Baš-Čaršijom, naravno zamaskiran iz, shvatit ćete, opravdanih razloga, jer čas moga Povratka još uvijek nije kucnuo. Slušam, pri tome, kako se naši radni ljudi i građani, šale sa nekim Kebom, potpredsjednikom neke, navodne, takozvane, samozvane, i kakojošzvane (?) Federacije BiH, koji je, zamaskiran, nedavno viđen i identificiran na ulicama Sarajeva. Mislim ovako: pa kakva je to narodna vlast koja pred narodom mora skrivati властито лице? Toga nije bilo u Moje vrijeme, tih natražnjačkih i anarholiberalnih pojava. Također, postojala je samo EsEfErJot, sa sjedištem u Beogradu, a pjevalo se: „Jajce grade to je tvoja dika, u tebi se rodi Republika“.
Pa, bogamu, je li uopšte moguće zamisliti da se pjeva: „Jajce grade to je tvoja dika, u tebi se rodi Federacija BiH.“ Ne rimuje se, ni pjesnički, ni politički. Ili, recimo: „Jajce grade to je tvoja dika, u tebi se rodi Republika Srpska“. Hajdemo i ovako: „Jajce grade to je tvoja dika, u tebi se rodi Hrvatski Stolni Grad Mostar“. (O)krenimo i na ovu stranu: „Jajce grade to je tvoja dika, u tebi se rodi Hercegovačko-neretvanska županija“. Probao sam, drugarice i drugovi, sve moguće kombinacije: ni jedna se ne rimuje sa садашнјом етнодекаденцијом. Pokušao sam u igru uvesti i neke inozemne lokacije, na primjer: „Dayton grade to je tvoja dika, u tebi se rodi Federacija BiH i Republika Srpska.“ Opet – ne ide. Imaju dvije kombinacije gdje se riječi rimuju, ali obje izražavaju neokolonijalni odnos prema SR BiH. Jedna je: „Jajce grade ti i tvoja CIA, bošnjačko-hrvatska tu se rodi Federacija.“ Još ova: „Jajce grade dika ti je mrska, u tebi se rodi Republika Srpska.“ Da skratim: malo sim, malo tam, oduzmi, saberi – ostaju naše „Jajce“, naša „dika“, naša „Republika“. I naš – „Vodopad“.
Šetam tako Šeherom kad – gle čuda! Neki drug izložio na samoj tramvajskoj stanici Baš-Čaršija razne stvari – od igle do lokomotive – među njima i: tri Moje slike. Pitam ga, je li, bogamu, druže, pošto ti je jedna ova Brozova slika? Kaže, inače 50, ali za to što si me oslovio s „druže“ za Tebe 40 km – nekih konvertibilnih maraka, ja mislio kilometara?! Pitam: „Kakve su ti to, bogamu, konvertibilne marke, u Moje, pardon, u vrijeme Jugoslavije bili su dinari, dobro pamtim sliku Svoju na novčanici od 5000 dinara“. „E, moj druže, ništa me ne pitaj“, kaže drug prodavac, „dok je bio Tito i valjalo je – svima, sad došli ovi неолиберално-капиталистички Hahari, gladno u očima, nezasito – ja na to dodam: „Živio nam maršal Tito“. Tako je, kaže drug Dževad, kasnije se predstavio, Živio nam maršal Tito – dovijeka. „Za peškeš“ – uskače Dževad – evo Ti novčanica od 5000 dinara, za uspomenu, serijski broj: CE 9620814. Srce mi se ogrijalo na onoj baklji sastavljenoj od šest buktinja – šest Republika, šest kćeri Mojih.
Uzeh sliku Svoju pod ruku, zahvalih se drugu Dževadu i nastavih šetnju slobodarskim Sarajevom.
Šetam tako (i dalje) Ferhadijom, nekad je to bila ulica narodnog heroja Vase Miskina – Crnog, sliku Svoju, diskretno, ali ipak dovoljno, isturio ispred Sebe, gledaju me Bošnjaci i meni još uvijek draže Bošnjakinje, vidim drago im, oči im se cakle i smiju, smijati se naglas ne smiju. Naiđe neki drug, kaže ja sam Mustafa, gdje si kupio sliku da i ja sebi jednu zbavim? I tako, krenu razgovor. Kaže Mustafa, bio sam milicajac od 1975. Godine 1992. postao sam policajac, obezbjeđivao sam Predsjedništvo, bilo je i Srba, i Hrvata, i Jevreja, i Roma… чега се све нисам nagledao. Sad, nakon svega, mogu reći: „Tito je bio i musliman, i pravoslavac i katolik – sve u jedno.“ Da ovo komentiram bilo bi nepristojno!
I još samo jedna karakteristična sličica iz moje sarajevske post mortem epizode. Odem natočiti gorivo, bio sam na rezervi pa svratih na prvu benzinsku pumpu (hrv. crpku): Energopetrol. Kažem – toči do vrha. Dok je drug završavao točenje odem da platim. Kad, tamo, za pultom, jedna, onako, kako da kažem, bogamu, prelijepa Bošnjakinja, plavuša, moja slaba tačka (hrv. točka) – na akreditaciji piše: Amela. Kažem: „Drugarice Amela, vi ste mladi pa se vjerovatno ne sjećate Titinog vakta, kada smo se svi oslovljavali sa drugarice i drugovi“. Ona će: „Ne pamtim, ali znam iz priča svojih roditelja, voljela bih da to vrijeme ponovo dođe.“ Probudi se u meni moj, dobro poznati, paternalistički odnos prema Bosni, zagrlim i poljubim drugaricu Amelu, na koncu napravim fotku… drugarice Amele (molim za diskreciju: o ovome ništa ne govoriti Jovanki, znate kako je). Nakon što su je svi izdali, da joj se više ne pristaje na muku.
Još sam pri tome čuo, pričaju drugovi na toj pumpi (hrv. već znate) da je neki Vuk Branković, navodno, tu našu nekad perspektivnu firmu izručio interesima kapitalističkih kompanija: INA-MOL. Pa ti su Brankovići, čast izuzecima (hrv. iznimkama), još od Kosova 1389. poznati kao izdajnici. Njima ćemo suditi: „U IME NARODA“. Sada, kažu: „NAROD ZNA“, a nikad nije živio u većem neznanju. U moje vrijeme, Narod nije znao, ali je dobro živio, obrazovao se, bio slobodan i putovao svijetom! Razlika je, što bi rekao, Ogulin Čulibrk – Oglo – drrrrrrrrrrastićna!
Za Srbe – moju rak-ranu – ovaj put me ne pitajte. Ništa. Koliko smo samo dobrih kadrova imali u tom narodu, od popa Zečevića do prote Milana Ilića – moooooore kadrova. Zabludjeli su, sinovi grešni, zabludjeli, kao i drugi poludjeli. Možda i na njih primijenimo recept Demokratske Republike Kongo! Ili Republike Mali!
Svoje putešestvije iz Sarajeva nastavio sam u Hrvatskoj – u Zagrebu. O tome, nekom drugom prilikom.
Закључци, operativne смјернице – директиве
Drugarice i drugovi iz Ekran.ba,
U attachmentu vam šaljem zaključke sa upravo završenog Plenuma CK SKJ, za sad samo za Vašu upotrebu: STROGO POVJERLJIVO! Osim najužeg partijskog rukovodstva – drugova: Bevca, Đide, Marka, Moše, Maje, Lole, Mrkog, Krcuna, Rudija, Roćka, Billa, Crnog, Šiše, Čiče Šumadijskog, Irca, Sirogojna, Tihog, Labuda, Pinkija, Krntije, Pere Posavskog, Vece, Španca, Adolfa, Uče, kao i ostalih naših kadrova prokušanih u ilegali i Narodnooslobodilačkoj borbi – u svojstvu promatrača, bio je prisutan i Bog (naravno, ako postoji?) kao i pojedini Njegovi Poslanici, sa mnom na čelu. Neki su se Poslanici posebno istaknuli svojim konstruktivnim prilozima u multilateralno-unilateralnoj diskusiji intoniranoj u duhu prokušanih vrijednosti bratstva-jedinstva, posebno Drugovi: Mojsije, Ezra, Nehemija, Sirah, Izaija, Jeremija, Ezekijel, Propovjednik, Ilija, Ivan Krstitelj – komunisti i marksisti prije komunizma i marksizma. Naročito me se dojmila diskusija druga Siraha, koji je između ostalog naglasio:
“Dvoje rastužuje srce moje,
a zbog trećeg gnjev me hvata:
kad ratnik stàri u bijedi,
kad se preziru ljudi umni,
kad se neko od pravednosti vraća grijehu –
za takvog je Gospod mač spremio.”
Kao dobar kadar, komunist i marksist, nagovijestio je drug Sirah, proročanki nagovijestio, pojavu UNISA-Pretisa jer se sve ove kvalifikacije odnose upravo na tu paraakademsku, неолиберално-капиталистичку bratiju.
Dakle, drugovi i drugarice, pardon: drugarice i drugovi (genderli-demagoško OKO CKD motri na nas!): “Što je više kleveta i laži, Sam sam Sebi miliji i draži”. “Mač”, postrevolucionarni teror, tj. Goli otok, kao što se može vidjeti iz priloženog, autoriziranog teksta druga Siraha, nisam smislio ni izmislio Ja, kako Mi još uvijek imputiraju bedaki, naročito iz klerofašističko-zapadnohercegovačkih SIS-ovačkih tajkunskih krugova (Pakla), nego sami Bog koji Mi je, bogamu, na neodređeno vrijeme, u demokratskoj proceduri predao mandat čime sam cijelu stvar, tj. pravednu kaznu nad onima koji su se “od pravednosti vratili grijehu”, preuzeo u Svoje bravarske, proleterske i revolucionarne ruke. Usput: dok je Bravar bio na čelu naroda i narodnosti sva su im vrata u Svijetu bila širom otvorena, ode Bravar, zabraviše se sva vrata. Narodi i narodnosti postadoše bravi – moneta za potkusirivanje u igrama bez granica belosvetskih hohštplera koji su, inače, u moje vrijeme, bili manji od makova zrna i stjerani i mišje rupe.
Možete li ovo zamisliti: onaj moj potrčko, bečki konjušar, Tuđman, iskoristio je samo jedan trenutak nepažnje kad sam mu dozvolio da mi se približi i, onako latinski i snishodljivo, upita me: “Druže Stari, referiraš se na druga Siraha a on, ipak, pripada Starome Zavjetu. Novi Zavjet napustio je starozavjetni princip: Oko za oko, zub za zub.” U sebi sam planuo gnjevom pravednika, ali sam mu mirno odgovorio: “Za vas, izdajnike, nema Novog Zavjeta. Za vas ima samo Novog Sovjeta. Uostalom, zar ti to nije jasno već iz moga kodnoga imena – Stari.” Ništa njemu nije jasno, zato i jest tamo gdje mu je mjesto: u devetom krugu Danteova Pakla čiji se kapaciteti stalno proširuju, odakle povremeno izlazi kada Meni treba izglancati čizme, ispeglati košulju, nabaviti Čivasa i Kube, kulen… i neki sitni provijant. Sitni provijant – krupni denuncijant!
Toga u Pokretu nestvrstanih nije bilo – nikad. Kako da se, u ovom trenutku, sa suzom u zjenici oka svoga, ne sjetim naših drugarica i drugova iz Pokreta nesvrstanih, kada sam bio neformalni šef pola Planete: drugaricâ Indire Gandi i Sirimavo Bandaranaike, pukovnikâ Moamera el Gadafija i Gamala Abdela Nasera, drugova: Rajiva Gandija, Sukarna, Suharta i Džavaharlal Nehrua, cara etiopskog, onog pravoslavca, kako li se zvaše, bogamu (?), a da (!), Haile Selasija, zatim drugova Mengistu Haile Mariama, Utoni Nujomaja, Patricea Lumumbe, Mobutu Sese Sekoa, Laurenta Desire Kabila, Sadama Huseina, Ayatollaha Seyyeda Ali Khameneija, Roberta Mugabea, Sekuturea, U Tanta, Kwame Nkrumaha, Fidela i Raula Castra, Kennetha Khaunde, Abebe Bikile, Houaria Boumédiennea, Ramzya Ezzeldina Ramzya, Ho Ši Mina, Zhou Enlaia, Deng Xiaopinga, Ajuba Kana, Zulfikara Ali Butoa, Zia-ul-Haka, Perveza Mušarafa, Zafarula Kan Džamalije, Arhiepiskopa Makariosa, Ahmeda Ben Bele, Williama Gopallawe, Juniusa Richarda Jayawardenea, Ernesta Sampera Pizana, Andresa Pastrana Arangoa, Nelsona Mandele, Lucia Gutierreza, Thaboa Mbekija, Tun Mahathir bin Muhammada, Datuk Seri Abdullah Ahmad Badawija, Hosni Mubaraka, Mohamed Husseina Tantawija, Mahmouda Ahamadinedžada, Hassana Rouhanija, Alejandra Toleda,… ko bi nabrojao sva ta slavna imena ispisana na svijetlim stranicama istorije marksizma i lenjinizma 20. vijeka.
Dozvolite mi ipak, drugarice i drugovi, da izdvojim jedno ime – ime druga U Tanta, generalnog sekretara Ujedinjenih Nacija – kojemu je, prilikom obraćanja u UN, u Njuroku 29. februara 1972, drug Šri Činmoj, uputio sljedeće, birane riječi:
Šri Činmoj U Tantu
“Osmeh Božanstva i Plač Čovečanstva”
“U Tante, U Tante,
Mi volimo tvoju dušu tišine,
Voleli smo tvoje samilosno srce.
Tvoja igra svetskog sklada
Suprotstavila se strelama neznanja.
Vrhunski kormilaru Ujedinjanih nacija,
Ti si sanjao san o savršenstvu.”
“U Tantov život poniznosti potekao je od njegovog plemenitog srca. Njegovo plemenito srce poteklo je od neuporedive božanstvenosti njegove duše. U unutrašnjem svetu, on je bio Obećanje Boga, Božije Obećanje spoljašnjem svetu. U spoljašnjem svetu on je bio pouzdanje čoveka, pouzdanje čoveka da će postati posvećeni instrument unutrašnjeg sveta.”
“Jednostavnost beše U Tantov život.
Iskrenost beše U Tantov um.
Čistota beše U Tantovo srce.
Njegov pristup beše pristup
Vedrog i prosvetljenog dostojanstva.”
Sada bi ovi iz Direktorata UNISA-Pretisa, umjesto U Tanta, čovjeka posvećenoga Bogu, Duhu i Istini, postavili, na svoju sliku skrojenog: U Mutanta!
Vaša tragedija, tamo Dole, vaša je Ludost, samoskrivljena Malodobnost, to je vaš STRAH od vlastite sjene, što se sve ogleda u tome da ste olako i diletantski prokockali golemi politički ugled što ga je Nesvrstana Jugoslavija uživala u vascelome ЧОВЕЧАНСТВУ. To je najbolje pokazala Moja sahrana koja je, богаму, oko Moga odra okupila sve svjetske čimbenike i državnike: Istok i Zapad, Sjever i Jug, NATO i Varšavski pakt, UN i CNN, BBC i NBC, The New York Times i Guardian, Правду и Политику, Delo i Počelo, Corriere della Sera i Gamal Abdel Nasera, Male novine i Zdravopodmladak, Veselu Svesku i Zadrugar, Oslobođenje i Vjesnik, komuniste i kapitaliste, kolumniste i neokomuniste, razvijene i nerazvijene, crnce i bijelce, lijeve i desne, monarhiste i anarhiste, liberale i konzervativce, demokrate i republikance, pismejkere i tabutmejkere, vjernike i ateiste, svrstane i nesvrstane, mlade i stare, pionire i penzionere, rudare i grobare, poštenu i nepoštenu inteligenciju. Zato, stavljajući moratorij na demokratiju koja za vas definitivno nije, jedan se od naših zaključaka odnosio na to da će, u predstojećoj Narodnooslobodilačkoj borbi, drug sv. Ilija, poznatiji pod kodnim imenom Gromovnik, biti imenovan zapovjednikom naše artiljerije. Imamo pripremljenih još nekih kadrovskih rješenja, otom-potom.
Tokom cijelog sastanka, u “magarećoj klupi Povijesti”, kao zapisničar, pokunjeno je (pre)sjedio Judoslav Prodanović koji je, ovdje u “Vječnim lovištima”, (za)dobio Večernjakov “Pečat” i time kažnjen na ponavljanje svojih stavova koje je stalno, brutalno neiskreno i radikalno srebroljubivo, (iz)mijenjao. K’o pokvarena gramofonska ploča: “Bio sam komunist, postao sam etnokolumnist”. Od milja ga zovemo: “Et(n)ičar-Revidirac”. Inače, svakom političkom sistemu on kaže istorijsko, hiperadaptabilno: Da. Nakon toga piše o ugrozbi, Vlastitoj, Njegovoj… i Njezinoj – od tog istog Sistema. Kaže u TV emisiji znakovita naslova “Pošteno”: “Pišem za Čovjeka jer me plaća”. “Pošteno”? – “Pošteno”! Ma šta “Pošteno”: “Prepošteno”!!! Glupost je prije svojstvo karaktera nego intelekta, rekao je Dietrich Bonhoeffer, njemački teolog, disident i antinacist kojeg je ubio Hitler. On je njegovom izopačenom sistemu rekao: NE!
Jedne knjige junak glavni došao Mi da se žali: Elegantno podržavam prijavu doktorata dokaznog propagatora fašističkih ideja и негатора холокауста, ne trepnuvši okom, nakon što sam ga eliminirao iz komisije za obranu doktorske disertacije i na to mjesto imenovao sebe, da bih ga diskreditirao, izjavim da je profesor Jure Zovko objavio djela nekog ustaškog krvoloka, podržavam Treći entitet jer “Treći entitet ne slabi nego jača BiH”, zabrinut sam zbog inscenirane „deložacije kardinala”, došlo je dotle da me je “stid što sam građanin Sarajeva” i “to govori o Sarajevu na najružniji način”. “Stid me je što sam građanin Sarajeva”, ali me nije stid što sam, u tom istom Sarajevu, u kojem sam inače ugrožen, prodirektor UNISA-Pretisa. Da bih potvrdio svoje političke stavove i odanost svim mogućim etnopolitičkim opcijama, citiram Borjanu Krišto, veleumnu stručnjakinju za vlastito hrvatsko-statusno udomljavanje u raznim Parlamentima i Domovima, zatim se žalim na vlastitu ugrozbu u Sarajevu a ne zaboravim, za svaki slučaj, spomenuti i Poppera – nek se nađe, zlu ne trebalo, šta znaš ko će sutra osvanuti na vlasti. Inače, uvidjevši moju svekoliku ugrozbu, svekolika društvena zajednica Sarajeva (čitaj: СГИС = Sarajevsko-Gruđanski Informativni Sistemi) odlučila me, kao rijetku vrstu, zaštititi продиректорском funkcijom. Moja (etno)kuhinja – moja pravila, sve su opcije pokrivene. Tu me cijene, tu kupujem (i prodajem). Sve u jedno, ništa u svejedno, sve i ništa u nijedno. Umjesto EU (EtnoUnije), zagovaram EU-Ju: Etno U – Judoslaviju!
Jedan uvaženi kolega, još uvaženijeg prodirektora, po mijenjanju stavova inače brata sijamskoga, nakon što je izdao sve što se izdati moglo, izdao je i knjigu pod naslovom: “Kraj bošnjačkih iluzija”. Ja bih, ako mi je to dopušteno, mislim, ako je akademski, nešto samo malo intervenirao, tek sa slovom “l”, pa bi onda puni naslov knjige glasio: “Kralj bošnjačkih iluzija”.
Uostalom, drugarice i drugovi, šta Ja tu objašnjavam, jer je genijalni Vitomir Lukić davno napisao – parafraziram: Judin je poljubac najtrajnija tekovina ljudske konvencije. Sapienti sat, ili, u slobodnom komunističkom prijevodu: “Znamo Mi koliko je sati”.
Svi smo jedinstvenoga stava da najveće zlo, posebno u Bosni i Hercegovini kao “kovačnici bratstva-jedinstva”, prijeti od ovakvih domaćih izdajnika koji moraju biti odstranjeni iz naših redova. Kapaciteti na Golom Otoku čekaju širom otvorenih vrata: temperatura umjerena, do 50 stupnjeva celzijevih, rekreativne aktivnosti traju između 15 i 18 sati dnevno, nedjelja je radna, intenzivan je rad na kulturnome uzdizanju, ishrana je odgovarajuća i ne dozvoljava debljanje na račun naroda (i narodnosti). Samo dva su praznika neradna, i to poslijepodne: Prvi maj i Dan Republike – 29. Novembar. Svima ćemo, uz rekreaciju, pružiti priliku za rehabilitaciju i reanimaciju. Drug Ivan Krajačić – Steva, naš dokazani kadar, nakon što smo sv. Petra zbog idejnih skretanja i klerikalizma smijenili s te funkcije, ovdje je zadužen za završnu selekciju između Raja i Pakla pod radnom parolom: “Evo Steve šefa OZNE, Osvete će biti grozne”.
Јожа, чувај Хрватску, “вјечних и завјетних” имовинских картона
Pitao me onaj dotepenec Tuđman: “Druže Stari, kako si druga Stevu mogao postaviti na tako odgovornu funkciju, ako ništa zato jer sam ja, u nedavnom bratoubilačkom ratu u BiH (1991-1995), ostvario daleko zapaženije negativne rezultate i unesrećio daleko veći broj ljudi nego drug Steva dok je bio šef OZNE?” Pazi ti Латина, bogamu, mislim ja, šta da mu odgovorim? Ako sam po sebi i jest oličenje nesuvislosti, postavo je suvislo pitanje. “Vidiš bedak” – kažem mu – “to ti je zato što si ti izdajnik, a mi izdajicama ne opraštamo. To može samo Krist koji je sv. Petru oprostio trostruku izdaju и kasnije ga postavio za Šefa Vrata Rajskih. I ja bih tebi, možda, oprostio, ali ti si Mene i našu Narodnooslobodilačku borbu izdao ne tri puta, nego tristotrideset puta sve na kvadrat puta milion, tako da ti ni Krist, ma koliko samilostan, to ne bi oprostio. Osim toga, vi ste katolici-’Rvati licemjeri pa ste Krista pribili na Križ samo iz jednoga razloga: da vam ne pobjegne, a pobjegao bi jer je shvatio kakvi ste: nikakvi. Пред вашим карикатуралним zapadnoхерцеговачким латинлуком и католичким балилуком и сам би се Крист вратио на принципе Старога Завјета, односно Старога Совјета, све одгојно-образовне методе код вас не помажу.” Pokunji se bedak i nastavi glancati moje Maršalske čizme! Гланцај, гланцај, пред собом имаш цијелу Вјечност да размишљаш о својим поступцима. Ima i salvetâ, onih što ostanu nakon prijemâ na Brijunima, pa na njima isprobavaj svoje crtačke sposobnosti: Kartograf – Demograf – Historiograf – Kroatograf: KATASTROFOGRAF.
Evo (!), evo ponovo me uznemirava, moli, preklinje drugaricu Davorjanku (Jovanka ga nikad nije (pro)pustila), moju sekretaricu, nastojeći je podmititi nekakvim dionicama , da ga (pri)pusti k meni. Kažem – daj pusti tog nametnika, da vidim šta sad hoće? Uđe ONO („Opštenarodna Odbrana“), snishodljivo i licemjerno, kaže: „Druže Stari ja sam, dole u Paklu, smislio jednu molitvu za pokoj Tvoje duše, nebili se bar tako iskupio za višestruke izdaje počinjene glede&unatoč Tebe“. Hajde, kažem Ja, da i to čujem. ONO kleknu, sklopi ruke, usmjeri oči prema Nebu i počne litaniju: „Sveti Joža, moli za nas, za vječnu i zavjetnu Hrvatsku, kopnenu i ja(d)ransku, koja je zapala u dužničko ropstvo, osim dvije stotine obitelji – a nisu srbočetnici i jugonostalgičari – koje su istu tu zemlju planski i hadezeovski opljačkale“. Gledam ga, slušam ga, ne vjerujem svojim očima i ušima. I, nekako se sažalih na bedaka, kažem, pogle, pogle Francek, kaj buš delal idućih 1000 godina ako ti to sada primim kao izvinjenje ili, ako ti je draže, ispriku. Nego, hajde ti tamo kamo i pripadaš – u Pakao – pa ovako moli: „Sveti Joža, moli za naše vječne i zavjetne imovinske kartone, da ih Ti sa drugovima Stevom i Markom ne pregledaš nakon svog povratka u Jugoslaviju.“ Mislim, gospon Francek, da će ti takva molitva biti puno rentabilnija, Hrvatsku od MMF-a više ne mogu spasiti čak ni Ja. Totalna šteta!
Jedva se nekako oslobodih tog kvislinškog krpelja, dojučerašnjeg komuniste, generala JNA… sve do idejnih skretanja kada smo taj klerofašistički kukolj očistili iz kadrovske pšenice EsKaJot. Kasniji razvoj događaja, pogotovo njegova pohlepa (sjetite se samo one drugarice Ankice, iz Banke, koja je preko noći dobila otkaz nakon što je objelodanila njegove mutne financijske transakcije?!), pokazali su koliko Sam Bio u pravu. U – mjesto „vječne i zavjetne Hrvatske“, kako je zapjenjeno obećavao zavedenim narodnim masama, danas su u Hrvatskoj na djelu „vječni i zavjetni“ imovinski kartoni dvjestotinjak porodica (hrv. obitelji). Cro – Security!
„Ni – Ni – Ni – И – И – И“: IHI-ХИ!
Primjetit ćete: skačem sa teme na temu; razumljivo je to. 34. godine, drugarice i drugovi, nemam izravni kontakt sa našim radnim ljudima i građanima, sa pionirima i omladinom, poželio sam ih, ali nisam došao dok nisam osjetio koliko im nedostajem. Nisam želio doći nezvan, a poželio sam i Brijuna i tokarskoga stroja, i Adis Abebe i Colomba, i Lusake i Havane, i Kuala Lumpura i Durbana, i Bocvane i Bahreina, i Butana i Istočnog Timora, i Surinama i Svete Lucije, i Mauricijusa i Mijanmara, i Gvinije Bisau i Ujedinjenih Arapskih Emirata, i Sijera Leonea i Sejšela, i Džibutija i Kapverdskih Otoka: cijela je Planeta bila moja „okućnica“. A tek iz moje sadašnje, intergalaksijske perspektive: Planeta Zemlja je samo jedno zrno „prašine“ u (mome) Nesvrstanom Svemiru!
Jedino mjesto na koje nisam poželio otići jest Karađorđevo jer su Mi ga, za sva vremena, ogadila ona dva zlotvora koji su tu dijelili i krčmili zbratimljenu Bosnu i Hercegovinu, dva Zlomislića, ZloHercegbosnića i ZloRSbosanića. Nije mi nikakva utjeha što su oba završila u Paklu sve dok je Bosna i Hercegovina podijeljena. Znam da to nije za sva vremena, uskoro će ZAVNOBiH, na kojemu ćemo obnoviti našu istorijsku – jedino moguću političku formulu za Bosnu i Hercegovinu: „Ni – Ni – Ni – И – И – И.“ „Živjela Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, zajednica zbratimljenih naroda i narodnosti!“
Поучак „урадка“, „privjeska“ i „привитка“
Drugarice i другови,
u attachmentu (dijasporci, bh. Hrvati, rekli bi: u “privjesku” односно у “привитку”) šaljem vam kartu (n)ove, Tužne Jugoslavije, koja je, nekad (sve)moćna, kapitulirala pred interesima multinacionalnih kompanija i domaćega etnokapitala, ali u kojoj ćemo ponovo, nakon Narodnooslobodilačke borbe svih naroda i narodnosti, uspostaviti samoupravni socijalizam po mjeri svih njenih radnih ljudi i građana.
Opet će biti: “Šamac-Sarajevo to je naša meta”; “Mi gradimo prugu, pruga gradi nas”; “Буди се исток и запад, буди се сјевер и југ”; “Od AVNOJ-a do naših dana iskustva su nam velika”; “Jajce grade to je tvoja dika, u tebi se rodi Republika”; “Hej Slaveni još ste živi, vjek naših djedova”; “Od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana”; “Druže Tito mi Ti se kunemo, da sa Tvoga autoputa bratstva-jedinstva ne skrenemo”; “Svi smo jedna Armija”, “Zemlja seljacima – fabrike radnicima”; Hej, haj brigade, hej, haj ruke mlade”; “Ide Tito preko Romanije”; “Druže Tito bela lica, kad ćeš doći do Užica”; “Rev(z)olucija koja teče”; Živjelo bratstvo-jedinstvo”; “Тито Партија – Омладина Акција”; “Čelična krila naše Armije”; “Umjetnost народу”. Kada Mi liječnici zabrane konzumirati kulen, moju omiljenu “poslasticu”, narodi i narodnosti uglas će pjevati: “Druže Tito bela lica, nema više kobasica.”
Наш мотив је кристално јасан, naše misli su jedinstvene kako sam to istakao na Šestom kongresu EsKaJot: „Mi smo prolili more krvi za bratstvo i jedinstvo naših naroda i nećemo dozvoliti da nam neko dira ili da nam ruje, da se iznutra ruši to bratstvo i jedinstvo.“
Koristim ovu priliku da vam kao novi kolumnist Ekran.ba. čestitam na dosadašnjem radu i podržim vašu herojsku borbu protiv etnoprimata i etnoakademskog primitivizma, чернобилизма i U-mutantizma.
Smrt fašizmu – Слобода народу!
Јосип Броз Тито
Поучак “izvadka“
- Izvod iz zapisnika sa sjednice Политбироа CK СКЈ održane na Nebu 10. травња, godine 34, u galaksiji “Јосип Броз Тито”, Planetarni sustav “Vječna komunistička lovišta naroda i narodnosti EsEfErJot”, u restoranu “Centar Југославије”.
Popratna bilješka: kao što možete vidjeti, na interplanetarnoj historijskoj pozornici vrijeme se računa od godine Moje “sahrane”: 4. maja 1980. Tada je Bog, u znak žalosti i duševne boli, htio zaustaviti i Revoluciju i Rotaciju Planete Zemlje. Glede Rotacije, nisam imao nikakvih primjedbi, ali smo se idejno razišli u pogledu Revolucije – jednostavno nisam mogao dozvoliti da Revolucija (pre)stane! Našli smo solomonsko rješenje: Ne diraj ništa… za sada. Druga stvar na koju Vam želim skrenuti pažnju jest datum moga prvoga “posmrtnoga” javljanja: 10. травња. Kao što znate, to je datum proglašenja kvislinške zločinačke tvorevine: Nezavisne Države Hrvatske (NDH), kao sinonima za „grijeh, ludost i zločin“ kako je to kasnije opisao jedan od Поглавникових doglavnika tokom boravka u ekstremnoj усташкој emigraciji. Ovim svojim činom dajem do znanja – nikad do kraja poraženom klerofašizmu – da se naša revolucionarna borba nastavlja: “Револуција која тече”, nasuprot paroli zapadnohercegovačkih neoklerofašista: “Opredjeljenje ili istrebljenje”! Meni se nekako čini, imajući njih u vidu, da bi primjereniji bio slogan: “Uhljebljenje ili (posla) izgubljenje”.
Zapisnik na osnovi audio-zapisa sačinio: drug Hasan Grabčanović
Zapisnik provjerio: drug Hrvoje Ištuk
Provjerio drugove Grabčanovića i Ištuka: drug Milanko Renovica
Sviju njih, uključujući samoga sebe, provjerio: drug Todo Kurtović
Završnu proceduru obavio: drug Vlado Šegrt
Lektura: Prof. dr. Далибор Брозовић sci, acc, emeritus, pravopišdžija
Korektura: drug Đuro Pucar – Stari
Prisutni: SVI.
Odsutni: NIKO.
Zapisnička zabilješka: Sjednica je protekla u duhu međusobnog razumijevanja, uvažavanja i tolerancije, pod budnom paskom Centra za kulturu dijaloga (CKD; u slobodnom prijevodu: Centralizirani Komitet Demagogije) – zadnja pošta: Odron!
„Samo da prođe demokratija, у три красне нек’ иде братија“
ПС. Знам да сам donekle (!) био opširan, ali razumjet ćete Me, poželio sam vas, svoju neposlušnu djecu, svoje kćeri i sinove, a i vi ste poželjeli Mene – Оца свога приподобног! Морате, ипак, признати, да вас нисам (за)држао као што је то имао обичај друг Fidel Castro када је држао говоре – šest do sedam sati, ne računajući vrijeme za dugotrajne aplauze i izljeve emocija. Mi smo, na koncu, uvijek isticali da EsEfErJot ima svoj vlastiti put u socijalizam. Tu našu specifičnost priznali su nam čak i drugovi iz Istočnoga lagera: Јосиф Висарионович Стаљин, Никита Хрушчов, Леонид Брежњев, Андреј Косигин, Јуриј Владимирович Андропов, Ladislav Gomulka, Aleksandar Dubček, Wojciech Jaruzelski, Тодор Живков, Janoš Kadar, Erich Honecker i Николае Чаушеску.
A sad zdravo, Bosanke i Bosanci, Hercegovke i Hercegovci, до сљедећег пута, pozdravlja vas vaš Joža – Тито.
I eto, dok se opraštam s vama, na radiju чујем pjesmu koja kod mene budi najdublje, revolucionarne emocije. Kaže pjesma-koračnica: „Samo da prođe demokratija, у три красне нек’ иде братија… i da opet živimo kao ljudi“ – kao radni ljudi i građani, dodao BiH. To je jasan pokazatelj da klasna svijest kod radnih ljudi i građana Bosne i Hercegovine nije zamrla, da su na vlastitoj koži osjetili svu pogibeljenost (pseudo)demokratije i da se vraćaju na jedino ispravan put – Titov (utabani једнопартијски) put.
U protivnom, ja ću vas samo moći podsjetiti na pjesmu Zmaja Jove Jovanovića:
„Jeste l’ čuli deco,
verujte bez šale,
otvara se škola,
za demokrate male“.
Nastavak znate, kao i završetak: Nije slavan!
Nadam se, uvjeren sam, da vas neću morati podsjećati na ovaj način.
Uostalom, upozorio je drug Krleža: „Jedna je stvar biti primaš ciganski i guditi slatko uz dlakave uši pijandura, a nešto je sasvim drugo pisati mrko i strogo, kako se piše za zelenim stolom tribunala. A onaj tko bude pisao o nama kao takvima, on treba da piše mrko, okrutno i neumoljivo.“
Pa nećemo se valjda pretvoriti u amorfnu masu, u pojedince bez stava, koji klimaju glavom i dižu ruke kod (unaprijed režiranih/lažiranih) glasanja? Toga nije bilo u EsKaJot!
Bogamu!
