Zakon o VO KS uništava UNSA

Katastrofalni Zakon o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo, nakon nepune godine dana od donošenja pokazuje se pogubnim po UNSA. Veliki prostor koji je dat nekompetentnosti kao legitimnom dijelu visokog obrazovanja, doveo je dotle da danas na fakultetima profesori sve više postaju činovnici i administratori, a sve manje znanstvenici. Na isti način je reguliran i proces nastave, koji je potpuno ispunjen formalnostima i skoro nikako znanjem kao ciljem nastavnog procesa.

Najnoviji “slučaj Kazaz” je to na najbolji način pokazao. Kako je moguće da profesor godinama dolazi na nastavu pod uticajem alkohola? Moguće je samo ako je cijeli problem sveden na puku formalnost. Još gora stvar je sa psihičkim oboljenjima osoba u nastavnom procesu. Kako Ekran saznaje, Ministarstvo već mjesecima ne smije, po legitimnom zahtjevu sa Filozofskog fakulteta, da utvrdi da li je Ugo Vlaisavljević liječen (i još uvijek se liječi) od teških psihičkih oboljenja. Umjesto toga, dopušta se da osobe koje su psihički bolesne i dalje rade sa studentima i nasrću na kolege. Do koje mjere je sve svedeno na puko slovo na papiru, najbolje se vidi po samom Zakonu, koji izričito zabranjuje angažman psihički oboljelih osoba u nastavi. Stvarnost pokazuje da kada dođemo do konkretnog slučaja, Zakon ne može da se primijeni zbog političke pozadine ili “leđa” koja ima onaj na kome bi se zakonske odredbe trebale primijeniti.

Uz sve konkretne pokazatelje, Zakon o VO KS je u suprotnosti sa Okvirnim zakonom o visokom obrazovanju BiH i načelima bolonjskog procesa. Tako danas u KS ima više rokova za polaganje ispita nego studenata na pojedinim studijskim programima. Nečuveno je, na primjer, da dekan fakulteta može biti neko ko je tek postao univerzitetskim nastavnikom, kao i to da se dokazanim profesorima uskraćuju prava i od njih zahtijeva ono što ni docenti ne moraju ispunjavati. Naši izvori koje smo kontaktirali, govore da je cijeli Zakon izuzetno restriktivan i nema niti jednog razvojnog segmenta i podsticaja za rad na univerzitetima.

Kada se sve sabere, stalno propadanje visokog obrazovanja u BiH bez sumnje je dobrim dijelom podstaknuto katastrofalnom legislativom. Budući da profesori fiskulture vode obrazovnu politiku, tako nešto je i bilo za očekivati. Krajnje je vrijeme, međutim, da se konačno počne govoriti o kvalitativnim promjenama i stavljanju znanja ispred politike u kreiranju obrazovnih procesa.