Ekran Portal sa stavom
Related Articles
AUTOR: Ivo Komšić
Krajnje je licemjerno tražiti i očekivati od pape Franje da pita
Milorada Dodika, aktuelnog predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, „gdje
je 95% katolika iz RS-a“, ili iz srednje Bosne, Krajine i drugih
mjesta BiH. Pa ako netko zna o čemu se radi, zna biskup Franjo
Komarica, koji preko pape to pitanje plasira Dodiku. Biskup je bio
svjedokom iseljavanja i „humanog preseljavanja“ Hrvata (katolika) iz
BiH, posebno iz Posavine i banjalučke regije. Još su u sjećanju slike
iz Davora kako biskup u čamcima prebacuje Hrvate iz svoje biskupije
preko Save u Davor, u Hrvatsku. Ljudima su se spašavali životi, nitko
se i nije pitao zašto i koja je svrha. U tom vremenu to je bio i
hrabar i human čin, za samog biskupa rizičan po život. Spašavalo se
što se spasiti moglo.
Biskup je ostao u Banjaluci, uz sve opasnosti rata, i svjedok je svemu
što se zbivalo. Utoliko više začuđuje njegovo pitanje danas. On bolje
od bilo koga zna gdje su katolici iz Republike Srpske. Zna bolje i od
Milorada Dodika, jer ovaj u vrijeme „humanog preseljenja“ nije imao
nikakvu funkciju u RS-u. To je bila Karadžićeva Republika Srpska,
Dodik joj je tada bio opozicija i ne može se danas prebacivati krivica
na njega za taj egzodus. Mora se biti pravičan i pošten u ocjenama i
optužbama. Ako se Dodiku može prigovoriti, onda je to njegov odnos
prema povratku Hrvata u RS. U svom premijerskom mandatu nije učinio
gotovo ništa da se omogući nesmetan i održiv povratak. Ali, mora se
znati da to nije njegov projekat, on ga je naslijedio i nije ga
dovodio u pitanje. To je istina i treba se znati. To zna i biskup
Komarica. Pitanje je zašto tu istinu prešućuje biskup.
Dogovorno iseljavanje
Općepoznata je činjenica da su se Hrvati iz RS-a iseljavali po
dogovorima koje su postigli Franjo Tuđman i Slobodan Milošević u
Karađorđevu, te Mate Boban i Radovan Karadžić u Grazu. U ideji podjele
Bosne i Hercegovine, oko koje su se dogovorili tadašnji lideri
susjednih država i lideri paradržava u BiH, cijela Posavina i
banjalučka krajina pripale su RS-u. U takvoj koncepciji, RS je bio
samo prelazna faza do velike Srbije. To je biskup Komarica znao i
tada, a zna i danas. Uostalom, u Grazu su Boban i Karadžić precizirali
koje općine pripadaju RS-u, a koje „Herceg-Bosni“. Znalo se i to da se
formiraju etnički čista područja koja se međusobno razgraničavaju.
Kome još nije bilo jasno da će se ljudi morati preseljavati da bi se
ta koncepcija realizirala? Ili će se morati pobiti. Radi toga se
iseljavanje, provedeno milom ili silom, nazivalo eufemizmom „humano
preseljenje“. Vojnički pojam za to je bio „etničko čišćenje“. (Haški
sud je dokazao da je i jedno i drugo bio zločin.)
Sve to biskup Komarica zna. Sudjelovao je u tome s vrlo jasnim motivom
i odgovornošću da svoje vjernike mora spašavati od smrti. I to je
radio zdušno, nesebično, uz sve rizike. Ali isto tako zna i zašto je
do toga došlo, gledao je na licu mjesta kako funkcioniraju dogovori iz
Karađorđeva i Graza. Ako je tada bilo oportuno šutjeti i spašavati
ljude, danas nije. Danas se nalazimo u vremenu suočavanja s istinom.
Bez toga nema pravde, bez pravde nema pomirenja, bez pomirenja nema
budućnosti. Biskup bi to morao znati bolje od svih, bolje od
političara i državnika. On je katolički biskup, on živi po osnovnom
Kristovom kredu: ja sam put, istina i život. (Koliko je samo puta to
izgovoriti ovih uskršnjih dana.) Jedini put na kome život može opstati
je istina. On to zna i dužan je to svjedočiti. Političari katolici,
koje on krije, to i ne moraju znati bez obzira što obijaju oltare
širom BiH. Oni se nikada nisu uputili u vjeru, samo se guraju u nju.
Biskup Komarica sve to dobro zna. Zato on mora izaći u javnost i reći
istinu i radi sebe i radi svojih vjernika. On mora reći svojim
vjernicima da su prodani u političkoj trgovini, da ih je on spašavao
od smrti i prebacivao preko Save radi toga, a ne da bi sudjelovao u
toj trgovini. Ponašao se i kao čovjek i kao biskup. Ali bi morao i
danas izaći i kao čovjek i kao biskup i reći istinu. To ne treba reći
Dodik, niti to treba pitati papa. On o tome ne mora ništa znati. O
tome danas više znaju Dragan Čović i HDZ, baštinici zločinačke
politike „humanog preseljenja“, njih treba pitati.
Odnos prema Dodiku
Druga nedvosmislena istina koju biskup ne bi smio zatajiti je odnos
HDZ-a i Čovića prema Dodiku kao premijeru RS-a. Uostalom, i biskupov
odnos prema njemu. Biskup je od njega primio svojevremeno odlikovanje.
Je li se pitao zašto? Da li zbog toga što je sudjelovao u egzodusu
Hrvata iz njegovog entiteta, što bi bilo nepravično, ili zbog toga što
je zatajio uzroke egzodusa? Kada se biskup suočio s posljedicama i
počeo tražiti krivce, tada se sukobio s Dodikom. Ali, to je bilo
kasno, on je već primio nagradu. Zatajivanje istine uvezuje u lanac
grijeha. Lažno stanje se prihvati kao stvarno i objektivno, kome se
ljudi onda pokoravaju. Tako je biskup zaboravio sve što se desilo u
ratu i krenuo graditi pastoralni centar u Drvaru, a da se nije pitao
odakle tu katolici kada ih prije rata uopće nije bilo (treba pogledati
popis iz 1991. godine). Nije se pitao tko ih je doveo u Drvar, čije su
domove zauzeli i što se desilo s vlasnicima tih domova. Katoličko
naseljavanje Drvara nije shvatio kao ratni plijen. A kako bi se toga
uopće sjetio a da se ne sjeti cijele Posavine i svoje biskupije. A
tada bi se morao sjetiti i Tuđmana i njegove trgovine s Miloševićem:
on je sve to izdao za Drvar, Grahovo i Glamoč, „stare hrvatske
postojbine“. Kako to danas problematizirati a da se ne dovede u
pitanje „predsjednik svih Hrvata“. On je nedodirljiva osoba, nedostaje
mu samo oreol. I ne bi bilo čudo da neki biskup pokrene postupak
beatifikacije, bez obzira na haške presude.
Biskup Komarica je katolike u Drvaru prihvatio kao stanje bez uzroka,
kao da je odvajkada tako. Ali, morao je prihvatiti i stanje u RS-u, u
kome nema 95% katolika, kao stanje bez uzroka. I to je biskupov
problem za koji se krivica baca na Dodika. Kada običan čovjek zataji
istinu ili je izokrene, kaže se da je lažov; kada biskup to uradi,
onda je izdao Krista.
U povijesnu istinu RS-a spada i hrvatska politika prema tom entitetu i
odnos Hrvata prema njemu i prema Dodiku. U svim dosadašnjim izborima,
od 1996. godine do danas, biskupovi katolici uglavnom glasaju za
vladajuće entitetske stranke, a u nekoliko posljednjih izbora direktno
za Dodika. Kako i ne bi kada su njegovi glavni politički partneri
Dragan Čović i HDZ. Oni nikada nisu postavili pitanje o položaju
Hrvata u RS-u. Kada to problematizira biskup, prvo bi morao
problematizirati Čovića i HDZ. A oni su nedodirljivi. Kada bi se
biskupu i nebo srušilo na glavu, on to ne bi uradio. Obilazio je i
obijao pragove Vlade Hrvatske i Sabora, tražio podršku za povratak,
ali nikada nije rekao pravu istinu, nikada nije govorio o uzroku.
Uzrok je bio apstraktan, neodređen, nedohvatljiv. Uvijek je govorio
samo o aktuelnom stanju koje nema svoje uzroke. Uvijek je okrivljavao
za to neznanog nekoga. Političarima je bilo jasno o čemu se radi, ali
im je ta inpersonalnost godila. Puku je ostajalo sve nejasno, puk je
sluđivan zamjenama uzroka i posljedica jer ljudi još nose traume,
ljudi još pamte, a ni biskup neće da kaže o čemu se radi. Toliko je
sluđenosti u glavama ljudi da i danas glasaju za Dodika u RS-u, a za
HDZ u ostalom dijelu BiH kao glavnom njegovom savezniku. To će trajati
sve dok se ne izađe s istinom. Do tada, Kristov kredo ja sam put,
istina i život ostat će obična fraza.
(IZVOR: Analiziraj.ba)
