Ekran Portal sa stavom
Related Articles
U znak sjećanja na našeg osnivača, prof. dr. Dubravka Lovrenovića, objavljujemo njegov tekst iz 2014. Nužnost obnove socijaldemokracije u BiH!
“Komunizma više nema, životni standard je sve lošiji – uvjeti idealni za ljevicu, a ljevice, osim nominalno, nema! Ili je na margini, a tu je jer nema lijevog političkog subjekta. U bespoštednoj logici neoliberalnog kapitala svi smo radnici. A kako smo svi sve – nismo ništa, jer biti ništa je univerzalna apstraktna kateogorija lišena supstance. Nema razlike između profesora univerziteta kojeg melje projektna i bolonjska mašinerija, ljekara kojeg je opteretila norma i procedura, neurotičnog menadžera transnacionalne kompanije i radnika na pokretnoj traci. Razlika ako i postoji, simbolične je naravi. Desilo se da su nove strukturalne promjene restrukturirale sve oblike društvenosti na način koji izmiče teoriji i onemogućava da nacionalne, socijalne, rodne i druge politike budu životno kontekstualizirane i djelotvorne.
Kako primećuje Žižek, Ljevica danas podliježe ideoškoj ucjeni Desnice prihvatajući njene temeljne premise da je sa erom države blagostanja gotovo, jer ona neupitno vodi u recesiju i bahato trošenje budžeta.
Socijaldemokracija vjeruje u evoluciju – postepeno rješavanje svih slabosti zakona profita. O obnovi socijaldemokracije može se govoriti u praktičnom i teorijskom smislu, a jedno iz drugoga proizlazi. Današnja, posrnula socijaldemokracija u praktičnom smislu odstupila je u nekoliko ključnih stvari po kojima se kao takva razlikuje od centra i desnice.
Zalaganje za moderno reguliranu socijalnu tržišnu privredu moralo bi značiti: dobre uvjete rada i zaposlenosti, a u polju neoliberalnog kapitalizma uspostavu veće kontrole kapitalista putem veće slobode uposlenih, što je jedino moguće putem sindiklanog organiziranja. Sindikati su važna baza socijaldemokracije. Gdje su danas sindikati u Evropi? Gdje su naši sindikati? Socijaldemokratski svjetonazor temelji se na radu, a ne na kapitalu. A šta je tržište danas? Pojednostavljeno, u tržišnoj ekonomiji radi se o ponudi i potražnji, o uspjehu i fijasku. Roba se agresivno nudi na tržištu uz nadu i želju da će ju potrošači prihvatiti i kupiti, umjesto one koju nude konkurenti. Što je još važnije, ovo je, osim demokracije, drugi osnovni mehanizam kojim zemlje neoliberalne demokracije pokušavaju mijenjati svijet. Tržišna logika se u slabljenju države prenijela na sve odnose: u umjetnosti, kulturi, nauci, sportu, religiji, intimi – svugdje je nadmetanje u smislu: Ko će više. Dakle, moderno društvo je tržišno u najradikalnijem značenju te riječi. Tržište je preuzelo sve aspekte života, u svakom se operira određenom valutom. Tako su se naučnici, profesori, umjetnici, svećenici izjednačili sa biznismenima. Cijelim svijetom vladaju isti ideali moći, bogatstva i ljepote. Profit je toliko moćan da se uvukao i u konzervativni tradicionalizam i kršćansko milosrđe i islamski srednji put. To kretanje profita dinamiziralo je društva i svi se bore. Ja je u središtu svega. Borba za uspjehom je ono što pokreće, a pobjeđuješ ako si jako sposoban ili uspješan u glumljenju pobjednika. Borba da bi se izgledalo kao pobjednik, jednako je teška kao i sama borba da bi se pobjedilo. To stvara jedan posebni oblik narcizma, gdje su tzv. „smiling killers“ ovisni kako međusobno tako i o međusobnim neprijateljima. U takvim okolnostima lojalnost je nešto što vrijedi do neke bolje prilike, a saradnici su istovremeno i neprijatelji. Osnovni je metod – metod “džungle”: “Potoni ili nauči da plivaš”. Prema njemu vladajuće socijaldemokracije postavljaju „nove“ kadrove, a i same djeluju. Opstaje se samo ako se stalno nadmašuje – zato bogatima nikad nije dosta. Svaka pozicija je pozicija za nove mogućnosti. Politiku je preplavio tržišni model mišljenja i tržišne prakse – to je osnovni razlog zašto nema Trećeg puta. Nema ga ko osmisliti ni ponuditi, jer su politički faktori opsjednuti vlastitom borbom; nemaju kome – svi su isto tako opsjednuti preživljavanjem, svi su prestrašeni: gubitkom egzistencije, drugim (nacionalnim, vjerskim, generacijskim, rodnim…), nemaju zašto jer je profit ovladao institucijama.
Prema Thomasu Hobbesu, tržište je rat svih protiv sviju koji vodi k životu koji je „usamljen, siromašan, prljav, životinjski i kratak“.
Ili, kako kaže Oly Thyssen, tržišna društva su postojana, zato što su ugradila nestabilnost u vlastitu nosivu konstrukciju i samim time nisu njome ugrožena. Birači mogu lutati, tehnologije se rađaju i umiru, moda se mijenja i novi umjetnički smjerovi se javljaju i vijore na vjetru promjena, ali tržišna društva opstaju. Zato je Francis Fukuyama tvrdio da smo s demokracijom i tržišnom ekonomijom došli do kraja povijesti. Što se više svijet mijenja, to se više ponavlja.
Parlamentarna demokracija, čija je okosnica bila srednja klasa, koja je u međuvremenu nestala, pretvorena je u parlamentarni kapitalizam. On nije najbolje rješenje, ali drugog – efikasnijeg nema.¨
