Analiza: “Bošnjačka politika“ u močvari vlastitog neznanja i ograničenosti

Politička inicijativa Huseina Kavazovića, aktuelnog reisa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, nije usamljen slučaj miješanja vjerskih zajednica u politiku, ali je vjerovatno najprizemniji pokušaj vjerskog političkog uticaja. Na kraju, ova plitkoumna politička akcija rezultirala je samo onim što je već bilo poznato – SBB i NiP su tu samo da bi BiH bila svedena na zajednicu etničkih skupina, a SDA da bi bila glavni bošnjački garant etničke podjele i opstrukcije državnih institucija. I sve to, kako se pokazalo, pod pokroviteljstvom IZ.

Samo naivni i potpuno neupućeni su se mogli iznenaditi ovim Kavazovićevim potezom, kojim je jasno pokazano da “bošnjačka politika“ ne samo da je antibosanska, nego i da je, za razliku od drugih nacionalističkih politika u BiH, duboko religijski omeđena i određena. Zato je Nikšićevo “NE“ Kavazovićevoj političkoj deklaraciji ne samo izraz shvatanja da u BiH još uvijek ima građanskih političkih opcija, nego i pokazatelj da je “bošnjačka politika“ manje-više svedena na SDA, otpadnike iz SDA, prorusku srbijansko-hrvatsku agenturu u bošnjačkim strukturama i IZ, kao ideološko zaleđe. Takva politika je skupom kod Kavazovića ponovo doživjela debakl, ovoga puta suočavanjem sa vlastitom nemoći, proisteklom iz nedostatka intelekta i neznanja. Krenimo redom!

Prije svega, sama ideja da vjerski poglavar saziva političke forume na najvišem nivou, ako tu nivoa uopće ima, sama po sebi je slaboumna. Imitiranje drugih nacionalističkih politika, sa činjenjem koraka dalje u pogledu otvorenog moderiranja i kreiranja “bošnjačke politike“ od strane vjerskog poglavara, u interesu je isključivo neprijatelja BiH! U javnosti su se pojavile informacije da se Kavazović o ovom sastanku konsultirao sa nekim intelektualcima! Očigledno, ti “intelektualci“ koji su ga savjetovali da sazove ovaj sastanak nemaju intelekta, a vrlo vjerovatno nisu ni dobronamjerni u pogledu očuvanja BiH kao države! Kako inače razumjeti “savjet“ da vjerski poglavar sazove politički skup kojem je cilj “zaštita“ države u državi kojoj najveća i jedina opasnost prijeti od – etničkih i vjerskih podjela! Dakle, u ime borbe protiv “etničkih podjela“ saziva se skup koji je usmjeren na etničku homogenizaciju Bošnjaka! Nije li to slaboumno?

Recimo čak da Husein Kavazović nije dobro razumio posljedice okupljanja koje je organizirao, oni koji su ga savjetovali da to učini, morali su to znati! Budući da reis zna ko ga je savjetovao, što javnost još uvijek ne zna, u budućnosti bi svakako trebao ove savjetnike odbaciti, zato jer su ili intelektualno nedorasli poslu kojeg su se prihvatili, ili su neprijatelji BiH, ili oboje. Sam po sebi skup je, zaključimo, bio promašaj!

Ipak, kao promašaj on je pokazao da “bošnjačka politika“ nema intelektualne kapacitete koji su u stanju napraviti iole racionalnu procjenu i analizu stanja. Decenijama “bošnjačka politika“ uništava univerzitete, škole, znanstvene institucije i udruženja, kulturne institucije i sve forme razvoja znanja u BiH. Rezultat je da sada nema potencijala koji su sposobni kreirati politiku koja će ojačati državu! “Bošnjačka politika“ je u korist vjerske ideologije oslabila i destruirala kapacitete znanja i sada se suočava sa vlastitom intelektualnom nemoći koju je sama proizvela. Upravo ova politika je spriječila internacionalizaciju znanja koje je postojalo u našoj zemlji i na taj način provincijaliziralo institucije znanja, dovodeći intelektualne potencijale društva na razinu umne zakržljalosti. Uzaludna su bila upozorenja da za BiH neprijateljske političke opcije intenzivno rade upravo na uništavanju intelektualnog kapitala našeg društva! “Bošnjačka politika“ je čak podržavala takve akcije, misleći da će sama profitirati iz opće zatupljenosti i lakše vladati isključivo u korist političkih oligarhija.

Ta politika se sada suočava sa vlastitim obezumljavanjem! Ona je od pojedinaca koji imaju znanje i istrajavaju na njemu napravila disidente, a neznanje je digla na pijadestal odlučujućeg društvenog uticaja! Rezultat je – Kavazovićev sastanak, između svega ostalog čemu svakodnevno svjedočimo!

Dalje, “bošnjačka politika“ je dopustila da očigledno iz vana dirigirane političke organizacije postanu faktori koji utiču na kreiranje društvenih odnosa. Razlog tome je svojevrsno “poklapanje“ interesa drugih nacionalističkih politika, deklarirano antibosanskih, koji su činili pojedine političke organizacije u određenim momentima pogodnim partnerima. Rezultat toga je da je “bošnjačka politika“ iz dana u dan sve više eminentno antibosanska, što je već u osnovi bila kao nacionalistička politička orijentacija. Deklarativno zalaganje za “građansku BiH“ i svakodnevno zalaganje za dominaciju SDA, dakle bošnjačku dominaciju na principima političke sile, ojačalo je faktore disolucije i rezultiralo većim etničkim podjelama.

Ne shvatanje da je BiH moguća i stabilna jedino kao građanska, a to znači sekularna država i sekularno društvo, “bošnjačku politiku“ je učinilo najjačim faktorom destabilizacije. “Bošnjačka politika“ je više učinila na “progonu“ sekularnih shvatanja, nego bilo koja druga nacionalistička politička opcija. Bez sekularizma, nema građanstva, nema građanskog društva i nema BiH kao države, to “bošnjačka politika“ do danas nije shvatila. A ne može ni shvatiti, budući da se kao politička kapa ove politike nameće – vjerska zajednica i najviši vjerski poglavar.

“Bošnjačka politika“ nije skoro ništa učinila na komunikacijskom povezivanju sa modernim svijetom! BiH je danas, upravo zahvaljujući “bošnjačkoj politici“, uz Crnu Goru, jedina zemlja u Evropi koja nema autoput! Takvo stanje komunikacija, od BiH pravi ne samo ekonomski, nego i intelektualno i kulturno zaostalu zemlju.

“Bošnjačka politika“ je dopustila i podržavala uništavanje javnog prostora. Država koja nema javno mnijenje, nema ni korektiv i sasvim sigurno ne može biti subjekt u međunarodnim odnosima, niti se efikasno može nositi sa “unutarnjim“ problemima. BiH se nalazi upravo u takvoj situaciji i skoro u potpunosti je prepuštena kreiranju javnog mnijenja iz Beograda i Zagreba.

Konačno, ali ne i potpuno, jer za potpunu analizu treba mnogo više prostora, što bi zamorilo čitaoce, “bošnjačka politika“ je spriječila Sarajevo da izraste u evropsku metropolu. Sarajevo je danas provincija u koju dolaze avanturisti da bi se najeli jeftinih i (u glavnom) neukusnih ćevapa, proveli dva do tri dana i otišli bez povratka. Sva priča o sarajevskom turizmu, kulturnim događajima i svemu drugom čime nas zasipaju sa režimskih medija, samo je za lokalnu upotrebu. Sarajevo danas ni u okvirima prostora Jugoslavije nema ni približnu važnost kakvu je imalo osamdesetih godina proteklog stoljeća. Glavni grad BiH je, umjesto kulturne prijestolnice, stjecište obračuna kriminalaca i corona rezervat, bez izgleda da će dobiti za njegove rađane spasonosne vakcine i vratiti se normalnom životu. Sve to su rezultati “bošnjačke politike“, a Sarajevo je njena slika i prilika.

Analitički tim

Ekran.ba