Radončić i Konaković nisu samo u izbornom zakonodavstvu na pravcu Memoranduma 2 SANU

Pokušaji da se relativizira pozicija, prije svega Konakovića, ali i Radončića u pohledu podrške velikonacionalističkim politikama skrojenim u Beogradu, ostaju u plićaku smiješnog politikantstva za potrebe Hrvatske i Srbije. Medijska pisanja o tome kako su Konaković i Radončić postali mete bošnjačkih nacionalista zbog podrške Draganu Čoviću, primjer su lažnog novinarstva. Već godinama, daleko prije potezanja pitanja izbornog zakonodavstva u BiH, Radončić je prepoznat kao eksponent i poželjni “bošnjački partner” srpsko-hrvatskih velikonacionalističkih projekata. Bezbroj je slučajeva koji su upućivali na to i o kojim je pisano.

Nakon što je postalo jasno da je Radončić potrošen, pojavljuje se čuveni Elmedin Dino Konaković, koji nastavlja tamo gdje je “intelektualac tornja” stao. Konaković je od Kantona Sarajevo napravio haotičnu sredinu, kojoj je završni udarac trebalo zadati uništavanjem Univerziteta u Sarajevu. U tome je, naravno, imao podršku Radončićevih kadrova, ali i glavnog izvršioca u liku Damira Marjanovića, produžene ruke Dragana Primorca i paraobavještajnog ureda pokojnog Miroslava Tuđmana. Konaković nije uspio u tome, a da stvar bude gora, prepoznat je kao trojanski konj i igrač koji igra po jasnim uputama Memoranduma 2 SANU.

Sada, kada je sve postalo jasno, i kada je i drugi beogradski politički pijun ogoljen, potrebno je od ove dvojice političkih gubitnika stvoriti žrtve “bošnjačke politike”. U tom cilju su se angažirali režimski novinari Beograda i Zagreba i ovih dana predstavljaju Konakovića kao žrtvu “bošnjačke politike” samo iz jednog razloga – jer je prihvatljiv Draganu Čoviću. Ako je to spasonosna strategija čuvenog Konakovića, onda je na rubu propasti.