\u00a0Objavljujemo autorski tekst doktora Dra\u017eena Pehara koji predstavlja analizu javnog djelovanja bra\u010dnog para Vlaisavljevi\u0107 i njihovih podr\u017eavaoca.<\/p>\n
\u201eVlaisavljevi\u0107i\u201c: o skandalu koji to nije, na sveu\u010dili\u0161tu kojega nema, u dr\u017eavi i etni\u010dkim zajednicama kao privatnim dobrima
\nDra\u017een Pehar<\/p>\n
Nedavno se (03. svibanj ove godine, o \u010demu su, zanimljivo, mediji informirani \u010dak 20 dana kasnije), na Filozofskom Fakultetu (FF) Univerziteta Sarajevo, zbio doga\u0111aj koji bi, na nekom drugom mjestu, vjerojatno brzo stekao status prvorazrednoga skandala nad kojim bi se javnost morala dugo, intenzivno, i plodotvorno, zamisliti.
\nU Sarajevu, na\u017ealost, to nije bio slu\u010daj. Ne zbog toga \u0161to je Sarajevo grad-slu\u010daj, nego zbog nesposobnosti ovda\u0161nje javnosti, u cijeloj BiH, da uop\u0107e misli u terminima javnoga dobra.
\nNaime, na FF se, u neodre\u0111eno vrijeme, dogodio jedan incident zbog kojeg je jedan profesor dobio vrlo brzo Opomenu pred otkaz ugovora o radu od strane Dekana Muhameda D\u017eelilovi\u0107a (potpisanu upravo 3. svibnja \u2013 objavljeno u Dnevnom Avazu 23. svibnja). Naime, ne znamo \u0161to se to\u010dno dogodilo, ali znamo za posljedice i za ono zbog \u010dega je Dekan D\u017eelilovi\u0107 optu\u017eio doti\u010dnog profesora, u zvanju redovnog profesora, Uge Vlaisavljevi\u0107a. Znamo da je jedna tajnica Dekanata potra\u017eila pomo\u0107 u Hitnoj pomo\u0107i. Znamo tako\u0111er da je Ugo Vlaisavljevi\u0107 optu\u017een za ulazak u dekanat izvan radnoga vremena, a tako\u0111er i za upu\u0107ivanje prijetnji osoblju. Nadalje, znamo da se dijelom optu\u017ebe odnose i na Vlaisavljevi\u0107ev rad na nekim drugim univerzitetima bez odobrenja dekanata svog fakulteta, onoga na kojem realizira svoj radni odnos.
\nKroz ovaj incident, i njegove posljedice, mogli bismo, kada bismo htjeli, mnogo nau\u010diti o nekoliko va\u017enih aspekata bosansko-hercegova\u010dkog dru\u0161tva te o njegovim ljudima, kao i kvaliteti javne debate u tome dru\u0161tvu. Na\u017ealost o svemu tome ne u\u010dimo. Jer nismo sposobni malo se primiriti i razmisliti o onome \u0161to se ovdje doga\u0111a.
\nUgo Vlaisavljevi\u0107 ovdje me zanima samo i isklju\u010divo preko svojstava njegovih javnih iskaza, ni manje ni vi\u0161e. Dakle, kao dio javnoga diskursa. Ne zanimaju me pri\u010de, ili bajke, o nekoj veli\u010dini koja je navodno stra\u0161no priznata kod nas i u svijetu. Jer, niti ovdje niti u svijetu nitko nije posebno priznat. Postoje samo oni koji su vi\u0161e, i oni koji su manje \u010ditani. Ovisno o ukusima, filozofskoj \u0161koli, i stilu argumentiranja.
\nU nastavku teksta fokusirat \u0107u se na nekoliko faktora, i oni \u0107e, dokle je to nazna\u010deno, biti u sredi\u0161tu moje pozornosti. Poku\u0161at \u0107u, preko javnih iskaza Uge Vlaisavljevi\u0107a, i njegove supruge Sanje Vlaisavljevi\u0107, tako\u0111er javne osobe koja za \u017eivot zara\u0111uje kao ravnateljica
\nCentra za kulturu dijaloga (vidi www.ckdbih.com sa impresivnom listom donatora), a koja u cijelome ‘ne-skandalu’ igra tako\u0111er va\u017enu ulogu, izre\u0107i nekoliko stavova o nama, kao dru\u0161tvu, i o na\u0161im diskursima.
\nPravno-institucionalno-obrazovni mikro-kontekst
\nZanimljivo je da ‘incident’, nakon kojeg je uslijedilo Pismo (Opomene pred otkaz) dekana D\u017eelilovi\u0107a Vlaisavljevi\u0107u, \u010dini se traje ve\u0107 godinama. Neprocjenjivo vrijedan uvid u sam incident dao je, zanimljivo, upravo sam Vlaisavljevi\u0107. Naime, on je rekao kako, u vrijeme incidenta, iako radno vrijeme jest pro\u0161lo, na fakultetu se doga\u0111ala konferencija o ‘kolektivnom sje\u0107anju’ \u201ena koju ja nisam bio pozvan iako imam objavljenih par knjiga na tu temu\u201c (Intervju za Na\u0161a TV; s Mariom Vranki\u0107em; vidi https:\/\/www.hercegovina.info\/vijesti\/hercegovina\/mostar-hercegovina\/vlaisavljevic-postojeasimilirani-hrvati-srbi-i-bosnjaci-koji-se-koriste-po-potrebi-147138 ).
\nPrvo \u0161to uo\u010davamo ovdje jest ‘ta\u0161tina’, odnosno, osje\u0107aj povrije\u0111enosti. Vlaisavljevi\u0107 smatra da ga kolege \u017eele poniziti. On zaslu\u017euje da bude pozvan, dapa\u010de, on sebe smatra jednim od ve\u0107ih autoriteta za tu temu, me\u0111utim, kolege mu ne \u017eele dobro. Dakle, \u017eele mu zlo. Njega se ignorira, njega se \u0161ikanira (Vrlo je bitno odmah imati na umu da je tvrdnja o \u201epar knjiga na tu temu\u201c neistinita).
\nKada ovo pove\u017eemo sa kasnijim \u010dinjenicama, posebno o tajnici koja je zavr\u0161ila na Hitnoj pomo\u0107i, \u010dini se da sam Ugo Vlaisavljevi\u0107 skoro neuvijeno priznaje da je ‘eksplodirao’ ili, bolje re\u010deno, ‘abreagirao u modusu zna\u010dajno povi\u0161ene egzaltacije.’ ‘Eksplozija’ nije usmjerena na akademske kolege (u smislu ‘peers’), primjerice, na organizatore konferencije koji Vlaisavljevi\u0107a nisu pozvali, nego na jednu tajnicu Dekanata, koja je naravno posve nevina.
\nDobro. Mo\u017eda se stvar nije u potpunosti razvijala na ovaj na\u010din; me\u0111utim, poku\u0161avam misliti o onim \u010dinjenicama koje, za ovaj slu\u010daj, i za Pismo o Otkazu, jedino jesu relevantne. Zapravo, nijedna druga \u010dinjenica nije relevantna. Jedina tri pitanja, koja jesu relevantna, jesu sljede\u0107a: Misli li Ugo Vlaisavljevi\u0107 o sebi kao o intelektualnome Bogu? Jeli, zbog toga, sklon maltretiranju ni\u017ee rangiranih djelatnika FFa? I tre\u0107e, jeli, zbog toga, on sklon sebe tretirati kao nekoga tko se mo\u017ee u svojoj radnoj sredini pona\u0161ati kako mu padne na um, uklju\u010duju\u0107i potpisivanje ugovora o radnim anga\u017emanima na drugim fakultetima, bez obzira na obveze prema instituciji koja je njegova mati\u010dna, odnosno, s kojom on ima ‘radni odnos’?
\nTo su bitne \u010dinjenice. I bitna pitanja. Sve ostalo \u2013 politika, mentalitet Sarajeva, nacionalni ili etni\u010dki odnosi, BiH, kvaliteta filozofije….znatno je manje va\u017eno. U vezi s ovim navodnim ‘incidentom,’ racionalnost se treba pokazati primarno u mikro-kontekstu. I u tome smislu, Dekan D\u017eelilovi\u0107, poka\u017ee li dovoljno senzibilnosti prema javnim konotacijama ovoga problema, mo\u017ee zapravo mnogo uraditi na dobrim me\u0111uljudskim odnosima ne samo u Sarajevu, nego i \u0161ire.
\nPrimjetit \u0107u jo\u0161 samo tri bitne, zdravome razumu lako pristupa\u010dne, dimenzije problema. Prvo, Vlaisavljevi\u0107 ve\u0107 godinama tvrdi kako njega na tome radnom mjestu maltretiraju. Pretra\u017euju\u0107i Internet, vidio sam podatke o tome od prije najmanje osam godina (vidi https:\/\/hercegbosna.org\/forum\/politika\/sanja-vlaisavljevi-kolumnistica-i-predsjednicacentra-za-kulturu-dijaloga-sarajevo-t3967.html). Dakle, ve\u0107 skoro desetlje\u0107e, Ugo Vlaisavljevi\u0107 navodno je \u017ertva politi\u010dki motiviranoga mobinga. Ne\u0161to tu ipak ne \u0161tima. Naime, sam Vlaisavljevi\u0107 do\u0161ao je \u010dak do pozicije Pro-rektora, pa \u010dak i vr\u0161itelja du\u017enosti Rektora sarajevskog Univerziteta. To meni uop\u0107e ne izgleda uskladivim sa navodima o ‘mobingu.’
\nDrugo, nije normalno da \u010dovjek izdr\u017ei \u010dak skoro desetlje\u0107e u poziciji \u017ertve mobinga. To psihi\u010dki nije mogu\u0107e izdr\u017eati (Osobno, izdr\u017eao sam u takvoj situaciji, na turskome IUS, neka 2 mjeseca, i to jedva \u2013 osje\u0107aj odvratnosti vrlo brzo preraste u potrebu urgentnog rje\u0161avanja problema ‘sporazumnim prekidom radnoga odnosa.’) No, s druge strane, ako doti\u010dni profesor ve\u0107 godinama fingira status ‘\u017ertve (politi\u010dki motiviranoga) mobinga’, kako objasniti pona\u0161anje samoga Fakulteta? Nije li Fakultet ve\u0107 trebao pokrenuti neke sankcije protiv Vlaisavljevi\u0107a? Jer, spomenuti Vlaisavljevi\u0107evi javni iskazi o mobingu o\u010devidno \u0161kode ugledu fakulteta?
\nTre\u0107e, i jo\u0161 va\u017enije, postoji jedna skupina koja okuplja upravo one koji su najpozvaniji dati svoj stav o Ugi Vlaisavljevi\u0107u; rije\u010d je o Odsjeku za filozofiju FFa. Oni i Vlaisavljevi\u0107 sura\u0111uju, ili se mo\u017eda sukobljuju (ne znam), ve\u0107 desetlje\u0107ima. Prema tome, ti ljudi moraju imati formirano neko mi\u0161ljenje o Vlaisavljevi\u0107evim radnim navikama, i o njemu kao osobi koja profesionalno, ili ne, ispunjava svoje radne obveze. U izvje\u0161tajima javnih medija o ovome incidentu, vidljiv je upravo nedostatak glasa tih ljudi. Oni, koliko vidim u medijima, nisu izrazili javnu podr\u0161ku Ugi Vlaisavljevi\u0107u, i to je ono \u0161to bi samoga Vlaisavljevi\u0107a mo\u017eda najvi\u0161e trebalo zabrinjavati (Primjerice, Damir Mari\u0107 i Nijaz Ibrulj, kolege Uge Vlaisavljevi\u0107a, meni ne izgledaju niti kao posebno pristrani ili ostra\u0161\u0107eni karakteri niti kao nekim etni\u010dkim, ili politi\u010dkim, predrasudama posebno sklone osobe).
\nPodr\u0161ku je pak zato izrazio nesretni Mile Lasi\u0107, politolog sa Politologije mostarskog sveu\u010dili\u0161ta (na \u201ehrvatskome\u201c jeziku), koji sa Ugom nema povijest dugotrajne suradnje, i to izrazio ju je na najmanje prikladan, zapravo bezuman, na\u010din. Naime, on je Ugu Vlaisavljevi\u0107a (koji nema nijednu knjigu objavljenu na nekome od svjetskih jezika) usporedio sa ‘Derridom’ i ‘Habermasom’ (!) Uradio je stvar koju bih od bilo koga, kada bih bio u okolnostima usporedivim sa onima Uge Vlaisavljevi\u0107a, najmanje pri\u017eeljkivao: da me usporedi sa nekim ‘povijesnim veli\u010dinama’ koje figuriraju kao ‘paradigme filozofije’, ili kao ‘bezgre\u0161ni i nenadma\u0161ni u\u010ditelji generacija studenata.’ Besmisleno. Jer nijedan od ove dvojice nije bezgrje\u0161ni, ili savr\u0161eni, ili \u010dak dominantni, epohalni lik filozofije. Dapa\u010de, derridijanci ne podnose habermasovce, i obratno, a osim Derride i Habermasa, imamo jo\u0161 na desetine suvremenih, poprili\u010dno inteligentnih, i u sli\u010dnome opsegu utjecajnih, ili mnogo utjecajnijih, filozofa (npr. Bertrand Russell, ili Ludwig Wittgenstein, ili Donald Davidson, ili Richard Rorty itd. itd.) Me\u0111utim, mi koji ne\u0161to znamo o filozofiji, i dru\u0161tvenim znanostima, tako\u0111er znamo da su putevi Bo\u017eji vrlo \u010dudni, i da filozofi i znanstvenici rijetko proizvode cijeloga \u017eivota znanstveno ili duhovno djelo posve ujedna\u010dene kvalitete \u2013 no, nema smisla o tome posebno
\npodu\u010davati Milu Lasi\u0107a, on je u oblasti filozofije svakako neobrazovan i o\u010devidno neobrazovljiv.
\nMediji
\nIzme\u0111u Vlaisavljevi\u0107a i medija, koji su se bavili uglavnom Pismom Dekana D\u017eelilovi\u0107a, stvoren je na\u017ealost savr\u0161en nesporazum. Naime, u igru su se vrlo brzo uvukli tzv. ‘pro-hrvatski mediji.’ Oni su, naravno, cijeli problem interpretirali u totalno neprikladnome okviru: Sarajevo kao \u201eSarajstan\u201c (Veselin Gatalo), odnosno kao grad sa fa\u0161isti\u010dkim mentalitetom koji ne pokazuje minimum tolerancije prema ne-bo\u0161nja\u010dkoj ve\u0107ini. Gatalo je, primjerice, slu\u010daj Vlaisavljevi\u0107 odmah povezao sa praznim katoli\u010dkim i pravoslavnim bogomoljama, i pri\u010dom o \u201efikcijama multikulturalnosti\u201c u Sarajevu. Tako\u0111er, evidentna je brza identifikacija sa tzv. \u201e\u017ertvom,\u201c ili sa onim koji je \u201enezaslu\u017eeno ignoriran\u201c: Gatalo je Uginu sudbinu usporedio sa svojom i naglasio kako se, eto, \u201enitko nije osvrnuo na \u010dinjenicu da je meni [Gatalu] knjiga objavljena u Bugarskoj.\u201c (?!)
\nTakvo medijsko predstavljanje problema nije fer. Posebno nije fer zbog toga \u0161to problem ‘Vlaisavljevi\u0107 na FF’ mo\u017eda je, smatram dapa\u010de da je vjerojatno, potpuno neovisan o bilo kakvome etni\u010dkom, ili politi\u010dkome, profiliranju i raspravljanju. Naprosto, nije fer \u010dovjeka braniti zbog navodne ‘etni\u010dke (ili politi\u010dke) diskriminacije’ ako onaj koji ga napada, u ovome slu\u010daju, \u010dini to zbog \u010disto profesionalnih, ili eti\u010dkih, razloga. Dodatno, za\u0161to portali poput dnevnik.ba, ili Poskok.info, tvrdnje o ‘Sarajstanu’ ili ‘sarajevskome netolerantnom mentalitetu’ ne iskazuju u svezi sa k\u0107erkama Bo\u017ee Ljubi\u0107a koje rade za RAK, ili u svezi sa kadrovima HDZa koji svakodnevno \u017eive i rade u Sarajevu? Smeta li potonjima takvo Sarajevo, i ako smeta, za\u0161to se protiv istoga javno ne bune? Jeli takvo Sarajevo smetalo Mariu Vranki\u0107u dok je obna\u0161ao du\u017enost Ravnatelja TV BiH? Drugim rje\u010dima, takvo medijsko predstavljanje ustvari je iracionalna, pseudo-dru\u0161tvena, i \u0161tetna konstrukcija ‘zna\u010denja’ koje u realnosti ili ne postoji, ili postoji ali ne na onome mjestu na kojem ova konstrukcija to tvrdi.
\nVlaisavljevi\u0107 Ugo sa pravednom i ljudskom borbom za, primjerice, prava Hrvata zapravo nema nikakve veze. On je, preko tzv. ‘hrvatskog pitanja’, sebi samo i isklju\u010divo otvorio vrata na FF mostarskoga sveu\u010dili\u0161ta, i takodjer vrata ka Draganu \u010covi\u0107u i HDZu. Me\u0111utim, ni\u0161ta od toga ne zna\u010di da Vlaisavljevi\u0107a kolektivna jednakost Hrvata uop\u0107e brine, kao \u0161to je to, o\u010devidno, godinama slu\u010daj sa HDZom i njegovim vo\u0111stvom \u2013 sude\u0107i po njihovom dugogodi\u0161njem politi\u010dkom djelovanju, njih jednakost Hrvata tako\u0111er posebno ne brine (osim \u010disto na verbalnoj, deklarativnoj razini koja nije pra\u0107ena niti specifi\u010dnom strategijom niti programom pa \u010dak niti javnim argumentiranjem o svakodnevnim javnim, pravno-politi\u010dkim pitanjima i problemima; primjerice, Dragan \u010covi\u0107 ve\u0107 je Hrvatima obe\u0107ao u Federaciji nastavak koalicije sa SDA, starim federalnim partnerom, unato\u010d ‘komplikacijama’ oko izbornog zakona). U Vlaisavljevi\u0107evim sljede\u0107im re\u010denicama, ja ne vidim nikakav racionalan prijedlog da se polo\u017eaj Hrvata popravi:
\n\u201e(Pitanje: Jelena \u010cevra: Je li tre\u0107i entitet na\u010din da se ostvari ustavna norma o konstitutivnosti naroda, odnosno je li tre\u0107i entitet rje\u0161enje?)
\nOdgovor: Vlaisavljevi\u0107: Kada netko analizira na ovaj na\u010din uvijek se postavlja ta vrsta pitanja, me\u0111utim kad bih vjerovao da treba dati kona\u010dan odgovor na to pitanje, predstavljao bih neku politi\u010dku snagu ili zainteresiranog aktera u politi\u010dkoj areni, u\u017eivio bih se u ulogu nekakvog savjetodavca strana\u010dkim liderima. Istina je, treba rije\u0161iti hrvatsko nacionalno pitanje, jer je ono goru\u0107e u najve\u0107oj mjeri, ali ne zna\u010di da druga dva nacionalna pitanja kao pitanja konstitutivnih manjina nisu jednako tako prisutna. Otvorit \u0107emo pitanje Sarajeva. Glavni grad ne smije biti nacionalno i etni\u010dki odre\u0111en u toj mjeri u kakvoj je sada slu\u010daj, jer ga druga dva naroda automatski ne osje\u0107aju kao svoj glavni grad. Me\u0111utim, ja nisam taj koji \u0107e re\u0107i da je naprosto teritorijalizacija (u onom smislu gdje imate ve\u0107inu vi \u0107ete povu\u0107i granicu) rje\u0161enje pitanja u Bosni i Hercegovini. Ja \u0107u samo upozoriti da se svako zalaganje za rje\u0161enje u vidu tre\u0107eg entiteta odmah podme\u0107e da je to nacionalisti\u010dki pristup, dok se za rje\u0161enje u ime \u201egra\u0111anskog pristupa\u201c slijepog za nepovoljni polo\u017eaj manjina ka\u017ee da je to kozmopolitski, normativno \u010dist, liberalan pristup, da predstavlja istinsko rje\u0161enje na putu europeizacije. Re\u0107i \u0107u da je u dominantnom politi\u010dkom i dru\u0161tvenom kontekstu i to rje\u0161enje nacionalisti\u010dki odre\u0111eno zato \u0161to mo\u017eemo primijetiti da je ono, od tipi\u010dnih iskaza najobi\u010dnijeg gra\u0111anina preko strana\u010dkih rukovoditelja do intelektualaca, u stvari bo\u0161nja\u010dka pozicija.\u201c (izvor: http:\/\/www.hspf.info\/kolumne\/ugo-vlaisavljevic-zasto-rjesavanje-hrvatskog-pitanjaugrozava-bih\/ )
\nDrugim rje\u010dima, gore iskazanim stavom Vlaisavljevi\u0107 se ni\u010dim ne obvezuje na bilo kakav poseban stav o samome ‘hrvatskom pitanju.’ Ono je za njega, naprosto, jedno od tri podjednako va\u017ena nacionalna pitanja u BiH. Najva\u017enije, sam Ugo Vlaisavljevi\u0107 ovdje iskazuje jednu jedinu tezu: \u201eja nisam zainteresirani akter, i ne dajem kona\u010dni odgovor na to pitanje. Ja nisam taj koji \u0107e ponuditi neko specifi\u010dno rje\u0161enje.\u201c Dobro. Ali, koja je korist onda od ruminacija Uge Vlaisavljevi\u0107a?
\nTako\u0111er, jo\u0161 zanimljivije, na drugim mjestima i tekstovima Vlaisavljevi\u0107 je iskazivao druga\u010dije stavove. Primjerice, u vrijeme svojih kolumni objavljenih u Dnevnome Avazu, on je tvrdio da je bo\u0161nja\u010dki nacionalizam inherentno bolji, pozitivniji, za BiH nego bilo srpski bilo hrvatski nacionalizam. Drugim rje\u010dima, to zna\u010di da kod Vlaisavljevi\u0107a politi\u010dki stav vrlo \u010desto ovisi o dru\u0161tvenome kontekstu u kojem ga on izri\u010de. Kada je svjestan da ga \u010ditaju uglavnom Bo\u0161njaci, govorit \u0107e u terminima koji zvu\u010de ljep\u0161e Bo\u0161njacima, u prosjeku, nego ostalima.
\nJo\u0161 2006. godine, u \u010dasopisu Status br. 10, Vahidin Preljevi\u0107 objavio je tekst o postmodernisti\u010dkome diskursu Uge Vlaisavljevi\u0107a, diskursu u kojem jedan dan va\u017ei A. A drugi dan va\u017ei ne-A; jedan dan stvari izgledaju na jedan na\u010din, a sutradan izgledaju bitno druga\u010dije. Vlaisavljevi\u0107u su paradoksi, proturje\u010dja, dileme, otvorena pitanja, nesporazumi, mnogo dra\u017ei od rje\u0161enja problema, jasnih teza, uvjerljivih teorija, dobro argumentiranih teza. Ni\u0161ta se od 2006. do danas nije promjenilo. Nemojte se stoga \u0161okirati kada, me\u0111u Vlaisavljevi\u0107evim javno prezentiranim argumentima, prona\u0111ete tvrdnju \u201eali, on mene pla\u0107a, stoga ga ja podr\u017eavam.\u201c
\n(Vidi https:\/\/mojlaboratorij.wordpress.com\/2014\/12\/03\/dubravko-lovrenovic-protiv-ugekarleuse\/ – ovo ne implicira da se ja sla\u017eem i sa stavovima Dubravka Lovrenovi\u0107a o ‘hrvatskome pitanju’). Preljevi\u0107ev tekst i danas je aktualan, a svaka re\u010denica u njegovu tekstu rasvjetlit \u0107e jedan dijeli\u0107 istine o na\u0161oj dru\u0161tvenoj sredini. Mo\u017eda najva\u017enije, u dru\u0161tvu koje nije iskusilo razdoblje moderne, u znanstveno-tehnolo\u0161kome, kulturalnom, i politi\u010dkom, smislu, post-modernizam Vlaisavljevi\u0107ev, sparen sa feudalno-rodija\u010dko-kapitalisti\u010dkim matricama dru\u0161tveno-ekonomske transakcije i \u201epolitikama\u201c povremenog ‘skandaliziranja’ dru\u0161tvene javnosti, ima siguran i dobar prolaz.
\nS druge strane, pogledate li u vokabular kojim je Sanja Vlaisavljevic opisala \u201enesretni usud\u201c svojega supruga, postat \u0107e vam vrlo brzo jasno da, iz perspektive medijske prezentacije problema, u osnovi postoji ipak jedan veliki nesporazum. Naime, ona je svog supruga u razli\u010ditim medijskim prilikama opisivala razli\u010ditim vokabularima. Jo\u0161 gore, ti su vokabulari zapravo nespojivi. Dakle, Sanja je svojega supruga dovela u lo\u0161u poziciju u smislu da je stvorila upravo konfuziju glede njegove primarne diskurzivne intencije. I to je posljedica postmodernisti\u010dkog odnosa prema diskursu, i to za samoga Ugu vrlo neugodna: naime, Sanja je u tzv. pro-hrvatskim medijima Vlaisavljevi\u0107a prikazala kao ‘dio manjine’ koja je \u017ertva tla\u010denja od strane netolerantne i nacionalisti\u010dki nastrojene ve\u0107ine (Ugo kao usporediv sa ‘neasimiliranim Hrvatom’ u Sarajevu, ne\u0161to poput \u201eneasimiliranoga\u201c Tvrtka Milovi\u0107a, ili ranije, Vuka Ba\u010danovi\u0107a). Me\u0111utim, njen donekle apokrifan tekst o ‘\u017ertvi’ svog supruga, objavljen nedavno u samome Dnevnome Avazu (dakle, usmjeren prema uglavnom bo\u0161nja\u010dkoj publici; vidi https:\/\/avaz.ba\/vijesti\/bih\/384440\/nemir-koji-progoni-progonitelja ), Uga predstavlja kao ‘heroja obrane Sarajeva’, kao osobu koja je ‘ostala u opkoljenome Sarajevu 1992-1995’ i ondje, naravno, branila ideale.
\nDrugim rje\u010dima, sada Ugo iznenada postaje duhovni pripadnik duhovne \u201eArmije Republike BiH,\u201c one upravo po\u010detne forme te armije koja se bori ‘za idealnu, multietni\u010dku Bosnu.’ Ona, sada, svojega supruga medijski prezentira kao ne samo \u010dlana sarajevske ve\u0107ine, nego ‘Gra\u0111anina BiH’ u punome smislu te rije\u010di, nekoga tko u sebi objedinjuje sve nacije BiH, odnosno, tko sam predstavlja proto-Bosanca, pra-Bosanca, nositelja autenti\u010dne ‘sarajevske civilizacije’, za razliku od \u201ebarbarskog br\u0111anina-\u010cetnika koji Grad dr\u017ei opkoljenim.\u201c Nije \u010dudo da je u posljednjoj kolumni Sanja Vlaisavljevi\u0107 napisala i panegirik Prvome danu Bajrama, naglasiv\u0161i da
\n\u201eJo\u0161 se uvijek osje\u0107a miris Bajrama na \u010dardaku, miris djetinjstva.\u201c (vidi https:\/\/avaz.ba\/vijesti\/kolumne\/389186\/stara-nanicka )
\nVrlo brzo, ta je \u017eena shvatila da je dobro \u201eu Rimu se pona\u0161ati kao Rimljanin,\u201c odnosno, da je ideologija Vlaisavljevi\u0107a (u pluralu) zapravo najbli\u017ea onome koji ih najvi\u0161e pla\u0107a, i kojemu njih dvoje najvi\u0161e duguju, a rije\u010d je o lideru Stranke za Bolju Budu\u0107nost, nesu\u0111enome ‘cunamiju’ bosansko-hercegova\u010dke politike (tako je, naime, glasila metafora iz predizbornoga slogana same SBB 2014. godine).
\nBra\u010dni odnosi i dr\u017eava
\nTijekom proteklih 30ak godina Vlaisavljevi\u0107i se dr\u017ee skupa, i dobro im, zapravo jako dobro ide.
\nNije bilo lako pre\u017eivjeti u ratnome Sarajevu, no, zavr\u0161iti kao jedan od vode\u0107ih kadrova na Odsjeku za filozofiju, koji je zbog odlaska srpskih kadrova bio desetkovan, donijelo je Ugi zna\u010dajne profite u vi\u0161e smislova. Prije svega, u smislu profiliranja budu\u0107ih kadrova. Tijekom 1995. i 1996. vidio sam neke od prvih poslijeratnih magisterija obranjenih na Odsjeku za filozofiju Filozofskog Fakulteta u Sarajevu: ti su uratci, osim Kurana, Haditha, i nekoliko pomo\u0107nih islamskih hermeneutika, neznatno navodili ostalu relevantnu, filozofsku literaturu.
\nSanja je Vlaisavljevi\u0107 svoju karijeru po\u010dela kao profesorica na Drugoj Gimnaziji, Sarajevo, koju je tisu\u0107u-devetsto sedamdesetih poha\u0111ao i sam Jugoslav Vlaisavljevi\u0107, koji \u0107e kasnije promjeniti ime u ‘Ugoslav’, skra\u0107eno ‘Ugo.’ Sanjino napredovanje usko je vezano uz perjanicu Stranke za BiH, Melihu Ali\u0107, dugogodi\u0161nju Ravnateljicu Druge gimnazije, u \u010dijim je prostorijama najvi\u0161e vremena i bio smje\u0161ten Centar za Kulturu Dijaloga. Meliha je jedno vrijeme uvela licencirani tzv. English Track, dvije posljednje gimnazijske godine predavanja na engleskome jeziku (za djecu sarajevske elite koji su \u017eeljeli studij nastaviti u inozemstvu, na engleskom jeziku), jedno vrijeme u Drugoj Gimnaziji (a Ugo je, uz Sanjino posredovanje, bio zadu\u017een za predavanja iz filozofije\/logike na engleskom jeziku \u2013 kako je on to radio, nikome ne mo\u017ee biti jasno jer njegov je engleski na vrlo niskome, vrlo pasivnom nivou; tako\u0111er, poznajem ljude koji su bili zamoljeni da Ugine radove prevode na engleski; to zna\u010di da Ugo iskazuje neistinu kada svoje radove predstavlja kao ‘izvorno pisane na engleskome jeziku’ ovdje : http:\/\/old.unsa.ba\/s\/images\/stories\/AMOB\/PUV.pdf , \u0161to nije jedina neistinita samoprezentacija u ovome \u017divotopisu).
\nUgina profesorska karijera morala je i\u0107i uzlaznom putanjom po\u010dev od 1995e. On sam tu je karijeru zamislio kao, naprosto, preuzimanje nekoliko vrlo raznorodnih katedri pod svoju kontrolu. Prvo je zamislio da bude nadle\u017ean za povijest filozofije, kao nasljednik Abdulaha \u0160ar\u010devi\u0107a, a bavljenje Derridom (i u manjoj mjeri Husserlom kroz Derridinu prizmu) zauvijek \u0107e odrediti i obojiti njegov postmodernisti\u010dki diskurs. No, onda je odlu\u010dio postati nadle\u017ean i za epistemologiju pa je nabrzinu napisao nekoliko radova, dodu\u0161e u lak\u0161oj oblasti \u201epoliti\u010dke epistemologije,\u201c u kojima naprosto prepisuje Foucaultove ideje, o disciplini, zatvorima, i re\u017eimima mo\u0107i koji proizvode istinu i dru\u0161tveno znanje; iz toga \u0107e proiza\u0107i Vlaisavljevi\u0107evi radovi o Lepoglavi i univerzitetu, koji \u0107e, poput mnogih drugih radova, biti reprintani na desetine puta. Ugo tu nije stao \u2013 krenuo je ka oblasti politi\u010dke filozofije, pa je tako nastao zbornik o Etno-politici, a usput je zamislio i da je ‘vode\u0107i ontolog u regiji.’ Danas, vidim, Ugo \u010dak predaje filozofiju jezika na mostarskome sveu\u010dili\u0161tu. Nemojte da vas fascinira broj objavljenih knjiga \u2013 neke od tih knjiga, primjerice jedna o fenomenologiji (ratna) i jedna o ‘ratu kao kulturnome doga\u0111aju,’ ustvari predstavljaju kratke oglede spakirane u korice koje
\nim daju samo oblik knjige, a neke su knjige, pod raznim imenima, objavljene u vi\u0161e navrata u BiH i Srbiji\/Vojvodini.
\nSve te djelatnosti mnogo su manje bitne od Vlaisavljevi\u0107eva bavljenja vrlo interpretabilnom politikom. Karijeru je po\u010deo kao blizak SDPu, ali je onda pre\u0161ao u lukrativnija podru\u010dja sarajevskih djelatnosti Fahrudina Radon\u010di\u0107a. Isti trag slijedila je Sanja Vlaisavljevi\u0107. Iako je rije\u010d o \u010desto polu-razumljivim kolumnama, u Uginom slu\u010daju, \u010dini se da se glavna nit Ugina djelovanja svodi na neku vrstu polu-simboli\u010dke podr\u0161ke onome okviru u kojem djeluje \u2013 prijerice, ako djeluje u okviru HDZa, i Dragana \u010covi\u0107a, Ugo \u0107e Vlaisavljevi\u0107 re\u0107i nekoliko rije\u010di protuma\u010divih kao ‘propitivanje unitaristi\u010dkog pristupa’ ili ‘nacionalizma u kopreni diskursa o gra\u0111anskoj dr\u017eavi,’ u BiH. No, ni\u0161ta detaljnije, ili analiti\u010dnije, od toga kod Uge Vlaisavljevi\u0107a ne\u0107ete pro\u010ditati. Primjerice, tvrditi, kako Ugo tvrdi, da je \u201erat najve\u0107i kulturni doga\u0111aj,\u201c mo\u017eete samo u okviru neke kulture koja i sama a priori glorificira rat. Toga pak u BiH imate napretek. No, ako vam je to maksimum filozofskoga uvida ili teoretiziranja, onda je jasno da \u0107e vam se utjecaj zavr\u0161iti negdje na granicama regije u kojoj \u017eivite. Tako\u0111er, nikada kod Uge nisam prona\u0161ao neku dublju, sustavniju i akribi\u010dnu analizu konkretnih vanjskih politika nekih dr\u017eava EU prema BiH, ili regiji, ili ne\u0161to sli\u010dno. On za to naprosto nije sposoban.
\nNo, evo Uge Vlaisavljevi\u0107a, kako u vrijeme kada je po\u010deo intenzivnije raditi na ‘hrvatskome pitanju’ (2012), ispisuje panegirik i \u201eLaudate dominum\u201c Reisu Ceri\u0107u: http:\/\/www.islamskazajednica.ba\/vijesti\/vijesti-arhiva\/15041-dr-ugo-vlaisavljevic-opolitickom-angazmanu-reisu-l-uleme (zbog \u010dega je, naravno, Islamska zajednica i arhivirala njegov tekst na svojoj web-stranici). Vlaisavljevi\u0107 naprosto iskazuje, bez i jedne argumentiraju\u0107e tvrdnje, svoju simpatiju prema Reisovom ‘radikalizmu’ iz kojeg, Vlaisavljevi\u0107 ka\u017ee, \u201ejo\u0161 ostaje da se u\u010di.\u201c Drugim rje\u010dima, dok sam ja, zajedno s mnogim drugim i Hrvatima i ne-Hrvatima, zabludno smatrao da Reis Ceri\u0107 podi\u017ee tenzije u BiH, i ponekad otvoreno poni\u017eava ne-bo\u0161njake, Vlaisavljevi\u0107 mi ‘otvara o\u010di’ obja\u0161njavaju\u0107i da je kod Ceri\u0107a rije\u010d o \u201esubverziji jednog su\u0161tinski neure\u0111enog poretka.\u201c Naravno, istovremeno, kod Vlaisavljevi\u0107a ne\u0107ete prona\u0107i niti poku\u0161aj ‘analize diskursa’ Reisa Ceri\u0107a, niti rije\u010d posve\u0107enu, primjerice, Ceri\u0107evoj izjavi da \u201eHrvati imaju Hrvatsku, Srbi Srbiju, pa za\u0161to nama ne date jednu dr\u017eavu BiH?\u201c (vidi https:\/\/www.jabuka.tv\/reis-ceric-hrvati-imaju-hrvatsku-srbi-imaju-srbiju-pa-zastonama-ne-date-jednu-drzavu-bih\/); Ceri\u0107eva je izjava dana tjedan dana prije Vlaisavljevi\u0107evog govora u Me\u0161ihatu Islamske Zajednice, izazvala je \u017eu\u010dne i negativne komentare, pa je nemogu\u0107e da potonji nije bio svjestan te izjave. Drugo, va\u017enije, rije\u010d je naprosto o ponavljanju starih, ratnih i prijeratnih teza Alije Izetbegovi\u0107a (BiH kao mjesto posebnoga prava jednog, temeljnog naroda \u2013 Bo\u0161njaka-Muslimana), koje su nas i dovele do oru\u017eanoga sukoba, koje je pak Izetbegovi\u0107 privremeno porekao potpisom na Daytonski sporazum, ali koje su onda, od otprilike 1998. godine, reaktualizirane post-Daytonskim revidiranjem od strane me\u0111unarodne zajednice i pretvaranjem ‘procesa implementacije mirovnog okvira’ u ‘stanje mira kao nastavka stanja rata,’ prije svega kroz ponovnu radikalizaciju diskursa jednog utjecajnoga dijela bo\u0161nja\u010dko-muslimanske politi\u010dke elite. Drugim rje\u010dima, koliko \u010dovjek mora
\nbiti, u intelektualno-teorijskome smislu, bezli\u010dan, prazan, i nemoralan da bi mogao, istovremeno, hiniti podr\u0161ku i Ceri\u0107evim ‘provokacijama’ i ‘radikalnosti’, i, na drugoj strani, navodnoj borbi HDZa za jednakopravnost, i konstitutivnost, Hrvata u BiH? S druge strane, koliko \u010dovjek mora biti ‘lud’ da, nakon takve hinjene podr\u0161ke me\u0111usobno protuslovnim politikama i idejama, o\u010dekuje da \u0107e ozbiljni intelektualci, ili naprosto upu\u0107eniji i obrazovaniji pripadnici \u010ditala\u010dke publike, uzeti ijednu njegovu rije\u010d ozbiljno, ili ju ne protuma\u010diti kao unaprijed pla\u0107eni, naru\u010deni, interesima mo\u0107nijih dru\u0161tvenih skupina u BiH posve podre\u0111eni, sluganjski, diskurs?
\nMe\u0111utim, spomenuo sam ve\u0107 da je Vlaisavljevi\u0107 postmodernist. Postmodernisti nemaju nikakvog problema sa izricanjem kontradiktornih stavova. A neukima su privla\u010dni jer im sli\u010de na mislitelje koji pokrivaju sve mogu\u0107nosti te ujedno misle \u201edublje od svih mogu\u0107nosti mi\u0161ljenja\u201c (namjerno sam ovdje sardoni\u010dan). Interpretabilnost iskaza, naime, stvara dojam dubine, polivalentnosti, bogatstva…pa sam stoga i sam zapanjeno gledao kako mlade studentice mostarskog sveu\u010dili\u0161ta citiraju Ugine \u201eduboke\u201c iskaze o tome kako on ni\u0161ta ne zna, i kako on samo istra\u017euje i postavlja pitanja. No, s druge strane, postmodernisti neke od svojih klju\u010dnih autora citiraju sa intenzitetom obo\u017eavatelja kulta \u2013 rije\u010d je o pravome ‘kultu osobnosti’ jer se, osim za ‘misti\u010dno zanesene pjesnike-utemeljitelje pokreta’, svaki postmodernist te\u0161ko mo\u017ee vezati za ne\u0161to u intelektualnome smislu opipljivije.
\nStoga, bilo mi je \u017eao slu\u0161ati Ugu kako kod Marija Vranki\u0107a izra\u017eava ogromno zadovoljstvo \u0161to je, navodno, za svoju ‘tragediju na FF’ dobio podr\u0161ku \u010dak i od Chantal Mouffe. O\u010devidno, kod postmodernista postoji jaka i potreba, i realnost, dru\u0161tvenog umre\u017eavanja i dru\u0161tvenog priznanja, kako bi se kompenzirao manjak misaonog i teorijskog sadr\u017eaja. No, kako im je misao konfuzna, njima stalno ostaje nejasno za \u0161to se, ili oko \u010dega, oni zapravo vezuju. Za Derridinu tezu o ‘beskona\u010dnim lancima ozna\u010davanja’? Za Foucaultovu tezu o \u201eznanju i istini koja uvijek slu\u017ei neke prolazne i partikularne re\u017eime mo\u0107i\u201c? Za Barthesovu ideju \u201eda je pojam autora fikcija, da je sve plagijat\/intertekstualnost\u201c? ili za ideju Mouffeove da \u201esu konflikti nerje\u0161ivi, te da je dovoljno ako u neprijatelju (enemy) mo\u017eemo vidjeti legitimnoga suparnika (adversary)\u201c?
\nPrelazim sada izravno na pitanje bra\u010dnoga odnosa i statusa dr\u017eave. \u010cime su Vlaisavljevi\u0107i me\u0111usobno vezani? I \u0161to nam to govori o dr\u017eavi u kojoj \u017eivimo?
\nNisam siguran da je to netko do sada zamjetio, ili naglasio (mo\u017eda se varam!), ali Sanja Vlaisavljevi\u0107 i Ugo Vlaisavljevi\u0107, kao dru\u0161tveno-politi\u010dki anga\u017eirani par, predstavljaju savr\u0161en primjer ‘nepotizma.’ Naime, sve \u0161to Sanja javno radi, koristi i Uginome interesu, i obratno; sve do \u010dega je Sanja uop\u0107e do\u0161la (uklju\u010duju\u0107i navodni doktorat koji ona navodno pi\u0161e, u \u0161to ne vjerujem), proizvod je nepotisti\u010dkoga odnosa \u2013 anga\u017emanom njezinoga supruga. U BiH nismo skloni tako o tome razmi\u0161ljati, ali pogledajmo jasnije i doslovnije: tu su djeca, i sve \u0161to Ugo radi za Sanju on radi ustvari za svoju djecu. To je, naravno, legitimno, ali rije\u010d je o posve privatnome utjecaju, rije\u010d je o nemogu\u0107nosti odno\u0161enja prema javnosti u terminima neprivatnoga dobra (u svakoj prigodi u kojoj ovaj ‘dvojac sa skrivenim kormilarima’ djeluje)!
\nUgo radi za HDZ \u2013 i Sanja radi za HDZ. Pogledajte listu donatora na web-stranici Centra za kulturu dijaloga. Ugo radi za SBB, – i Sanja radi za SBB. Ugo \u0107e objaviti doprinos na konferenciji u organizaciji Dragana \u010covi\u0107a. No, onda \u0107e to morati u\u010diniti i Sanja, udvostru\u010duju\u0107i profit. Imate savr\u0161eni organizam koji funkcionira na osnovi jednog jedinog impulsa \u2013 onog bra\u010dnog. I stoga, u svezi sa posljednjim doga\u0111ajima oko Uginog ‘incidenta'na FF, nitko se nije zapitao jeli uop\u0107e pristojno da supruga Uge Vlaisavljevi\u0107a javno brani svojega supruga; posebno se nitko nije zapitao jeli pristojno da ona to \u010dini na temelju izmi\u0161ljenih ‘uzroka.’ Primjerice, na Na\u0161oj TV zbog navodnog ve\u0107inskog ‘bo\u0161nja\u010dkog nacionalizma.’ Rije\u010d je o tome da je prostor posve privatiziran. I niti jedan medij nije zauzeo pravi stav prema tome: niti je moralno, niti je profesionalno u medijskome smislu, od jednoga supruga tra\u017eiti objektivnu sliku o onome \u0161to se, u javnome smislu, doga\u0111a sa njegovim \u201edo\u017eivotnim\u201c partnerom! No, kod nas, niti dr\u017eava niti mediji ne rade druga\u010dije osim u striktno privatnome smislu.
\nUpravo iz te perspektive, kao primjer jedne \u010dudne prakse koja uop\u0107e nije izlo\u017eena problematiziranju u javnome prostoru, \u201eVlaisavljevi\u0107i\u201c su zanimljivi kao dru\u0161tveni fenomen. Kako to da se nitko nije zapitao za\u0161to Ured Dragana \u010covi\u0107a podr\u017eava rad i Sanje Vlaisavljevi\u0107? A ne podr\u017eava, primjerice, moj rad, ili rad nekih nadarenih suvremenih hrvatskih spisateljica, kao \u0161to je Martina Mlinarevi\u0107 Sopta?
\nVjerujem, dakle, da ‘Vlaisavljevi\u0107i u javnome prostoru u BiH’ nude vrlo iskoristiv mentalno-teorijski model za razumjevanja cjelokupnoga javnog dru\u0161tva u BiH, model za razumjevanje fenomena pseudo-dr\u017eavnosti u BiH (ovo naravno va\u017ei u oba entiteta). Paralelizmi, koje ne moram spominjati, naprosto bodu u o\u010di, \u010dak i \u0161irom regije. Dr\u017eava postoji kako bi podr\u017eala i odr\u017eala ono privatno, privatne odnose, i privatne veze. Kod nas ‘nacija kao obitelj’ nije metafora. Ve\u0107ina utjecajnih BiH-politi\u010dara taj odnos shva\u0107a doslovno: \u201edr\u017eava postoji kako bi odr\u017eala i podr\u017eala mene i moju obitelj; ili, mene i moje u\u017ee pleme; ona postoji kako bi mene i moju obitelj zbrinula prije svih\u201c \u2013 (pseudo)dr\u017eavnost se, dakle, dokazuje tretiranjem kao izuzetnih, ili povla\u0161tenih, pojedinaca uzetih u obiteljskim grozdovima, dakle, proizvodnjom nejednakosti, a ne za\u0161titom i potvrdom jednakosti\/pravne sigurnosti kroz pravednu primjenu vladavine prava\/zakona. Neki su pojedinci u ovoj dr\u017eavi, to je taj glavni problem, shva\u0107eni a priori kao ‘personifikacije’ ne\u010dega: bo\u0161nja\u0161tva, hrvatstva, filozofskoga znanja, ‘teorije konsocijacije’ (\u201eja sam tu teoriju ovdje uveo,\u201c iskazuje tu neistinu Ugo Vlaisavljevi\u0107, s mnogim drugim neistinama, ovdje: http:\/\/www.magazinplus.eu\/puno-jehumanista-koji-potajno-duboko-njeguju-rasizam\/ pretposljednje pitanje).
\n\u201eNa\u0161a\u201c diskurzivna \u201ene-kultura\u201c i dru\u0161tvena patologija
\nZavr\u0161it \u0107u ovaj kratki ogled sa dvije va\u017ene upute koje sadr\u017ee dva va\u017ena pitanja.
\nO\u010devidno je da u BiH, i \u0161iroj regiji, jo\u0161 uvijek nedovoljno kultiviramo tzv. diskurzivne vrline, vrline iskrenoga i argumentiranoga dijaloga. Na\u017ealost, tako nije samo kod nas nego je i u
\nsvijetu. Ljudi nedovoljno \u010desto misle o svojoj sposobnosti da i dru\u0161tvo i sebe aktivno oblikuju kroz iskrenu i kvalitetnu dijalo\u0161ku interakciju. \u017divimo u vrijeme tako-zvane ‘post-istine,’ a kvantitativni porast kanala komuniciranja, npr. dru\u0161tvene mre\u017ee, nije uop\u0107e donio porast svijesti o potrebi komuniciranja u duhu moralno-diskurzivnih vrlina i vrijednosti, npr. argumentiranja, po\u0161tivanja empirijskih \u010dinjenica i neprotuslovnosti, i pozornoga konstruiranja, i \u010ditanja, zna\u010denja u nekome tekstu ili sugovornikovome iskazu.
\nU BiH za to je, velikim dijelom, odgovorna i politika, odnosno, politi\u010dka polarizacija (kao i etni\u010dki stereotipi). Neki, poput Uge Vlaisavljevi\u0107a, zadane uvjete vje\u0161to eksploatiraju naprosto kako bi se pojavljivali u medijima. Na pojavu se Vlaisavljevi\u0107evo javno djelovanje zapravo svodi, uz izlaganje vrlo \u0161iroko tuma\u010divih iskaza kako bi se za sebe samoga (i suprugu, naravno) osigurao povoljan dru\u0161tveni status. On ne postavlja niti pitanje o iskrenoj razmjeni mi\u0161ljenja niti o vrlinama koje takvu razmjenu olak\u0161avaju ili omogu\u0107uju. On bi trebao djelovati kao model za mlade, a on to, suprotno rije\u010dima svoje supruge, zapravo nikada nije bio.
\nJednom sam ve\u0107 naglasio da ne trebamo imati iluzije o liberalizmu u procesu dru\u0161tvenoga raspravljanja ili sporenja. Ljudi nisu an\u0111eli, i za sve svoje stavove, kolikogod bili dobro argumentirani, skupo \u0107ete platiti i u najprogresivnijim dijelovima svijeta ako nekome stvarno ‘stanete na \u017eulj.’ Postoji veliki broj osoba sa kompleksom autoritarnosti na va\u017enim pozicijama, osoba koje ne vole kritiku (vidi http:\/\/www.dnevno.ba\/vijesti\/drazen-peharpehar-je-neuracunljiv-lik-sa-sadistickim-crtama-karaktera-lider30-09-12-2016-o-povijesnimodlukama-drugi-dio-67873\/). Majke su nam, u ovoj regiji, uvijek govorile da ‘\u0161utimo’ jer je tako sigurnije. I jeste sigurnije, ali nije produktivno; i, posebno, nije zanimljivo, pogotovo u intelektualnome smislu. Majke nas nisu poku\u0161ale pou\u010diti tome da \u010dinjenica, da se hrabra i po\u0161tena, stvarno kriti\u010dka rije\u010d skupo pla\u0107a neugodnostima na osobnome planu, zna\u010di da je takva rije\u010d i iznimno vrijedna, i da se, va\u017enije, reputacija za takvu vrstu rije\u010di gradi tijekom mnogih godina napornim radom, velikom \u017ertvom i velikim odricanjima. A takva je reputacija vjerojatno najve\u0107i dru\u0161tveni kapital \u0161to ga pojedinac mo\u017ee ste\u0107i.
\nJasno je da Ugo Vlaisavljevi\u0107 ne voli stvarno kriti\u010dku rije\u010d. On voli sugovornike poput Maria Vranki\u0107a koji ne postavljaju neugodna pitanja, kojima dijalog slu\u017ei kako bi potvrdio ‘istinu’ dogovorenu prije snimanja. Na jednu od mojih javnih objava o ‘manipulacijama’ u svezi sa ‘incidentom’, Sanja je odgovorila da sam ja ‘jerk’ (kreten) koji nikada nije popio kavu sa ‘profesorom Vlaisavljevi\u0107em.’ Meni ovakva vrsta vokabulara, zapravo, ne smeta. O\u010dekujem ju. Dijalog ne bi bio produktivan bez takve vrste ‘etiketiranja,’ signala da je sugovornik i osobno involviran u temu (Zbog toga sam ja bez problema koristio termin, za Milu Lasi\u0107a, ‘lu\u0111ak’, a za Uga Vlaisavljevi\u0107a ‘pizdica.’ Jer, zapamtio sam kada je mene Mile Lasi\u0107, zbog teorijske kritike nekih njegovih teza o ‘konstitutivnim narodima,’ prozvao javno ‘mostarskim Emirom Suljagi\u0107em.’ Evo,usput mogu re\u0107i da Sanja Vlaisavljevi\u0107, mjereno objektivnim mjerilima, figurira kao \u201esponzoru\u0161a,\u201c u smislu kori\u0161tenja mu\u0161ke-partnerove dru\u0161tvenopoliti\u010dke mo\u0107i za uve\u0107anje vlastite dru\u0161tvene mo\u0107i i \u010desto i financijski profit, ve\u0107 tridesetak godina.)
\nMnogi krugovi u inozemstvu nastoje proces argumentiranja prikazati kao ne\u0161to \u0161to se ne smije preplitati sa ‘osobnostima’, u smislu da, ako ja nudim argument protiv ne\u010dijeg stava, ja tu osobu ipak moram po\u0161tivati kao osobu. Ovo je, me\u0111utim, \u0161arena, quasi-liberalisti\u010dka la\u017ea; ako ne\u010dije iskaze opi\u0161em kao neistinite, ili pak nekoherentne, naravno da to mo\u017ee implicirati, i dovoljno \u010desto i implicira, optu\u017ebu, ili kritiku, za samu osobu koja izri\u010de te iskaze. Ne mogu ne\u010dije iskaze opisati kao neistinite, a da ujedno time ne opi\u0161em doti\u010dnoga kao neistinoljubivoga, ili \u010dak kao la\u0161ca. Prema tome, uvijek \u0107e u raspravu biti uklju\u010den i jedan ‘osobni’ dio; nu\u017eno je tako, uvijek \u0107e biti tako. Me\u0111utim, u BiH, i \u0161iroj regiji, rasprava se, na\u017ealost, uglavnom posve reducira na taj ‘osobni dio.’ Nekako uvijek ostane upam\u0107eno samo ‘tko je koga’, a ne tko je izlo\u017eio kakve argumente, i \u0161to je netko iz tih argumenata eventualno nau\u010dio. Ta\u0161tine, ili osobnosti, prevladavaju, i od dijaloga se odustane, ili se dijalog zavr\u0161i obi\u010dno neplodnim pravnim tu\u017ebama, ili osobnom alijenacijom ili nekom vrstom ‘mikrosocijalnog, ili privatnoga, rata,’ ili ne\u010dim sli\u010dnim. Naravno, i to je sve skupa stvar \u201eza ljude.\u201c
\nDrugo, va\u017enije pitanje sastoji se u sljede\u0107em. Rijetko je, ili nedovoljno, nagla\u0161eno da su potraga za istinom, u dru\u0161tvenoj sferi, i sposobnost samo-kriti\u010dkog propitivanja (tzv. metalingvalnog tretiranja, i popravka, vlastitih iskaza, odnosno reflektiranja o vlastitome jeziku, uz preuzimanje pune odgovornosti, \u0161to implicira i ispriku i prihva\u0107anje isprike te time me\u0111usobno priznavanje) usko povezane. Prva ima smisao samo i isklju\u010divo ukoliko se pokazuje u paru s drugom. Takvoj vezi trebao bi slu\u017eiti i demokratski etos, tolerancija spram kritike, i stvarno uva\u017eavanje druga\u010dijih mi\u0161ljenja (uz gore pomenute ‘rizike’ vezane uz faktor ‘osobnosti’ i ‘ozna\u010davanja sugovornika neugodnim nazivima.’). No, kada toga nema, ili kad to nije vidljivo (kao, recimo, u BiH), \u0161to to stvarno zna\u010di?
\nPostavljam ovo pitanje imaju\u0107i na umu svoju teoriju dediskurzacije, ali i prije svega slavnu Freudovu dihotomiju koja se lako mo\u017ee primjeniti i na patologije dru\u0161tva: rije\u010d je o dihotomiji izme\u0111u ‘psihoze’ i ‘neuroze.’ Freud je u psihozi vidio ne\u0161to mnogo gore od samo psihi\u010dke bolesti; on je psihozu opisao kao ne samo neizlije\u010divu bolest, nego i bolest o kojoj je neplodno razgovarati sa samim oboljelim; bolest u kojoj bolesnik uglavnom uop\u0107e ne mo\u017ee formirati (refleksivno) sliku o potrebi da potra\u017ei, za sebe, pomo\u0107. Paradoksalno na prvi pogled, ‘psihoza’ je bolest koja se samome bolesniku javlja u obliku ‘ne-bolesti,’ koja se, dakle, ne mijenja jer, za psihoti\u010dara, predstavlja normalnost.
\nS druge strane, ‘neuroza’ pak predstavlja mnogo ‘lak\u0161e’ stanje. Rije\u010d je o bolesti u vezi s kojom se ‘oboljeli’ i ‘medijator\/lije\u010dnik’ sla\u017eu da je rije\u010d o stanju koje tra\u017ei promjenu; Freud je vjerovao da se na ‘neurozu’ mo\u017ee djelovati kroz tzv. ‘talking cure’ (kuru govorom\/razgovorom). Dakle, u ovoj vrsti psihi\u010dkih problema, postoji znatan prostor za refleksivnost. ‘Neuroza,’ po Freudu, ustvari predstavlja dobrodo\u0161lu \u0161ansu za u\u010denje o samome sebi, za postavljanje pitanja sebi, za razmi\u0161ljanje o tome \u0161to i kako \u010dinimo, i posebno kako se odnosimo prema sebi i drugima. ‘Neuroza’ je ‘meta-lingvalna’ u produktivnome smislu. ‘Psihoti\u010dar,’ me\u0111utim, nikada ne prihva\u0107a (na\u010delno ne prihva\u0107a) mogu\u0107nost da govori o sebi, u smislu govora koji bi i\u0161ao u smjeru samo-ispravke, samo-popravke, samo
\npobolj\u0161anja; dodatno, psihoze se ustvari ne mogu izlije\u010diti, one se samo i isklju\u010divo mogu \u201edr\u017eati pod kontrolom\u201c (to pak podrazumjeva i u\u010destalu izvanjsku superviziju).
\nMislim da je Freud, kroz svoju dihotomiju, primarno \u017eelio odraziti zdravorazumsku opservaciju da se neke ‘unutarnje manjkavosti\/problemi\/nestabilnosti’ ne mogu popraviti, a neke mogu. Kod nekih krize evoluiraju, pretvaraju se u izazove koji oboga\u0107uju pojedince; kod nekih pak kriza je trajna i ne evoluira jer nije niti iznutra prepoznata. Ustvari, psihoza je problem za dru\u0161tveno okru\u017eenje psihoti\u010dara; neuroza je pak problem primarno za samoga neuroti\u010dara (koji onda tra\u017ei pomo\u0107 i razgovara, op\u0107enito sa drugima, ne samo nadle\u017enim klini\u010dkim psihologom, o ‘uzrocima problema i stanja.’)
\nPostoji ne\u0161to u dana\u0161njem bh.-dru\u0161tvu \u0161to mene neodoljivo podsje\u0107a na ‘kolektivnoga psihoti\u010dara.’ Sve su na\u0161e etnije u pravu, ali uzajamno ne komuniciraju u smislu zajedni\u010dke potrage za zajedni\u010dkim okvirom i odr\u017eivom promjenom, ili pak potrage za ‘mirnim, dogovorenim razvodom.’ Istovremeno, nema na svijetu etnija iznutra vi\u0161e podijeljenih od na\u0161ih \u2013 niti jedna trenutno ne zna \u0161to zbilja \u017eeli. Dana\u0161nji HDZ BiH nudi vrlo slikovit i jasan primjer: stalno se vrte iste pri\u010de, ideje, poruke, a sve su te pri\u010de ve\u0107 tisu\u0107u puta poricane upravo samim pona\u0161anjem \u2013 nijedan problem nije rije\u0161en, nijedno pravo, posebice kolektivno, nije za\u0161ti\u0107eno, \u010dak niti uzroci problema (unutra) nisu niti dodirnuti, a kamoli analiti\u010dki, precizno opisani \u2013 ali ‘brand’ svejedno ima prolaz, i imat \u0107e ga i onda kada ‘izborno tijelo’ posve i\u0161\u010dezne, emigrira kako to danas sve izra\u017eenije \u010dini (zbog \u010dega se sama ‘stranka’ ni najmanje ne uzbu\u0111uje). Upravo je to stanje ‘kolektivne psihoze.’ I upravo u tome stanju \u201eVlaisavljevi\u0107i\u201c mogu povremeno praviti, ili medijski uprili\u010diti, pseudo-skandale bez ikakve kolektivne svrhe i smisla; jedina svrha tih ‘uprizorenja’ svodi se na povremenu privatnu \u201emedijsku vidljivost\u201c bra\u010dnoga para kako bi za sebe osigurali ili novu donaciju ili ‘hranu’ za iluziju vlastite mega-veli\u010dine ili mega-zna\u010daja.
\n18. lipanj 2018.<\/p>\n
\u00a0Objavljujemo autorski tekst doktora Dra\u017eena Pehara koji predstavlja analizu javnog djelovanja bra\u010dnog para Vlaisavljevi\u0107 i njihovih podr\u017eavaoca. \u201eVlaisavljevi\u0107i\u201c: o skandalu koji to nije, na sveu\u010dili\u0161tu kojega nema, u dr\u017eavi i etni\u010dkim zajednicama kao privatnim dobrima Dra\u017een Pehar Nedavno se (03. svibanj ove godine, o \u010demu su, zanimljivo, mediji informirani \u010dak 20 dana kasnije), na Filozofskom …<\/p>\n","protected":false},"author":3,"featured_media":4329,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":[],"categories":[63,66,1,62],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/ekran.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/4327"}],"collection":[{"href":"https:\/\/ekran.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/ekran.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ekran.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ekran.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=4327"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/ekran.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/4327\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":4330,"href":"https:\/\/ekran.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/4327\/revisions\/4330"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ekran.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/4329"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/ekran.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=4327"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/ekran.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=4327"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/ekran.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=4327"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}