Sanja Vlaisavljević kao zajednički nazivnik “kritičkih intelektualaca” Mustafića i Pejakovića!

Poznati sarajevski reditelj i direktor Narodnog pozorišta Sarajevo Dino Mustafić, najpoznatiji je po svojim kritikama svega i svačega što ne valja u BH društvu! Njegove kritike, za razliku od raznih Kazaza, Marićki, Bajtala i sličnih besposličara koji su proglašeni “analitičarima” i medijski promovirani putem paraobavještajnih i režimskih medija, nerijetko su imale smisla. Često su bile površne, zaobilazile su izvorišta problema, ali su imale i “pogodaka u sridu”! Uglavnom, Mustafić je kritikovao sve i svakoga koga se moglo kritizirati!

Kritički porivi Dine Mustafića često su u neformalnim raspravama, jer to nije bilo moguće učiniti putem javnih medija, bile okrakaterizirani kao odgovor na odbijanje javnih finansijera da daju novac za njegove projekte. Kako su se u svojstvu javnih finansijera uglavnom pojavljivali likovi iz SDA, Mustafić je uglavnom kritikovao kadrove i postupke članova i organizacija ove stranke. Naravno, nikada niti jedne riječi nije rečeno da je on postao “značajan reditelj” ponajviše zahvaljujući činjenici da je njegov otac bio privatni snimatelj Alije Izetbegovića, zaposlen, dakako, na javnom servisu! I tako, Mustafić je kritikovao gotovo svaku nepodopštinu u BH društvu (s razlogom), a vrlo često i politike koje su djelovale protiv BiH (sa još više razloga).

Upravo zato jer je kritikovao i ono sa čim veze nema i o čemu teško da može iznositi zasnovane sudove, veliku iznenađenost javnosti izazvala je činjenica da on, takav kakav je, nije kritikovao ustoličenje Sanje Vlaisavljević na poziciju ministrice kulture u Vladi FBiH. Dakle, on je per definitionem pozvan da imenovanje jedne kulturne spodobe kritikuje barem onoliko koliko je kritikovao druge stvari sa kojima ima malo veze, a posebno je, kao neko ko se predstavlja zastupnikom humanističke evropske tradicije, imao obavezu kritikovati postavljanje nekoga ko ne samo da je bio u službi zločinačkih ideologija, nego i sam zagovara rehabilitaciju ratnih zločinaca. Na iznenađenje javnosti, on to, nakon kritika svega i svačega, nije učinio!

Ista stvar je bila i sa njegovim pozorišnim kolegom Josipom Pejakovićem. Poznat kao kritičar nacionalista i nacionalizma uopće, Pejaković je ne samo zanijemio na imenovanje jedne ortodoksne zagovornice nacizma, nego je zahtijevao od javnosti da se istoj da vremena da pokaže šta može, jer ona ima “adekvatno obrazovanje”! Ubrzo se vidjelo zašto su ova dva barda lažnog kriticizma i zagovornika kulture jedino u osobnom interesu, prešutila, čak i podržavala imenovanje zagovornice nacističkih ideja.

Jednostavno rečeno – dobili su pare! Na konkursu kojim je upravljala Sanja Vlaisavljević oni su za svoje odsustvo svakog intelektualnog i moralnog integriteta nagrađeni novcem iz budžeta FBiH. Njihova “principijelnost” i zalaganje za kulturu u “općem interesu” utihnuti su sa nekoliko desetina hiljada maraka (100 000) koje su date Narodnom pozorištu kojim upravljaju (svako na svoj način) Mustafić i Pejaković! Tako je postalo sasvim vjerodostojnim da je njihova kritika nacionalizma pod okriljem SDA bila isključivo motivirana nedostatkom uplata ministara iz ove stranke. Nacionalizam, preciznije nacizam, iz okrilja HDZ, nije vrijedan pomena, jer su stigle apanaže za lažne bardove pozorišne umjetnosti! Nije da Mustafić i Pejaković iza sebe nemaju neke pozorišne reference, ali one su tačno na razini njihove “političke principijelnosti” – važne samo dok se ne mjere sa drugim ozbiljnim umjetnicima! Tako ni Mustafić ni Pejaković nisu ni do članaka istinskim regionalnim veličinama pozorišne i filmske umjetnosti, ali su zato do koljena Sanji Vlaisavljević kada treba pokazati odsustvo svakog integriteta i istrajavanja na onome za što se lažno izdaju, a sve za šaku maraka! To su te veličine kulture, pozorišta i intelektualizma! Lešinari Bh zbiljnosti!

Istraživački tim

Ekran.ba