Ekran Portal sa stavom
Related Articles
Album prvenac Bruhuuhu je sa puno razloga očekivan sa nestrpljenjem i sa velikim očekivanjima. Nestrpljenje je budila činjenica da band svira već godinama i da je na živim nastupima zvučao bolje nego na snimcima. Stoga se očekivao konačan odgovor na to da li je Bruhuuhu band sa kojim se može računati na duže staze, jer bez kvalitetnog albuma niti jedna muzička skupina nije uspjela uspostaviti identitet.
Velika očekivanja bila su izazvana sjajnim singlom Možda su i možda ne, kojim je najavljen album. Uz najavu albuma, išla je i informacija da se na njemu radi o novom materijalu, koji će (što nije nužno) pjevački dio kompozicija artikulirati na maternjem jeziku. Na kraju je ispalo da je jedini tekst na maternjem jeziku bio onaj koji je predstavljen na najavnom singlu.
Gledajući u cjelini, Bruhuuhu nisu opravdali očekivanja! Band je upao u amatersku grešku početnika i na album prvenac ugurao sve što su radili u prvim godinama postojanja. Ono što je bio iskorak na singlu Možda su i možda ne, ispostavilo se da nije prisutno na albumu. Taj iskorak, kao što je portal Ekran.ba već signirao u recenziji singla, bio je u sjajnom uspostavljanju balansa elektro-uticaja i rock muzike u najboljem artističkom izdanju. Album Bruhuuhu je većim dijelom elektro-album sa formom “industriala“. Ne znamo da li članovi banda znaju da “industrial“ nužno znači i industrijalizaciju, koja, opet, nužno isključuje artizam, ali ako i ne znaju za to, uspjeli su navedenu činjenicu demonstrirati na svom prvom albumu. Da ne bi bilo zabune, album sadrži dvije istinski artističke kompozicije, ali je u konačnici zaglavio u ispcrpljivanju na onome što je trebalo biti uobličavanje zvučne slike koju su Bruhuuhu izgradili u svoje dvije najbolje kompozicije: Plastic People i Možda su i možda ne! Pored toga, ne može se izbjeći zapažanje da je sjajna Plastic People u produkciji “umrtvljena“ i “plastificirana“ u odnosu na live posljednju izvedbu u kojoj Bruhuuhu dopunjuju kompozicijsku strukturu i Plastic People dovode do toga da predstavlja jedinstven primjer fuzije electro forme i rocka! U konačnici, Bruhuuhu se na istoimenom albumu-prvencu u ime vremena nastajanja vlastitog izraza, odriču nadgradnje i profiliranja koje su, nadilazeći puke electro-ritmove i fasciniranost električnim mogućnostima, dobro ocrtali na najavnom singlu i Plastic People u novijoj izvedbi. Album je većim dijelom zagušen kompjuterskom ritmikom i zvukovima (valjda je to “industrial“), tako da i tekstovi, koji nisu besmisleni, ono smisla što imaju guše u toj buci.
Priču otvara kompozicija Trust, koja najavljuje da ozbiljna očekivanja od ovog albuma nisu bila neosnovana. Inteligentno korištenje elektronskih pomagala i gotovo punkerska gitara, uz uvijek čvrstu ritam-sekciju banda obećavala je da će album, bez obzira što i Trust datira iz 2019. godine, biti obilježen sjajnim fuzioniranjem koje su iz Bruhuuhu najavili pilot singlom. Međutim, očekivanja se tope već sa sljedećom kompozicijom, isforsiranom Music, a još više sa narednom Dance, na kojoj Bruhuuhu pokazuju da nisu shvatili da ironijski stav spram nečega ne znači padanje u ono što ironizirate. Sa četvrtom kompozicijom DjMonkey, koja kao i prethodne datira iz vremena dok je band artikulirao svoj izraz, postaje jasno da su Bruhuuhu pali u zamku za početnike. Oni su htjeli ispucati sve što su prethodno radili, ne dopuštajući da bilo šta “propadne“!
Umjesto da su prethodne kompozicije ostavili da budu singlovi i da ih koriste kao prihvatljiv materijal za popunjavanje vremena nastupa, oni su album pretvorili u electro-schock sadržaj. Jednostavno rečeno, Bruhuuhu su dopustili da na prvom albumu imaju premalo muzike i previše buke i “industrijalizacije“! Najavljena muzika u kojoj su u funkciju kompozicije stavljene i elektro-tehničke zezalice i efekti koji ostaju na razini efekata, izgubila se u loše produciranoj Plastic People i Možda su i možda ne, koje su zatrpane bukom kompjutera i električnih pomagala koja dominiraju ovim albumom.
Plastic People u takvoj strukturi albuma uspjela je samo da pokaže da Bruhuuhu mogu mnogo bolje, ali da se nisu uspjeli otrgnuti od vlastitog ega i iskoračiti u novi prostor koji su već otvorili. Breath koja slijedi poslije Plastic People to potvrđuje. Breath pokazuje da su Bruhuuhu u stanju stvari postaviti na svoje mjesto i stvoriti muziku, ali samo onda kada su spremni da electro-buku stave u funkciju kompozicije, a ne da od buke prave kompoziciju. Freedom je samo blijedi pokušaj da se istraje na nekim stavovima, ali se u višku brzine i electro-kombinatorike izgubio smisao ne samo kompozicijskog artikuliranja, nego i teksta. Paradise je pokušaj da se ono što je već viđeno u Plastic People i Trust. Tu nije izostala ni gitara, ni čvrsta ritam-sekcija, kao ni sjajni vokal Ane Milanović, koja je, općenito gledano neshvatljivo zapostavljena na ovom albumu, ali je i to vjerovatno rezultat davanja prednosti polazištu u prošlosti pred perspektivom i budućnošću.
Možda su i možda ne, pilot singl albuma, deveta je kompozicija u slijedu koji je postavljen i, za razliku od Plastic People, ima značajno bolju produkciju, što ovu kompoziciju stavlja na poziciju najuspješnije numere na albumu. Prosto je nevjerovatno kako su Bruhuuhu dopustili da Plastic People, po svemu kompozicija koja zavređuje široku međunarodnu pažnju, bude “zatomljena“ produkcijskom impotencijom.
Misunderstood kao omage rhythm and blues tradiciji zatvara album. Kompozicija je nepotrebno dugačka, preširoka, tako da je nije uspjela spasiti ni odlična izvedba Ane Milanović. Jedino što Misunderstood uspijeva pokazati jeste koliko je upotreba elektronike poslije Tangerine Dream opasna. U konačnici, Misunderstood postaje dosadna i album zatvara tačno na način koji karakterizira njegov veći dio – išćekivanjem da se sve završi! Šteta, jer Bruhuuhu nesumnjivo ima potencijal, ali očigledno nema dovoljno odvažnosti i snage da svoju kreativnost razvije iznad površnosti koja vlada regionalnom scenom.
Sve u svemu, prvi album Bruhuuhu nije bez artističkog potencijala i nipošto ne smije biti stavljen u isti koš sa onim što nas okružuje. Bruhuuhu nisu uspjeli izbjeći grešku prvog albuma, a nije je teško bilo zaobići. Dovoljno je samo da su pogledali kako su to radili majstori od kojih se imalo šta naučiti, kako su oni “rane radove“ ostavljali tamo gdje im je mjesto i hrabro koračali dalje, ne odričući se ničega, ali slijedeći uzlaznu crtu kreativnosti. Povijest moderne popularne muzike je pisana na taj način, nipošto kalkulantskim nastojanjem da se iskoristi sve što se ima, nego htijenjem da se uvijek stvara nešto novo drugačije i kreativno autentičnije. Ukoliko Bruhuuhu to shvate, krenut će putem razvoja potencijala koji imaju i njihov drugi album će biti ono što prvi nije uspio da bude. Ukoliko to ne shvate, vjerovatno drugi album neće ni dočekati!
