Da li je suradnicima ratnih zločinaca mjesto na univerzitetima u BiH?

Nakon Drugog svjetskog rata brojni su znanstvenici i univerzitetski profesori, zbog suradnje sa fašističkim režimom Adolfa Hitlera, imali zabranu rada u obrazovni institucijama. Radilo se i o svjetski čuvenim znanstvenicima poput Martina Heideggera, koji nisu mogli raditi u obrazovni institucijama zbog kolaboriranja sa antihumanističkim i zločinačkim političkim aparatom koji je vladao Njemačkom.

U BiH je situacija sasvim drugačija. Brojni suradnici presuđenih ratnih zločinaca danas se nalaze na univerzitetima diljem BiH. Najpoznatiji primjer bio je Aleksa Buha, ratni ministar spoljnih poslova RS koji nije presuđivan za ratne zločine, ali je nesumnjivo bio dio zločinačkog aparata. Nije on jedini primjer i nije to karakteristika samo visokoškolskih ustanova u RS. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru takođe profesorsko zvanje imaju osobe povezane za UZP, prema nekim mišljenjima čak i odgovorne za logore u Hercegovini, ali i na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu ima onih koji su povezani sa ratnim zločincem Fikretom Abdićem, a vjerovatno i drugim zločinačkim organizacijama, pojedincima i djelovanjima u vrijeme rata. Dakle, na “svim stranama“ postoje razlozi za postavljanje pitanja: da li je suradnicima presuđenih ratnih zločinaca mjesto u obrazovnim institucijama?!

Teško da BiH može napraviti iskorak prema EU i modernom svijetu sa profesorima koji su sudjelovali u progonima i etničkim čišćenjima, na taj način što su surađivali sa pojedincima presuđenim za ratne zločine. Kakve poruke i kakav pozitivan uticaj na mlade generacije oni mogu prenijeti? Njemačka je imala snage da se obračuna sa kolaborantima zločinaca, u BiH se o tome i ne razmišlja. Bez takve lustracije BiH neće moći naprijed prema EU i graditi se kao moderno društvo. Nije li došlo vrijeme da se počne govoriti i o ovoj temi?