Home / VIJESTI / BOSNA I HERCEGOVINA / Lažni ljevičar, lažni antinacionalista, lažni intelektualac i stvarni bezveznjak

Lažni ljevičar, lažni antinacionalista, lažni intelektualac i stvarni bezveznjak

Brojni su primjeri podvala koje politički kontrolirani mediji
serviraju bh građanima. U jednom posebnom segmentu, pojednci koji ne
zavređuju nikakvu pažnju, za potrebe dnevne politike i interesa
dezorijentacije bh društva, bivaju promovirani kao važne javne
ličnosti. Dovoljno je pogledati N1, ili propalu TV1 (o raznim
poskocima, “nezavisnim“ i sl. da ne govorimo) pa svakome može biti sve
jasno. Potpuno nekapacitiranim ljudima se daje medijski prostor,
promoviraju se intelektualne (često i moralne) ništice, dok je
pojedincima doslovno zabranjeno i potpuno onemogućeno da se pojavljuju
u javnosti.
Jedan od najboljih primjera promocije “ljudi bez kalibra i bez ideja“
je Enver Kazaz. U javnosti, on se predstavlja kao ljevičar,
antinacionalista, intelektualac, slobodarski tip, dok je u stvarnosti
nešto sasvim drugo, odnosno sušta suprotnost onoga što se gradi kao
slika o njemu.
Enver Kazaz je političku karijeru započeo u SDA, obavljajući funkciju
mjesnog sekretara ove stranke. Nije tada Kazaz bio ni simpatizer SDP
BiH, ni Markovićevih reformista, niti drugih lijevo i
protivnacionalistički orijentiranih političkih organizacija. Tadašnji
profesor književnosti bez zaposlenja, beogradski postdiplomac i u isto
vrijeme kratkoročni neformalni zet visoko rangiranog oficira JNA iz
Beograda, neuspješni pisac slabo inteligentnih “pijesmica“ i
frustrirani drug policijskih doušnika, svoje političko opredjeljenje
vezao je za SDA!
Tako je bilo sve do agresije na BiH, u toku koje Kazaz obavlja poslove
propovijednika morala u ARBiH. Budući da je i tada bio član SDA,
možemo pretpostaviti i o kakvom se moralu radilo. Tome u prilog ide i
činjenica da zaposlenje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu dobija za
vrijeme ratnih sukoba, vjerovatno kao nagradu za pravovjerno
djelovanje na liniji stranke koja je sve kontrolirala u Sarajevu. Gdje
je tu ljevičarstvo? U odsutnosti! Nismo uspjeli pouzdano provjeriti da
li je Kazaz, možda, bio u SDA “ljevica“(?!), ali njegovo današnje
djelovanje komotno se može okarakterizirati kao takvo – SDA
“ljevičarenje“.
Možda je važno reći da su i njegov dolazak na Univerzitet u Sarajevu
omogućili profesori koji su bili istaknuti članovi SDA, a koje je
Kazaz u svom kasnijem, “ljevičarskom“ djelovanju, napadao kao
nacionaliste. Oni su za Kazaza bili “ugledni“ dok mu nisu omogućili
ulazak na Univerzitet, poslije čega postaju predmeti njegovih
kidisanja (da li po nečijem nalogu?!). Naravno, kao
“antinacionalisti“, uopće mu nije smetalo da svoju doktorsku
disertaciju i, kasnije, prvu knjigu, posveti nacionaliziranju
književnosti, pretvarajući bh književnost u “bošnjačku“, pritom stalno
miješajući “bošnjačko“ i “bosansko“ i tako stvarajući totalnu
konfuziju u tekstu, ali, to je već nešto drugo i spada u domen
Kazazove nekompetentnosti i kvaziintelektualizma.
Sa kratkim koketiranjima sa pojedincima iz SDP i avanturom u
formiranju NS, Kazaz je u SDA bio i ostao sve do smrti Sulejmana
Tihića. Prema našim informacijama, njegovo političko djelovanje kroz
građanske stranke svodilo se, u najvećem dijelu, na okupljanje onih
koji nisu imali ništa protiv koaliranja sa SDA, a sve u cilju
izgradnje “stabilne BiH“. Čak i za vrijeme dok je “sudjelovao“ u
formiranju NS (njegov angažman je bio uglavnom određen alkoholiziranim
komentarima i nepotrebnim sugestijama onima koji su stvarno pravili
NS), Kazaz je bio u SDA. Cijelo vrijeme Tihićevog predsjedavanja ovom
strankom on je važio za uzdanicu SDA, Tihićevog “savjetnika“,
otjelovljujući ideju da se u ovu bošnjačku i islamističku stranku,
može ući i “sa pivom“.
Tek nakon Tihićeve smrti i stvaranja novog rukovodstva na čelu sa
Bakirom Izetbegovićem, Kazaz se udaljava od SDA i postaje sluga
Fahrudina Radončića i SBB. Ostajući bez pozicija u SDA, odnosno
bivajući “provaljen“ kao promotor “nekih drugih ideja“, Kazaz se
priklanja onima koji su bliži pogledu na BiH “političkog Beograda“.
Tada i počinje njegova promocija kao “ljevičara“ i “antinacionaliste“,
a njegovo djelovanje se svodi uglavnom na napadanje građanskih
stranaka koje nisu radikalno protiv SDA u datim okolnostima. Naravno,
u takvom djelovanju, Kazaz nikada i nigdje nija napao (izuzev krajnje
sporadično, po principu njegovog gazde: “moram malo da te napadnem“)
ni politiku Milorada Dodika, ni politiku Dragana Čovića, niti politiku
drugih nacionalista. Meta su bili samo oni koji su u okruženju Bakira
Izetbegovića! Tako stvari stoje do danas!
Da je to tako, najbolje govori činjenica da Kazazu nije smetalo da
postane kolumnista ekstremističkog portala Poskok, na kojem je,
naravno, nastavljao sa napadima na politiku Izetbegovića, ali i
politiku svake građanske stranke koja nije preferirala koncepciju
HDZ-SNSD-SBB koalicije. Prostor za to otvarali su mu oni mediji koji
su, otvoreno ili skriveno, pod kontrolom ove koalicije.
Cilj ovog koalicionog trojca bio je i ostao: stvoriti potpunu
konfuziju u javnom prostoru, obesmisliti svaku konstruktivnu kritiku,
uništiti građansko političko djelovanje, obesmisliti politiku Bakira
Izetbegovića i dovesti do potpune etničke podjele BiH. Zato su
napravljeni spiskovi onih koji su nepodobni za medije i kojima treba
biti onemogućeno javno djelovanje, a koji su, istovremeno, meta napada
medijskih hijena poput Envera Kazaza. Možda je najbolji primjer za to
bio Kazazov napad na Dubravka Lovrenovića, koji se dešava u vrijeme
akademikovog javnog istupanja sa pozicija građanske intelektualne i
političke opcije. Korigiranju Lovrenovićevih stavova i potpuno
odstupanje od bilo kakve etničke političke primjese, zastupanju
beskompromisnog bosanstva, prethodilo je zbližavanje sa Alisom
Mahmutović, koju Kazaz takođe napada. Oboje su bili u prijateljskim
odnosima sa Kazazom, sve do momenta njihovog radikalnog raskida sa
političkim koncepcijama i centrima moći kojima Kazaz (i slični njemu)
služi. Tada su postali meta javnih napada i bjesomučnog, primitivnog
ogovaranja.
Naravno, lišen svakog moralnog osjećaja, Kazaz je govorio na
godišnjici smrti Lovrenovića, hvaleći ono što je do jučer napadao i
ogovarao. Promijenila se pozicija, tako da ono što je bilo
neprihvatljivo, može biti i hvaljeno, a sve u cilju bržeg zaborava
značajnog djela koje iza sebe ostavlja akademik. Uostalom, nakon što
je Kazaz govorio na godišnjici smrti, ništa se više nije dogodilo u
znak sjećanja na Dubravka Lovrenovića.
Kazazov lažni “antinacionalizam“, međutim, ne vidi se samo u tome što
napada probosanske javne ličnosti i udobno se osjeća na
ekstremističkim portalima, istovremeno napadajući “islamski i
bošnjački radikalizam“. Kazaz u svojstvu profesora književnosti
kontinuirano podržava određene bošnjačke nacionaliste, pisce koji,
očigledno, odgovaraju slici “bošnjačkog nacionaliste“ kakva se kreira
u političkim krugovima kojim služi. Za te potrebe, Radončićev džepni
profesor podržava i kritiku “velikosrpske“ koncepcije i sve druge
kritike “veliko“ koncepata, koje u stvarnosti, svakodnevno, podržava.
Drugim riječima, “bošnjački nacionalisti“, prema kojima je ovaj
akademski delikvent neprekidno spreman sipati otrov, prihvatljivi su
onda kada odgovaraju političkim koncepcijama kojim služi.
Zato, primjera radi, Željko Komšić treba biti sve najgore, protiv
njega treba govoriti sve najgore i predstaviti ga najvećim političkim
i moralnim ološem, a Fahrudin Radončić je, suprotno tome, sve
najbolje, “jedina opcija budućnosti“, “vizionar“ i sl. Zašto?! Da li
zato jer jedan ne služi HDZ-SNSD projekciji BiH, a drugi služi?! Mi ne
vidimo drugi logičan odgovor.
Iz istog razloga Enver Kazaz na najgori mogući način vrijeđa i blati
kolegice i kolege sa kojima radi, nazivajući ih nacionalistima,
fašistima i dajući im sve najgore epitete, a Ugu Vlaisavljevića,
otvorenog zagovornika i služinče HDZ-SNSD politike, ne samo da hvali i
podržava, nego staje u njegovu odbranu čak i onda kada ovaj nasilnik
nasrće (za sada samo verbalno) na službenice Filozofskog fakulteta!
Dakle, na jednoj strani nacionalizam (koji Kazaz projicira) je
neprihvatljiv, a na drugoj strani, otvoreni nacionalizam i fašizam
(koji je u javnosti nedvosmisleno prepoznat) vrijedan je hvale i treba
ga braniti po svaku cijenu!
U svemu tome se razotkriva Kazazov lažni antinacionalizam i stvarna
pripadnost političkim centrima moći koji na nacionalizmu već
decenijama vladaju ovim prostorima. Selektivni pristup u osudi
nacionalizma i najbesramnije blaćenje i vrijeđanje onih koji ne
pripadaju onom nacionalizmu u čijoj službi se nalazi ovaj profesor,
pokazuju da je Kazazov antinacionalizam u stvari samo paravan za
promicanje ideja političkih centara moći koji manipuliraju
nacionalističkim koncepcijama i osjećajima građana.
Veliki je broj primjera iz Kazazovog javnog djelovanja koji upućuju na
to. Posljednji je svakako onaj u kojem on potpisuje peticiju upućeno
bh pravosuđu da ne izručuju osobe markirane kao “gulenovci“, ali
nigdje ništa nije ni potpisao ni rekao u vezi sa slučajem “potkivanje
Tegeltije“! Njega, dakle, interesuje šta će se desiti sa
“gulenovcima“, odnosno sa onima koji imaju sukob sa vlašću u Turskoj,
ali ga ne interesuje šta se dešava sa bh građanima koji u pravosudnim
institucijama svoje zemlje ne mogu naći pravdu! Nije li očigledno?!
Posebno kada se zna da se cijelo pravosuđe, odnosno glavni ljudi u
njemu, dovode u vezu sa Dodikom i Čovićem.
Kroz bijedni politički/glasnogovornički angažman na vidjelo izlazi
kvaziintelektualizam Envera Kazaza. On se pokazuje još u njegovoj
doktorskoj disertaciji, za koju upućeni kažu da je čisti plagijat. Ali
i bez tih optužbi, Enver Kazaz je odbranio disertaciju u kojoj
tematizira “bošnjački roman 20. stoljeća, a da niti na jednom mjestu,
nigdje u tom nebuloznom tekstu nije rekao “šta je to bošnjačko u
bošnjačkom romanu“, pokazujući da nije bio u stanju odgovoriti ni na
elementarno pitanje koje mu je postavio jedan njegov kolega. Ne treba,
međutim, čuditi nikoga kako je doktorirao Enver Kazaz, kada se zna da
je u vrijeme odbrane doktorata bio član SDA.
Uostalom, profesorica Mirzana Pašić Kodrić, jedna od žrtava Kazazovog
seksističkog iživljavanja, o tome vrlo ilustrativno govori na svom
facebook profilu. Profesorima koje je kasnije pljuvao, Kazaz je bio
vozač, sve dok nije postao docent, odnosno dok nije doktorirao. Nije
li u tome tajna diletantskog teksta (uz to i plagiranog?!) koji je
prihvaćen kao doktorska disertacija Envera Kazaza? Nije li iz drugih,
suprotnih naučnom radu, razloga, Kazazu dopušteno da doktorira, nakon
što je onima koji su to dopustili postalo jasno da on ne može ništa
bolje napisati od besmislice koju je ponudio kao doktorat?
Kada se ozbiljnim sumnjama u Kazazovu naučnu i intelektualnu
kompetentnost dodaju i primjeri njegovog javnog demonstriranja
neznanja (“rubikonova kocka“, neshvatanje nespojivosti liberalizma i
nacionalizma, skivanje besmislenih sintagmi poput “tekuća kritika“ ili
“epistemološki lom“ …), onda postaje sasvim logično Kazaza smatrati
lažnim intelektualcem, pajacem koji gegovima pokušava da se dodvori
publici i istu ubijedi da je on ono što u stvari nije. On se u svom
javnom angažmanu zaista nameće kao primjer medijski konstruiranog
intelektualca iza kojeg stoji samo višak medijske agresije i
nedostatak inteligentnosti u izjavama.
Pored toga, Kazazovi primitivni napadi na kolegice i kolege, posebno
seksistički ispadi, sklonost alkoholu i opijatima koji podržavaju
njegovu agresivnost (prema mišljenju kolegica i kolega) i u cjelini
neprilično ponašanje, argument su za one koji misle da se radi o
primjeru konstruiranog i politički usmjerenog javnog djelovanja.
Žalosno je da na univerzitetima kod nas rade profesori koji su
seksističkim ponašanjem i komuniciranjem zlostavljali studentice.
Takvo ponašanje, izgleda, nikome ne smeta, a žrtve zlostavljača bivaju
izložene novim napadima nakon što javno progovore o nasilju kojem su
izložene.
Slučaj Kazaza nije jedini primjer otvorenosti medijskog prostora za
djelovanje besprimjernih likova. Isti mediji koji podržavaju ovog
problematičnog profesora, podržavaju i cijeli tim onih koji, veoma
često, sinergijski djeluju sa njim. Da li je to slučajno? Da li je
slučajno da, primjera radi N1, televizija koja se hvali objektivnošću
i pružanjem jednakog tretmana različitim stranama u sporu, na
sedmičnoj razini ugošćava (u raznim medjskim formama) besprizornog
Kazaza, ali ne i one koji su njegovi oponenti, kako na Filozofskom
fakultetu, tako i u javnosti.
Nije slučajno! Jer to nije slučaj samo sa Kazazom i nije slučaj samo
sa N1, koju navodimo samo kao najeklatantniji primjer. Radi se o
organiziranom kreiranju javnog mnijenja koje odgovara centrima moći
izvan BiH i koje je usmjereno prema interesima susjednih zemalja.
Zato je Kazaz samo primjer, očigledni dokaz sluđivanja javnog prostora
u BiH i ukidanja svih kriterija društvenog djelovanja. Ova kratka
analiza njegovog javnog iživljavanja, daje samo neke osnovne
informacije. Nema sumnje da na tragu njih, naši čitaoci mogu sagledati
kontinuitet djelovanja ne samo besprizornog Kazaza, nego i drugih
medijski konstruiranih “veličina“ našeg društva. Uostalom, jednostavno
ih je sve naći na peticijama koje zajedno potpisuju, podržavajući
jedni druge i sudjelujući u političkim akcijama koje kreiraju njihove
gazde.

Istraživački tim
Ekran

About Ekran

Check Also

dodik1

Dodik u zaštiti vitalnog interesa Republike Hrvatske

Milorad Dodik, u javnosti poznat i kao Ptica Do-Do, “potegao“ je vitalni interes Republike Hrvatske …

Powered by keepvid themefull earn money