Ekran Portal sa stavom
Related Articles
Na jednoj od promocija knjiga u Zenici, auktualni ministar obrazovanja
ZDK Spahija Kozlić je zorno pokazao kako promocija knjige može
postati promocija neznanja, odsustva duha, poltronisanja i
nesposobnosti. Na samom početku onoga što je Spahija Kozlić bulaznio
promovirajući jednu knjigu u Zenici, on kaže da kada muftija
Dizdarević kaže “bilo bi dobro“, to znači “razlog za mobilizaciju“!
Jedan sveučilišni profesor razlog za mobilizaciju javno nalazi u tome
što mu jedan muftija, vjerski službenik, kaže “bilo bi dobro“?! Kakav
je to profesor??? Nije li to dovoljan razlog da se konstatira kako taj
sveučilišni profesor nema veze sa znanošću i da njemu zasigurno nije
mjesto u visokom obrazovanju, nego u nekoj vjerskoj instituciji?
Naravno da je dovoljan razlog, što samozvani filozof Spahija Kozlić
dokazuje i u nastavku svog govora na istoj promociji.
Ali ono što je zabrinjavajuće i što bi trebalo da izaziva ozbiljne
osude i zahtjeve za odgovornošću Kozlića, jeste činjenica da je ovaj
kvaziintelektualac istovremeno i ministar obrazovanja! To je razlog da
se postavi pitanje: u kojem vremenu se to mladi ZDK obrazuju, ako
ministar obrazovanja “razlog za mobilizaciju“ nalazi u tome što
muftija kaže “bilo bi dobro“?! Ne mobilizira Kozlića kriminal na UNZE,
torture kojim su izloženi njegove kolegice i kolege na Filozofskom
fakultetu, ne mobilizira ovog ministra ni činjenica da UNZE svakim
danom sve više tone i odavno već nema nikakav međunarodni
kredibilitet, ne uzbuđuje Kozlića ni to što mu na odgovornim
funkcijama u visokom obrazovanju sjede presuđeni nasilnici i (vrlo
moguće) kriminalci … ništa od toga i mnogo šta drugo ne mobilizira
Spahiju Kozlića! Mobilizira ga ako muftija kaže “bilo bi dobro“! Taj i
takav Spahija Kozlić vodi obrazovanje u ZDK! Da li onda treba nekoga
da čudi horor koji vlada u obrazovnim institucijama, prije svih na
UNZE?
Vrlo je interesantno da Spahija Kozlić voli za sebe reći, kako sam
navodi, da je “ubogi filozof“! Dakle, Spahija Kozlić je profesor
filozofije, na istoj promociji mogli su saznati prisutni, ukoliko to
nisu znali. I to ne samo profesor filozofije, nego “filozof“ i to
“ubogi“! Šta to znači? Kakav je to “ubogi filozof“ za kakvog se
predstavlja ministar i profesor Spahija Kozlić?
Da li je nako nekada (ikada?!) čuo za “ubogog znanstvenika“? Nikada i
niko! Može li zanstvenik biti “ubog“? Ne može! Barem je dosadašnja
povijest pokazala da ne može? Može li onda filozof biti “ubog“? Ne
može, to je još jasnije pokazala dosadašnja povijest! Znanstvenik, kao
i filozof može biti u materijalnoj oskudici, može biti siromašan, ali
ubog ne može, ukoliko je ono za što se izdaje!
Spahija Kozlić ne samo da misli da može, nego i samim sobom to želi
dokazati. On time ne htijući govori ono što u svojoj ubogosti uistinu
jeste. Naravno, to nije ono što je imao namjeru da poruči, ali jeste
ono što pokazuje kako stvari sa njim u stvarnosti stoje.
O čemu onda govori Spahija Kozlić kada sebe predstavlja “ubogim
filozofom“? Samo, isključivo i jedino o svom ogromnom neznanju i
zaostalosti! Kozlić, ministar obrazovanja i sveučilišni profesor, ne
zna da riječ “ubog“ nije sinonim za “siromašan“. Ubog je onaj ko je
duhovno i materijalno propao, ko je bijedan u svakom pogledu i ko je
dotakao samo dno egzistencije ljudskog bića. Siromašni mogu biti i
najveći ljudi (neki od najvećih u povijesti su i bili siromašni) ali
oni nisu ubogi! Ubog je Spahija Kozlić, koji nije filozof, nego
poslušnik muftije! U čemu se to pokazuje?
Prije svega u ogromnom neznanju ministra obrazovanja, a potom i u
njegovoj pokornosti klerikalnim centrima moći. Na istoj promociji na
kojoj je sebe predstavio “ubogim filozofom“, ne znajući da filozof ne
može biti ubog, ali kako je pokazao Spahija može, Kozlić je
demonstrirao raskoš svog neznanja i duhovne zaostalosti. Bilo bi
predugo i čitaocima vjerovatno nezanimljivo kada bismo analizirali svu
lavinu gluposti koje je ministar izvalio u samo desetak minuta
promoviranja knjige. Zato ćemo se, najkraće moguće, zaustaviti na samo
dvije stvari koje je izrekao, a u kojima je sadržan dokaz njegovog
diletantizma u filozofiji, znanosti koju on na UNZE treba da istražuje
i predaje studentima.
Spahija Kozlić u izlivu svog neznanja kaže kako Bošnjaci moraju
izgubiti nešto od svog identiteta, htijući reći da oni ne mogu baš da
budu sve što bi oni htjeli, valjda misleći da ne mogu, kao što on
može, kao razlog mobilizacije imati muftijino “bilo bi dobro“. Kozlić
kaže kako Bošnjaci moraju biti i nešto drugačiji od onoga što bi oni
(vjerovatno?) prema Spahijnom shvatanju izvorno željeli biti. Tako
prema onome što ubogi Spahija reče, Bošnjaci ne mogu imati svoj
“puni“, “pravi“ ili kakav već identitet.
Strašno je da ubogi profesor Spahija Kozlić do danas nije shvatio ono
što znaju svi oni koji završe studiji koji je on završio! Ili barem
većina njih! A to je da se svaki, ali baš svaki identitet uspostavlja
ne isključivo iz onoga što neko želi i misli o sebi i za sebe, nego iz
odnosa sa drugima! Da je ubogi Spahija čitao i barem elementarno
shvatio makar Johanna Gottloba Fichtea, znao bi to! On očito, ako je i
čitao, ništa nije shvatio! O zasnivanju identiteta on neupitno ne zna
ništa! Ali Spahija je davno shvatio da za ministarsku, a i profesorsku
fotelju očigledno, nije važan Fichte, nego muftija! Zato njega nije
briga šta se u filozofiji kaže o uspostavi identiteta, nego šta će
muftiji biti milo da čuje da je on rekao o tome. Shodno tome Spahija i
ne zna ništa o uspostavi identiteta, ali zna sve o tome šta je milo
onome ko mu daje razlog za “mobilizaciju“!
Druga grandiozna glupost i dokaz ogromnog neznanja profesora, “ubogog“
Spahije Kozlića je njegov stav da su Bošnjaci osuđeni na dijalog! On
ovaj stav izriče kako bi ukazao na razlog zbog čega Bošnjaci ne mogu
“do kraja“ biti ono što bi željeli da budu i zbog čega moraju biti
tolerantni, a ne agresivni i bahati. Ubogi Spahija Kozlić nužnost
dijaloga shvata kao osuđenost!
Da profesor Kozlić ima i minimalno znanje o filozofiji, znao bi da je
dijalog još od Platona spoznat ne samo kao nužnost, nago kao temeljna
odrednica civilizacije! U svojoj ubogosti, potpunoj odsutnosti znanja
i duha, Spahija Kozlić ne shvata da je dijalog osnov civilizacije i da
na njega nisu “osuđeni“ Bošnjaci, nego su upućeni svi koji žele biti
dio civiliziranog svijeta! Slijediti civilizacijske osnove za Spahiju
Kozlića znači “biti osuđen“! Eto tako misli “ubogi“ Spahija!
Kada bi Spahija Kozlić znao ono što predaje studentima, sasvim sigurno
ovakve budalaštine ne bi izvaljivao. Možda bi (sigurno bi?!)
izvaljivao neke neodržive stavove, ali bi ih barem znao upakovati tako
da nisu “na prvu“ prepoznatljivi kao budalaštine. Ovako, on je od
svega samo dokazao da je “ubogi“ i da nije “filozof“, pa čak ni
ozbiljan profesor filozofije, nego bijedni poltron i poslušnik
klero-političkih centara moći. Takvo brutalno neznanje do danas je
viđeno samo u slučaju Sanje Vlaisavljević, čijeg supruga, ne slučajno,
podržava ubogi ministar.
Radi ovakvog neznanja Spahiji Kozliću je svojevremeno ljubazno i
akademski pristojno rečeno da ne može doktorirati na Odsjeku za
Filozofiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Ambiciozni “ubogi“
Spahija spas je našao u Banja Luci, gdje je, ko zna kako, stekao
doktorat iz filozofije. Nakon toga sve je bilo “akademska karijera“.
Na šta sliče Kozlićeva predavanja koja drži studentima i kakvu štetu
mladi ljudi trpe zbog ubogosti njihovog profesora, možemo samo
pretpostaviti.
Ne treba sumnjati da je Spahija Kozlić, predstavljajući se “ubogim
filozofom“, želio iskazati svoju pokornost spram onih koji ga
mobiliziraju. Ne treba sumnjati ni da za njega nije dovoljna samo
osobna pokornost, nego je htio reći da su svi filozofi “ubogi“, jer
oni ne “mobiliziraju“ ministra, time umanjiti znanje i mišljenje spram
klero-političke moći. Zato ne treba sumnjati ni u to da je od svega
Kozlić uspio dokazati jedino da je on “ubogi“ poslušnik
klerikalno-nacionalističke vlasti u čije ime doprinosi uništavanju
visokog obrazovanja i znanost. Pritom je u kratkom vremenu uspio
demonstrirati beskraj neznanja. Time je uspješno dokazao da nije tek
puki čoban iz udaljenog sela, nego prototip uboge neznalice izuzetno
upotrebljive za režime koji ljudima upravljaju na principima širenja
neznanja.
Najveća opasnost po bh društvo su “uboge“ neznalice, čije beskrajno
neznanje nadmašuje samo njihova ambicija i spremnost na “mobilizaciju“
od strane onih koji zadovoljavaju apetite njihovih bolesnih ambicija.
Ogromna je šteta koju oni proizvode svojim djelovanjem, ali i
očigledna nesposobnost i neznanje koje karakterizira njihovo
djelovanje, tako da je teško povjerovati u slučajnost njihovog dolaska
na odgovorne funkcije. Propast UNZE i svakodnevno obesmišljavanje ove
institucije kao institucije znanja svjedoče tome. Uloga Spahije
Kozlića u svemu je, kako mi vidimo stvari, samo dio scenarija
predstave u kojoj znanje treba biti zamijenjeno “spremnošću na
mobilizaciju“ i pokornošću do samonipodaštavanja i gubljenja
dostojanstva.
Istraživački tim
Ekran.ba
