Vrhunac bošnjačkog intelektualizma: svođenje nastanka Sarajeva i BiH na osmansku okupaciju!

Ponovni pokušaj (prvi je bio 2019. i završio neuspješno) da se nastanak Sarajeva (u osnovi i BiH) veže za dolazak Turske, ovoga puta dolazi iz redova prosrpske politike kroz inicijativu NiP-a, odnosno Jasmina Ademovića. Naime, on je za narednu sjednicu gradskog vijeća pripremio prijedlog da se kao dan Sarajeva obilježava 1. februar, pozivajući se na Isa-Begovu vakufnamu, kojom svoje nekretnine ostavlja tadašnjem naselju. Nema sumnje da je ovo pokušaj da se Sarajevo svede na razinu turskog, a to znači muslimanskog i, u konačnici, bošnjačkog nasiljeđa. Nedvojbeno je ovdje u pitanju provincijalni pokušaj bošnjačkog prisvajanja grada koji je, u različnim formama, ali značajno bitnije nego u osmanskom periodu, postojao i ranije.

Svođenjem Sarajeva na muslimansko-bošnjačko naslijeđe, vjerovatno je usmjereno na postupno otvaranje (ponovno!) priče o Bosni kao Bošnjačkoj tekovini i primarnom vlasništvu jednog naroda. Kompetentno i znanstveno utemeljeno o ideji da se Sarajevo predstavlja kao osmansko NASLIJEĐE, 2019. godine pisao je profesor Husnija Kamberović. “Svođenje Sarajeva samo na vakufnamu Isa-bega Ishakovića suštinski zanemaruje dugu historiju življenja u ovom gradu i razvoja civilizacije, koja ima puno dublje korijene od vakufname Isa-bega Ishakovića, koja jeste važna za utemeljenje osmanskog Sarajeva, ali je posve pogrešno čin utemeljenja Sarajeva svoditi samo na jednu osmansku vakufnamu. Kome prepuštamo bogata i svjetski poznata nalazišta neolitske kulture u Butmiru? Kome ostavljamo „provincijski gradić Aqua S… u Ilidži“ koji je imao status samoupravne opštine (respublica) sa municipalnim ustanovama? Taj gradić je vrhunac svog razvoja dostigao od II do IV stoljeća naše ere. Zašto da se odričemo toga razdoblja historije našeg grada i da ga prepuštamo nekome drugom? Pitam se – kome? Ne možemo biti zarobljenici trenutne administrativne organizacije grada Sarajeva”, napisao je tada Kamberović. Nesposobna da Sarajevio predstavi u bilo kojem drugom, osim u kontekstu osmanskog naslijeđa, bošnjačka intelektualna i politička elita, sposobna je Sarajevo razumijevati samo kroz kontekst vakufnama. Nadajući se da Ademovićeva (beogradska) inicijativa neće dobiti većinu, moramo se zapitati: nije li upravo zbog ovakvog shvatanja povijesti Sarajeva glavni grad BiH, a sa njim i cijela naša država, danas crna rupa evropske kulture i modernog shvatanja života?